Emir Balić se nakon nekoliko godina vraća na muzičku scenu s novim albumom, iza kojeg stoji u potpunosti – od pisanja pjesama do produkcije i miksanja. U ovom intervjuu otkriva kako su promjena sredine, introspektivne teme i eksperimentisanje sa zvukom oblikovali njegov najnoviji rad. Govori o izazovima stvaranja, emotivnim momentima koji su ga inspirisali i procesu suočavanja sa sopstvenim demonima kroz muziku.
Novi album je napokon tu! Šta te je inspirisalo tokom njegovog nastanka?
U pravu si, baš je napokon. Album je stajao gotov već skoro dvije godine, ali ja sam morao da prođem kroz period ‘dekontaminacije’, kako ja to zovem. Stvar je u tome da sam prvi put u životu (uspješno) sam miksao i producirao vlastiti album i koliko god to može naivno zvučati – shvatio sam zašto je nepisano pravilo u industriji da se to nipošto ne treba raditi.
Jednostavno, kad si istovremeno autor pjesama, većine aranžmana, vokalist i sviraš još poneki instrument, vrlo je opasno upustiti se u miksanje jer ti više nemaš taj objektivni prilaz. Više ne možeš razmišljati o kompresoru i ekvilajzeru na način na koji sound inženjer to treba raditi i to je stvarno bio baš jedan veliki izazov.
Da ne zaboravim odgovoriti na tvoje pitanje – u periodu kada su ove pjesme nastajale, dugo sam bio odvojen od svega na što sam ranije bio navikao. Živio sam u potpuno novoj sredini, okružen novim ljudima, radeći nove stvari. U takvim okolnostima čovjek nesvjesno počinje drugačije doživljavati iskustva iz svog ‘ranijeg’ života, jer ih mora nekako uklopiti u sliku koju svakodnevno gleda oko sebe. Ipak, to si i dalje ti – samo što ovaj put vidiš i doživljavaš stvari na novi način.
Rekao bih da sam se bavio ponovo proživljenim ljubavima, nadama i strahovima. Onim nekim stvarima koje čovjeku uvijek izgledaju suštinski bitne. Baveći se njima, u stvari se baviš vlastitom dušom.
I u isto vrijeme i vlastitim doživljajem nove sredine. Na primjer, pjesmu koja otvara album, ‘Mamma Roma’, sam napisao i posvetio Rimu. To je, kako ja vidim, ili sam barem u jednom momentu vidio, taj grad.
Prošlo je dosta vremena otkako si posljednji put bio u centru pažnje. Šta se dešavalo u međuvremenu i šta te motivisalo za povratak na scenu?
Prije nekoliko godina osjetio sam potrebu da promijenim sredinu i, impulsivno, bez previše razmišljanja i planiranja, jednostavno sam napustio Sarajevo. Okolnosti su me odvele u Rim, u Italiju. Rim te ili potpuno odbije ili potpuno prihvati – meni se dogodilo ovo drugo.
Međutim, život piše čudne scenarije, pa sam nekako u to vrijeme dobio ponudu za ugovor s Dallas Recordsom za tri albuma. To me, kao autora, vjerovatno i zadržalo u jeziku. Inače bi stvari sigurno išle drugačije, jer italijanski je izuzetno melodičan jezik, a pjesme same ‘silaze s jezika’.
Taj prvi album izašao je prije nekoliko godina i predstavljao je duboku refleksiju – spoj svega što je ostalo iz prošlosti i onoga što mi se tada dešavalo. Iskreno, u to vrijeme nisam ni imao previše izbora, pa je promocija albuma potpuno izostala. Sad, kad se osvrnem, vidim da je tu bilo stvarno sjajnih pjesama, i žao mi je što ih ljudi nisu čuli. Ali, opet, promovirati album iz Rima bila bi prava logistička noćna mora. Nadam se da će se ukazati prilika za neko reizdanje ili remix…
Elem, nakon nekog vremena sam se našao u Ljubljani, a odatle stvari izgledaju potpuno drugačije. Sve je puno više usmjereno prema postjugoslovenskim trendovima, a ja sam, sviđalo mi se to ili ne, ipak dio toga.
U međuvremenu je polako sazrijevalo vrijeme za drugi album. Prošle godine smo objavili spot i najavni singl ‘Via Jugoslavija’.
A sada je, za najavni single, Dallas uradio vizualizaciju koja, po meni, bolje podcrtava pjesmu nego bilo kakav spot koji bi vjerovatno na tu temu i uradili. I da, što se tiče rasporeda pjesama u smislu promocije i redoslijeda singlova, to sam u potpunosti prepustio Dallasu. Ne mislim da sam po tom pitanju uopšte mjerodavan.
Kako bi opisao zvuk i stil novog albuma u poređenju s ranijim radovima?
Ima tu svega. Ja sam oduvijek, na sve načine, gledao da izbjegnem zamku upadanja u bilo kakav ‘žanr’. Uraditi to u komercijalnom smislu vjerovatno i ima nekog smisla, ali s umjetničke strane to je uglavnom dosta loše.
U kontekstu ranijih radova, čini mi se da je zvuk dosta raznovrsniji. Mislim, daleko od toga da ovdje nema onog nekog rock zvuka, ali to je sad više prisutno da ‘podcrta’ poruku, a manje kao stav.
S druge strane, ovdje je jako puno prisutan jedan vrlo suptilan, ja bih čak rekao pop zvuk. Na momente smo sebi dozvolili i da dosta eksperimentišemo unutar tog prostora, i tu ima stvarno interesantnih rezultata. Na primjer, pjesma koja zatvara album, ‘Samo jedna riječ’, po meni se u jednom momentu pretvara u nekakav moderni jazz. I to sve zajedno vjerovatno jeste dosta različito u odnosu na ono što sam radio prije.
Postoji li neka pjesma na albumu koja ti je posebno emotivno važna? Ako da, zašto?
Vjerovatno naslovna, ‘Taksirat’. To je toliko intimna ispovijest da sam se sigurno u jednom trenutku upitao da li to spada u muziku ili u ispovjedaonicu.
Kada nisam siguran da li je nešto možda previše intimno da bi se objelodanjivalo, obično se vodim idejom da je ljekovito susresti se sa svojim demonima. A to onda uvijek bude neki ground zero odakle sve kreće. Mislim da je tako i ovdje bilo.
S kim si sve surađivao na ovom projektu i kako su te suradnje oblikovale konačni zvuk albuma?
U ranim verzijama, na onim prvim demo idejama, sarađivao sam s ljudima s kojima sam najviše radio u Rimu. Gino Strampa (gitarista) i Andrea Amici (bubnjar), obojica fantastični svirači.
Italijani su, kad su dobri muzičari, stvarno fenomenalni. Ono što se, srećom i vrlo brzo, pokazalo kao prepreka, jeste jezik. Ono kako oni čuju ovaj naš jezik je, najblaže rečeno, netačno.
I ti tu nemaš opciju da sad nešto prevodiš, objašnjavaš, beat muzika kao medij ne trpi taj vid korekture, taj pristup ubija kreativnost u korijenu. Tako da sam, ako sam želio dobro albumu, morao promijeniti pristup.
Srećom, svih ovih godina, vrlo blisko sarađujem s Adnanom Teskeredžićem, vrhunskim bubnjarom iz Sarajeva. I opet srećom, Adnan je tad bio na raspolaganju. Prva ideja je bila da se skupimo za sessione u Sarajevu u studiju, i to bi vjerovatno bila jedna ekipa koja se poznaje od ranije i već ima neke rezultate. Međutim, to je bilo doba pandemije i nije bilo šanse da se takvo nešto organizira.
Tako smo radili online, Adnan i ja, na osnovnim postavkama, a kasnije su se priključili Mr. Miller s VST instrumentima (on je inače moj bliski prijatelj koji je izrazio da ovdje bude pod pseudonimom), basista Franci Zakrajšek i, naravno, neizbježni moj omiljeni Deni P, koji je na kraju sve masterovao.
Činjenica da sam radio ovako veliki projekat s ovako malo ljudi, i to s onima s kojima se toliko dobro poznajem da smo, u stvari, bez nekog velikog napora samo razvijali ideje, kao i to što sam na kraju sam miksao album su mi dali ogromnu kontrolu, a s njom i ogromnu moć. Kao rezultat, kažem – stojim iza svake, ali baš sve i jedne sekunde na ovom albumu, a to nikad ranije nisam mogao ni pomisliti da je moguće.
Kakav je bio tvoj kreativni proces tokom stvaranja ovog albuma? Je li se nešto promijenilo u tvom pristupu muzici?
U tom smislu, ja sam klasična škola. Mi smo oni neki tipovi koji stalno bilježe ideje, bilo da je riječ o melodiji, gitarskom rifu, grooveu ili par riječi koje zvuče interesantno zajedno. Uvijek imam sa sobom neki uređaj gdje nešto mogu momentalno zabilježiti. Radim tako jer, ako mi nesto promakne, vrlo lako zaboravim i poslije se prilično zbog toga oneraspoložim. U jednom momentu te se bilješke pretvore u okeane, a ostalo je sve zanat.
Kada razmišljam o svom pristupu muzici, smatram da čovjek koji ostane posvećen muzici s vremenom postaje bolji muzičar, a u tom procesu postaje i kompletniji čovjek. Na neki način, to postaje duhovna disciplina, poput joge ili načina na koji neki ljudi praktikuju vjeru. Trudim se stalno da napredujem, bilo dodavanjem novog instrumenta ili promjenom pristupa sviranju postojećeg.
Emir Balić
