Irena Sladoje: Crna ovca

Piše i ilustruje: Irena Sladoje, umjetnica

Vrijeme je kišovito, ali ne mari. Ne mari jer putujem vozom. Vučem svoj rogobatni kofer napunjen pametnom garderobom, onom za vjetar, za kišu, generalno za hladnije vrijeme. Od obuće, samo gumene čizme i jedne adidaske. Dovoljno. Mislim za sebe, dovoljno mi je. U preostali prostor sam nagurala knjige. Iako sam kindle napunila do vrha, volim taj papirni predmet i miris koji pušta prilikom listanja. Mada, mislim da razlog što ih tegarim leži u strahu od samoće. Nakon što sam jedva podigla kofer i nekako ga ugurala u prostor predviđen za prtljag, udobno sam se smjestila, naravno, pored prozora. Zauzela sam ono mjesto pored stola, iako sam se pribojavala da će isti razlog privući više ljudi. Uvijek volim da sjedim sama i da posmatram. Unutra i vani. Ljude u vozu gledam sa distance, kroz prozor uranjam bez zadrške. Kiša pada istim tempom. Što bi rekao Balaš, “Rešilo nebo da potopi svet”, ali ja ne hajem. Ni za kišu, ni za svet. Ne znam zašto zapravo volim vozove. Kad sve saberem i oduzmem, ne mogu se pohvaliti da sam neki svjetski putnik, a kamoli neko ko je mnogo putovao vozom. Uglavnom, uživam kad putujem vozom. Daje mi neopisivi osjećaj slobode, a to je dovoljno dobar razlog. Zar ne? Do konačnog odredišta moraću koristiti avion, onaj mali, ali do tada, ima da se naputujem. Gledam kroz prozor, na nekoj smo stanici, usputnoj. Pokušavam da pročitam ime mjesta, ali ne vidim dobro, što od kiše, što od ljudi koji se naguravaju. A i ovi što ulaze u kupe mi dobrano odvlače pažnju. Pogledom prelazim preko lica tek pristiglih putnika i u sebi molim boga da neko ne sjedne pored mene, mada znam da će se to prije ili kasnije dogoditi. Bolje kasnije, pomislim u sebi, i pogledam u mobitel. Zakačim se na wi-fi i na spotifaju pronađem The best of Sade. Tako. Sad je sve ok. Putovanje može da krene.

Kako je zapravo sve ovo započelo? Ne znam tačno da li sam se u sebi nasmijala ili me je nešto stislo u grudima pri samoj pomisli gdje ja to idem. Možda oboje. Naime, skrolajući po telefonu slučajno sam naletjela na neki oglas za posao. Površno sam pročitala, ali ipak sejvala i kopirala u notes da ga kasnije detaljnije proučim. Danima poslije bi mi padao na pamet, ali nikako nisam nalazila vremena ili mi se jednostavno nije dalo da ga pročitam. Ok. U jednom trenutku sam ga ipak pročitala, i to pažljivo. I ma koliko me odbijala pomisao da ga ozbiljno razmotrim, isto toliko me je taj oglas privlačio i nije mi dao mira. Pošaljem bratu link i popratna pitanja tipa: “Šta misliš da se prijavim?” Tri godine vukojebine, šta je to za mene. Navikla sam. Za tri godinice penzija u padže. Utom zvoni telefon. Brat.

“Ej, ne mogu da tipkam. Gdje si to našla?”

“Ma, nemam pojma, naletjelo mi dok sam bezveze skrolala po telefonu.”

“Nemaš radno iskustvo”, odmah će on.

“Ma, daj! Pa čuvali smo ovce kad smo bili mali. Kod babe i dede. Dakle, imam iskustva, i to od malih nogu.”

“Dobro, dobro, ali ipak traže iskusnog pastira ili pastirku u tvom slučaju. Mi smo čuvali pet šest ovaca, a tu je garant u pitanju veliko stado.”

Vidim da je počeo da mi ruši iluzije u svom stilu.

“Pa, dobro, problem ovce čuvati”, nastavljam. “Samo nađeš onu glavnu za kojom sve idu, pridobiješ je i voila“, dalje ću ja uporno.

“Jeste to, ali moraš ih i šišati.”

“Čuj šišati? Otkud sad i šišati?”

“Pa, iskusan pastir ili pastirka”, opet će on, “mora znati sve da radi, a ponajviše da šiša.”

“Pa, dobro, mašinicu zajmim i čas posla, kad sam mogla ljude da šišam, mogu i neke tamo ovce”, ne dam se ja.

“Ljudi se ne ritaju, Irena! Ako te opali nogom…”

“Dobro, dobro”, prekinem ga. “Nemoj da mi kvariš sve. Nego, jesi li vidio kolika je plata? Isplati se, zar ne?”

“To jest. Stvarno se isplati.”

“Čovječe, za tri godine riješim penziju. Ovako je neću nikad zaraditi.”

“Tačno. Slažem se. Ali, nisi kvalifikovana”, opet će on.

“Pusti to”, uporno ću ja.

“Ma, poludjet ćeš u toj zabiti! Em, zabit, em, ostrvo!”

“E, u tome bar imam iskustva! U tome da živim po raznoraznim rupčagama bjelosvetskim.”

“Pa, dobro, što jest, jest.”

“A i nisam sigurna da već nisam poludjela.”

“Dobro”, smije se on, “ali tri godine, kako ćeš izdržati, tri godine?!”

“Ej, evo piše i da moraš neki zid popravljati.”

 Dok smo pričali on je već uspio da pročita uslove konkursa.

“Ma, znam. Jesi li vidio zid? Šega prava. Samo slažeš nekakvo kamenje.”

“I ne smiju ti se ovce bacati sa hridina i prelaziti taj zid”, nabraja on dalje.

 “Znam sve, sve sam pročitala već. Ama baš sve, i to sto puta.”

“I ti, baš riješila?”

“I ja, baš riješila.”

“A životopis pastirke?”, nastavlja on da me zeza.

“De, ba, pa kod nas ljudi lažiraju doktorate, a ja da ne mogu odglumit jednu čobanku, uostalom ništa ne lažem! Kad se samo sjetim koliko nas je deka maltretirao svaki ljetni raspust, itekako imam iskustva. Tamo nisu smjele u djetelinu, ovdje se ne smiju bacati sa stijena u more i preskakati neki zid. Pih, ista stvar.”

“Ubijedila si me”, reče on, ipak se nadajući da je to samo još jedna od mojih fiks ideja.

Ponovo stanica. Ovaj put je neko ipak sjeo preko puta mene. Mlađa cura s dredloksima. Imala je onaj ogromni ruksak pomalo odrpan i prljav od putovanja. Konačno je sjela, izvadila Ipod i velike slušalice stavila na uši. Laknulo mi je. Ne bih mogla podnijeti  nikakav small talk u ovom trenutku. Srećom, nove generacije Y, Z… orijentisane su na svoje gadžete više nego na ljude. Mada ne znam na šta se ja furam. To možda kod nas ljudi ulaze u neobavezno ćaskanje prilikom putovanja. Na zapadu svi gledaju svoja posla, tj. uglavnom svoje telefone. Ne znam kako se još nisam navikla i odakle mi misao da će neko sa mnom zapodjenuti razgovor. Ne znam da li sam već spomenula, ali idem u Škotsku. Tačnije, na malo ostrvo koje pripada Škotskoj. Idem ka svjetioniku. Ka svom svjetioniku.

I znam da nisam spomenula da imam psa. Tačnije, tri psa. Dobro ste čuli. Tri psa. Pa nije valjda neko mislio da ću da idem na kraj svijeta, tj. na tačkicu svijeta usred okeana, sama?! I da ću, također sama, da čuvam ovce?! Kako sam već ranije napomenula, imam iskustva s malim čupavim beštijama i znam kako su tvrdoglave. Ako neka hoće da se hitne sa jebene hridi drito u more, onda će i da se hitne nesretnica, a odmah za njom još najmanje tri glupače. Ima laste da polete dok si rek'o keks.

Čim sam riješila da ću da se upustim u još jednu od mojih silnih izolacija od ljudi i događaja, napravila sam plan. A taj plan je sadržavao, između ostalog, nabavku psa. Naravno, odmah mi je pao na pamet border koli kao najpametniji, jer pamet nije viška protiv ovih mazgi, pardon ovaca, još specijalnih, skupocjenih preživara koje žvaću, isključivo, moliću lijepo, alge. Dakle, kolija sam kupila preko interneta ali, naravno, iz neke uzgajivačnice u Srbiji da ne bih u Njemačkoj plaćala tri puta više. Usput, kad sam išla da ga prevezem, pokupim i, ne pitajte me kako, još dva džukca, klasična avlijanera koji su bili, zapravo, višak u jednoj avliji. Kolija sam nazvala Safir jer je, pogađate, crn, skoro pa modar, doduše s jednim bijelim biljegom na grudima. Safir je moj partner. Često ozbiljno razgovaramo i, kada imam neku dilemu, ja pitam Safira i, po načinu kako nakrivi glavu, dobijem odgovor. A nekad je dovoljno da me samo značajno pogleda svojim pametnim očima. Drugi se zove Mile, jer je klasični Mile. Ne znam kako ni zašto, ali sam sigurna da se sve ijedan takav pas na svijetu zove upravo Mile. Smeđe-crn, pomalo kao lovački s klempavim ušima i izuzetno dobre i umiljate naravi. Treći pas je ona. Žućkasta, pomalena, sa smiješnim šiškama preko očiju i nazvala bih je Loša, ali pošto je žensko, dobila je ime Suada, po Lošinoj Suadi. A Suada je maza i uvijek je uz mene. Pošto je mala, ponekad je nosam sa sobom u tašni. Pa, ne znam imam li ja psa umjesto tašne ili mi svaka tašna ima šiške. Možete misliti kako su se ovi šokirali kad sam im rekla da imam tri psa, ali pošto su toliko očajni pristali bi, čini mi se, i da imam udava za kućnog ljubimca. Samo bi vjerovatno u oglas dodali da udav ne smije pojesti ovcu.

O autorici:

Rođena u malom srednjobosanskom gradiću, ljeta gospodnjeg 1976. To da joj je mamu porodio doktor crnac sa Mauricijusa, smatra najzanimljivijim dijelom svoje biografije. Živi i radi gdje je vjetar odnese, a obično je nosa po raznim zabitima, našim i onim tuđim, svjetskim.

Radi i živi jer su je naučili da tako treba. Piše i bavi se umjetnošću, zato što mora.