Piše: Elma Hodžić
Foto: Haris Adžem
Styling: Gordana Gasha Miladinović
Asistent: Ella Gazibara
Ivan Hrkaš – umjetnik, predavač, fotograf, dizajner… Rođen u Sarajevu, a građanin svijeta. Edukacijski put Ivana Hrkaša počinje u Sarajevu, razvija se preko Izraela – i vraća ga ponovo u Sarajevu. U rodnom gradu završava Akademiju likovnih umjetnosti (Odsjek grafički dizajn) i stiče zvanje magistra iz oblasti fotografije. Izlagao je u BiH, Austriji, Crnoj Gori, Tunisu, Sloveniji, Srbiji, Velikoj Britaniji, Hrvatskoj, Izraelu, Kini, Meksiku, SAD-u, te osvojio nagrade na brojnim festivalima. Grafičke radove i fotografije objavljuje u brojnim domaćim i stranim magazinima. Kroz fotografiju Ivan Hrkaš spaja savremenost i prošlost: citira poznate umjetnike i likovne postupke, oblikujući ih u nove, savremene okvire. Tako i kroz izložbu „Nepodnošljiva lakoća intime“ u Historijskom muzeju BiH Hrkaš pred posmatrača postavlja ono što je svima blisko, opće, ljudsko i univerzalno u izdanju koje produkcijski i konceptualno prevazilazi lokalni ustaljeni izlagački manir. Pored toga, umjetnošću Ivan Hrkaš uspjeva progovoriti o osjetljivim temama, a da pri tome ne upadne u klopku nametanja mišljenja ili napadne demonstracije učenosti. Zaključke ostavlja publici – a nudi nam da kroz vlastitu lektiru i vizualno iskustvo prepoznajemo/učimo/zaključujemo. Takav pristup je prisutan i u njegovom pedagoškom radu i komunikaciji sa studentima Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje djeluje od 2005. godine. Trenutno je šef Katedre za fotografiju i multimediju.
Postoje različiti načini predstavljanja prilikom upoznavanja. Neću Vas pitati za omiljene glumce i filmove, ali hoću za najdraže elemente iz likovnog diskursa. Koja tri likovna elementa su najbliža Vašem senzibilitetu?
Super pitanje. Nisam nikad razmišljao o svom životu kroz likovne termine. Više sam razmišljao o životnim terminima, pa ih stavljao u likovni jezik. Šta su likovni elmenti u fotografiji, mediju kojim ja komuniciram? Kakva je njihova pozicija? Želio sam da bolje razumijem život… Kroz jedan automatizam i interesovanje koje je možda čak „štrebersko“. Međutim, čovjek kad spozna sebe, počinje da razmišlja i da gleda svijet kroz drugačiju prizmu. Tako sam posmatrao živote velikih umjetnika i shvatao šta je zapravo likovnost. Kada čitate knjigu sa 13 i sa 30 godina, imate različita iskustva. Tako da se ne bih opredijelio za neke striktne likovne termine. Ja život gledam fleksibilno. Ne volim ići od početka do kraja, već dopuštam da spoznaje nekad dođu i do kraja. To je nešto što ne bih „zakucao“ jer ne želim slagati čitatelje. Mijenjam se i mijenja se svijet oko mene… djelujem kroz mix elemenata koji se prepliću, a palete se mijenjaju. Nema kraja i nema nekog početka. Volim da ostavim stvari otvorene. Moralna načela ostaju ista od djetinjstva, od kad sam bio klinac – a sve drugo se nekako mijenja.
Vratimo se sada u djetinjstvo. Odrastali ste u Sarajevu i Izrealu. Kako ste učili i sticali nove vještine?
Ja sam odrastao u šarolikoj porodici – bio sam okružen raznim religijama i profesijama od djetinjstva. Otkako sam prvi put postao svjestan sebe, osvijestio sam i izražavanje različitim medijima. Knjige. Filmovi. Muzika. Mama je slušala ploče, pa smo kuću pospremali uz Bacha. Ja sam kasnije u izbjeglištvu, u Izraelu, slušao muziku i prisjećao se doma. Za mene je muzika bila dom. Sreća odrastanja u periodu socijalizma je bila širok spektar mogućnosti. Iz današnje perspektive mi se čini da je sve bilo dostupno. Odrastanje uz Olimpijadu. U dedinoj kući se čuvao svaki broj Oslobođenja, jer je bio novinar i urednik Oslobođenja. Obilježila me velika porodica, sve četiri konfesije. Izlaganje različitim tradicijama mi je pomoglo da se educiram. Pošto je mama profesorica klavira, ja sam trebao biti dirigent. U isto vrijeme sam obožavao tenis i kao klinac provodio noći gledajući teniske turnire. Sve je to odredilo moj stvaralački put… Sretno djetinjstvo.
Kako izgleda rad sa mladima? Koliko je inspirativno i podsticajno djelovati na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu? Šta je za Vas Akademija?
To je moj drugi dom! A mlade ljude gledam kao svoju djecu. Svaka porodica ima svoju dinamiku i tu nema savršenstva. Trudim se da ne koristim riječ „savršeno“. Jako sam zahvalan kolegama i studentima na svim procesima koje skupa prolazimo, a svjestan sam i prednosti i nedostataka koje Akademija ima. Moja majka je pedagog, pijanistica i korepetitor, pa sam i ja osjećao da će to biti moj životni put. Pedagoški rad prizemljuje i daje ti smisao. Mnogo je izazova, ali i mnogo radosti. Potrebno je proći proces sazrijevanja. „There is a reason for a season, and there is a season for a reason“. Ništa se ne forsira, već se dešava. Ono što je meni važno je deelitizacija umjetnosti: želim da umjetnost bude dostupna svima. Ne samo umjetnost, već i institucije kulture. To prenosim i na svoj pedagoški rad.
Mislim da je važno da ljudi osvijeste koliko je edukativni proces uzajamna korist. Ja od svojih studenta učim, a vjerujem i oni od mene. Volim da slušam svoje studente i da im pomognem da shvate šta istinski žele. Oni dolaze iz različitih konteksta, sa različitim pričama i potrebama. Nešto što meni kao pedagogu najviše prija je osjećaj da sam pomogao mladom čovjeku da otvori dimenzije koje možda inače ne bi imao priliku vidjeti… Zadaci su im da se izlažu različitim medijima i na taj način istražuju umjetnost. Važno je da studenti umjetnosti ne budu aktivni samo u mediju kojim se bave, već da gledaju filmove, čitaju knjige, slušaju muziku… da izlaze iz vlastitog mikrokosmosa, komfor zone i spoznaju svijet oko sebe. Nije važno kopirati nešto popularno, već stvarati svoje – autentično.
Izložba u Historijskom muzeju BiH – šta Vam je značila? Hoćemo li krenuti od procesa ili od rezultata?
Mislim da je proces početak. Ja radim analognu fotografiju. Smatram to nekom vrstom likovnog rukopisa. Bavim se temom intime i istražujem prostore kolektivnog sjećanja. Ispitujem odnos čovjeka i prostora, nostalgiju, fragmentiranje prošlosti. Kako globalizacija utiče na procese stvaranja sjećanja? Mislim da je ovo najozbiljnija izložba u produkcijskom smislu.
Izložio sam 97 radova. Veličina prostora je također odigrala značajnu ulogu, ali i odabir Historijskog muzeja BiH kao partnerske institucije. Ja sam zaljubljen u tu zgradu i smatram je jednom od najboljih arhitektonskih ostvarenja u Sarajevu. Zanimljivo mi je kako jedna krhka staklena konstrukcija nosi kamenu – što ima svoju težinu. To mislim i u fizičkom i simboličkom smislu. Izložiti „intimu“ u takvoj instituciji je jedan od vrhunaca mog stvaralaštva.
Ja volim suptilnost u izražavanju – komunikaciju kroz naznaku. A to se odražava i na moje fotografije. Uživanje u detaljima. Ova izložba je zaokružila jedan ciklus u mom životu – deset godina koliko se bavim ovom temom. Ja nemam osjećaj prema vlastitom uspjehu, već smatram da je rad najvažniji.
Elma Hašimbegović, direktorica Historijskog muzeja BiH, me pitala zašto sam tek sada odlučio predstaviti u Sarajevu radove, koji su nastali mnogo ranije i koje sam pokazivao u drugim gradovima. Sjećam se kad sam na magistarskim studijama donio prve skice profesoru Mehmedu Akšamiji. On mi je pružio veliku podršku. Kasnije je napisao tekst koji prati izložbu i vrlo emotivno objašnjava njenu suštinu. Jednostavno, moraš imati određenu dozu zrelosti da izneseš određenu temu. Ja sam pokazao rad sa dvije cjeline, koje seciraju društvo – ne samo naše, već sva društva. Oba ciklusa su autoportreti: prvi ciklus su moji roditelji, a drugi moji najbolji prijatelji koji su u homoseksualnoj zajednici. Intima dva ljubavna para. Ja sam živio i sa jednim i sa drugim parom: i sa roditeljima i sa prijateljima. Tako nastaju moje fotografije. Posmatram ljude unutar prostora njihovog doma.
Dom je sigurno mjesto, utočiste. Svjesni smo koliko je odnos homoseksualnih parova stigmatiziran i negativno ocijenjen u javnosti. Nerijetko svjedočimo da su čak i fizički napadnuti. Njima je dom posebna vrsta zaštite i utočišta. Ovaj rad pokazuje kako izgledaju rutine prisutne u svakodnevnom životu. Kako kuhaju ručak? Pranje veša, tjelovježba. Svjetlo je različito u ovim ciklusima. Mamu i tatu sam fotografisao na proljeće u jutarnjem ritualu, a drugare u svakodnevici na jesen. Ja sam zapravo želio prenijeti ljepotu svakodnevice kroz likovne elemente i pokazati zlatno svjetlo velikih talijanskih i holandskih majstora u aktivnostima koje svakodnevno obavljamo.
Scenografija Vaše izložbe je zasnovana na čuvenoj slici „Portret Arnolfinijevih“ Jan van Eycka, gdje se savremenim medijem kao što je fotografija ulazi u intimu dva ljubavna para. Na prvom nivou ova izložba se obraća čistim likovnim citatom, a na drugom pred posmatrača izlaže i propituje dva paralelna odnosa. Tako se fotografije i ogledala mogu čitati isključivo likovnim jezikom, ali sociološkim terminima. Kako komuniciraju ova dva nivoa?
Mislim da čovjek treba da bude svjestan šta želi i šta je koncept. Onda kreće istraživački rad. Svako ima svoju dinamiku. Ja sam imao različite reference. Elinor Carucci, izraleska fotografkinja, koja je također fotografisala svoje roditelje, imala je skroz drugačiji pristup tako što je ukomponovala sebe zajedno sa roditeljima. Ona je koristila timer za fotografisanje. S druge strane, Nan Goldin, jedna od mojih omiljenih fotografkinja je koristila kabel (daljinski okidač) za kreiranje svjetlosnih zapisa u momentu kada je osjetila emociju koju je željela da zabilježi. Ja sam želio da na te reference nadogradim nešto svoje.
Ja sam zapravo bio voajer. Moje prisustvo je pomoglo da ogolim njihovu intimu – naravno, uz njihovo dopuštenje. Višemjesečni boravak u njihovim prostorima je imao za cilj da pokažem sebe kroz njihovu svakodnevicu. Ja sam dozvolio posmatraču da ulazi u intimu mojih roditelja, a samim tim i moju intimu, te da počne ispitivati i svoju. Ukoliko želi – ali i ne mora. Za nekog ko ne poznaje istoriju umjetnosti, nije nužno da razumije ove reference i citate. U ovom ciklusu će poznavanje istorije umjetnosti olakšati da bolje shvatiš, ali ne i nužno da u potpunosti shvatiš fotografije.
Izložba je interaktivna i intermedijalna. Posmatrač je uvučen pomoću ogledala u svijet u kojem svira
Bachova muzika. Šta govore ogledala i muzika?
Muzika je tu da posmatrač uroni u svijet intime. Zato su tu i ogledala. Svaki okvir je drugačiji i različite veličine jer su naša sjećanja različite veličine. Htio sam i da rekreiram naš dom. Posmatrač kad uđe u galeriju Historijskog muzeja BiH zapravo ulazi u moj dom. Tu su ogledala koja pomažu u procesu autorefleksije i propitivanja vlastitog prisustva. U isto vrijeme se poigravam sa svjetlosnim zapisima i zapisima u pokretu. Ogledala naglašavaju i vrijeme, prolaznost vremena. Kad sam završio rad, onda sam počeo analizirati i simbole. To su simboli koje sam primijetio i ostavio posmatraču na analizu. U mojim fotografijama su tu mamine papuče, tegovi… kod para Arnolfini je psić, nanule. Sve su to simboli doma. Na slici Arnolfinijevih se postavlja pitanje trudnoće portretisane žene jer drži ruke na stomaku. To je ulaženje u tuđu intimu. To je bespotrebno, a u našem društvu jako prisutno. Ja se trudim da ne forsiram takve momente. Ja se zateknem u momentu i ne govorim portretisanima da poziraju. Ne podržavam oblikovanje svijeta u kutije i preuzimanje uloga.
Kakva je bila atmosfera na otvorenju izložbe „Nepodnošljiva lakoća intime“?
Ono što je meni bilo bitno je da utoplim prostor Historijskog muzeja BiH, koji je u zimskom periodu u ovom muzeju hladan. Sjećate se priče o djevojčici sa šibicama. Ona upali šibicu i ugrije prostor. Moć uma je nevjerovatna. Dosta ljudi mi je reklo da je tu noć kada je izložba otvorena bilo hladno, ali da je bilo toplo. Zašto? Jer je priča topla i iskrena. Dosta ljudi je i plakalo i čistilo se. Umjetnost je katarzična. Niko nije očekivao da će ući u prostor muzeja i vidjeti roditelje u takvom okruženju. Na jednoj od fotografija je moja majka, ugledna profesorica, na wc šolji. To nije ništa dekadentno – ogoljavanje samo pokazuje i njenu ljudsku stranu. O tome govori ova izložba – o ljudima, o životu i demistificira ga!
Koji su Vaši budući projekti?
Trenutno sam angažiran na nekoliko novih projekata i promovišem prethodno producirane. Od izuzetnog značaja mi je projekat promocije Foto-depoa Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine u saradnji sa stručnim i mladim timom, na čelu sa direktoricom Elmom Hašimbegović, gdje sam angažiran kao kreativni direktor. Projekat se sastoji od više segmenata. Krenuli smo sa vikend radionicama analogne fotografije i rada u foto-laboratoriju u prostorima muzeja. U februaru u Beogradu, zajedno sa kolegicom Nerinom Trbonja, izlažem u Centru za kulturnu dekontaminaciju (CZKD), onda dalje u regionu, pa i šire, projekat vezan za ispovijesti preživjelih logoraša na području Hercegovine. S obzirom da svaki dan donosi nešto novo i ja tako živim svoj život, punim plućima, volim da promatram šta će me inspirisati i navesti da produciram neki novi projekat. I na kraju, posebno sam zahvalan što me život spojio sa predivnim i otvorenim ljudima, kao što je Elma Hašimbegović i cijeli stručni tim Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine.