Piše: Elma Hodžić

Najveći osmijeh na ovogodišnjem Internacionalnom sajmu knjiga i učila izmamila mi je pojava knjige „Bespotreban čovjek“ Edina Salčinovića, na štandu izdavačke kuće „Vrijeme“. Salčinović je javnosti poznat kroz kritiku, esejistiku i novinarstvo, a „Bespotreban čovjek“ je njegova prva objavljena zbirka fikcije. Sa Edinom Salčinovićem razgovaramo o književnosti, pisanju, nedoumicama, životu/smrti  i svim procesima koji su doveli do rađanja „Bespotrebnog čovjeka“.

O pisanju i postojanju

Kako biste se predstavili čitateljima Urban magazina? Možete li nam reći koju riječ o sebi?

Ja sam Edin Salčinović. Volim čitati i slušati. Među deset omiljenih albuma ubrajam “Desire”, “Bog vozi Mercedes”, “De Mysteriis Dom Sathanas” i “Chávez Ravine”.

Kako je izgledao put Vašeg profesionalnog razvoja?

Studirao sam Književnosti naroda Bosne i Hercegovine i Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U to vrijeme objavio sam i prve tekstove: književne i teatarske kritike, eseje, oglede iz poetike romana što me najviše i zanima. Također i nešto fikcionalne proze, uglavnom loše. Nakon studija radio sam kao novinar, šest godina bio sam urednik kulturne rubrike u dnevnom listu Oslobođenje, i nakon toga ostao sam vezan uz medije. Posljednjih godina radio sam na vlastitim projektima, pokušavao freelancati, sa više ili manje uspjeha. Ne znam je li to nekakav profesionalni razvoj, ali je jedino što sam radio profesionalno. Osim toga sam pokušao suditi fudbal, ali nisam dogurao dalje od omladinskih liga Kantona Sarajevo. Odustao sam nakon jedne utakmice u Semizovcu u kojoj su gosti pobijedili 1:7, kada mi je kontrolor Kemo Palo rekao da nisam za tog posla, jer sam previše pošten. Koliko sam zaista pošten, ne znam, ali i ovo koliko jesam već je bilo previše za fudbalskog sudiju.

Koje knjige, ljudi i priče, su najviše utjecali na Vas?

Dugo sam bio pod kontrolom iluzije koju proizvode knjige. Trebale su mi godine da shvatim kako to nema nikakve veze sa životom, barem ne sa mojim. Ipak, postoje knjige koje su više od drugih determinirale moj pogled na svijet i odnos prema svijetu. Recimo, „Lažljivčeva priča“ Jeremya Campbella, knjiga koja mi je otkrila da priroda laže i da je opstanak života direktno ovisan o laganju. Zatim „Biti niko“ Thomasa Metzingera, „Masa i moć“ Eliasa Canettija, „Tehnika i civilizacija“ Lewisa Mumforda, knjiga koja mi je pokazala kako je otkriće stakla temeljitije promijenilo svijet od bilo koje socijalno-političke ideje. Važni su mi i „Izvori totalitarizma“ Hannahe Arendt, na neki način i „Historija samoubistva“ Georgesa Minoisa.

Za ljude ne znam, uvijek sam bio previše svojeglav, vjerovatno i samoživ, da bih vjerovao kako neko utiče na mene. To je ponekad bilo na vlastitu štetu, a nekad na štetu ljudi koji su mi bliski. Naravno, postoje ljudi koji su me učili da budem sa ove strane ljudskosti, na čemu sam im beskrajno zahvalan i nadam se da ih nisam iznevjerio.

Koji radni zadaci ili poslovi su najbolji za jednog književnika? Koje poslove najviše volite raditi?

Uvijek sam smatrao da bi za mene idealan posao bio na benzinskoj pumpi. Čak znam i kako se to mjesto zove: točilac goriva. Nažalost, nikad ga nisam dobio. Sada mi se čini da je to zanimanje u krizi i da će nestati sa dolaskom električnih automobila.

Ne znam postoje li kod nas profesionalni grobari, ali i to mi se čini kao pošten posao. Uređivati groblje, održavati ga, čuvati, izgleda kao najpošteniji posao koji možete imati sa smrću.

Novinarstvo je dobar posao za pisca, otvara vam rezervoar priča i karaktera. Da budem iskren, najviše volim čitati, to je također dobro za pisanje, ali do sada nikog nisam uspio ubijediti da je to posao.

Knjiga o temeljnom užasu postojanja

Kako i s kojim ciljem je nastao „Bespotreban čovjek“?

Dok sam pisao nisam razmišljao o tome. Pokušavao sam odgovoriti na neka druga pitanja. Sada, kada je knjiga objavljena, to pitanje ima smisla. Mogao bih reći da je knjiga nastala iz nekog izazova, obračuna sa samim sobom. U jednom trenutku trebao sam sebi objasniti da korumpirano postkolonijalno društvo nije razlog zbog kojeg ne mogu napisati bestseler. Kantonalni ministar prostornog uređenja sigurno nije neki ministar, ali su mnogo uvjerljiviji razlozi zbog kojih ne mogu napisati bestseler to što nisam dovoljno talentovan, što ne vladam dovoljno dobro književnim zanatom i ne radim koliko bih trebao. U to vrijeme pisao sam jedan roman sa ogromnim ambicijama. Jedva samjerljivim. Bila je to prelomna knjiga, trebala je promijeniti cijelu našu književnost. Hitno sam odložio rukopis i počeo sebi zadavati neke jednostavne kompozicione zadatke. Svake sedmice po jedan. Iz tih kompozicionih vježbi počele su nastajati ove priče. Rukopis je polako sazrijevao, rađao se jedan imaginarni svijet, u jednom trenutku bio sam toliko zadovoljan da sam sve to počeo nuditi izdavačima. Kasnije sam opet mislio da to nije tako, da rukopis ne vrijedi pet para, da me u trenutku opalio adrenalin, da mi je mozak preplavio dopamin, ali bilo je već kasno. Knjiga je odštampana. Sigurno neće postati bestseler, ali nije ni loša. Zabavna je, na momente duhovita, na trenutke napeta, pomalo intrigantna.

O čemu sve govori knjiga „Bespotreban čovjek“ – po čemu je ona specifična?

Mogao bih reći, ako nije previše banalno, da je to knjiga o temeljnom užasu postojanja, nadnaravnom strahu. Zapravo, mogu to reći još banalnije, knjiga pokušava pratiti ritam ljudskih patnji, strahova i frustracija. Sav se nadnaravni horor temelji na onome za što vjerujemo da bi smjelo ili ne bi smjelo biti, kaže Thomas Ligotti. Protagonist i pripovjedač u knjizi, novinar crne hronike Adem Džanko, kreće se po toj granici između onog što bi smjelo i ne bi smjelo biti. To je knjiga o outsiderima, zločincima i kriminalcima, žrtvama i izbjeglicama u stvarnost. Uronjena je u pulp, odnosno šund, za koji ne znam koliko je žanr, a koliko stil koji je obilježio 20. stoljeće. Priče idu po rubu trilera i horora, naslanjaju se na te žanrove, a sve je začinjeno solidnom dozom filozofije apsurda i pesimizma. Ne znam da li je po nečemu specifična, bojim se da nije, a volio bih da jeste. Kako je govorio Miloš Crnjanski: „Ono što vi nazivate intimni lirski ton, ja bih voleo da priznate kao originalnost“.

Bespotreban čovjek između sadašnjosti i budućnosti

Kakve su bile reakcije drugih pisaca i Vaših sagovornika na knjigu? Podijelite, molim Vas, neke utiske čitatelja sa nama!

Pozitivne, ali treba imati na umu da su to reakcije mojih prijatelja i ljudi koji me na neki način poznaju. Drago mi je bilo čuti da se rukopis svidio dizajneru naslovnice, Kenan Zekiću, pa smo knjigu oblikovali u pulp maniru. Dobar efekat, i vizuelno podsjeća na staru šund literaturu. Drago mi je bilo i kada mi je jedna kolegica rekla da je nakon dugo vremena ponovo osjetila da čita priču. To je efekat koji sam htio postići. Također mi je bilo drago kada mi je jedan prijatelj, veliki, sjajan čitalac i čovjek čije mišljenje jako cijenim, rekao da je knjiga odlična. On je čitao neke dijelove rukopisa prije nego što su objavljeni i tada mi je govorio kako mu se čini da se previše trudim da budem autentičan. Kada je pročitao objavljenu knjigu rekao je da mu se naročito dopada način na koji sam usvajao primjedbe. Osim toga, čini mi se da su knjigom najzadovoljniji ljudi koji je nisu čitali.

Kako dalje? O čemu će pisati Edin Salčinović u svojim sljedećim spisateljskim poduhvatima?

Imam dosta građe za jedan roman kojim bih se trebao vratiti u prve godine stoljeća, u jednu poslijeratnu varoš, u kojoj živi jedna djevojka koja bi voljela otići, da ne kažem pobjeći, iz tog svijeta. Stilski i žanrovski to bi trebala biti potpuno drugačija knjiga od „Bespotrebnog čovjeka“. I tu ima više priča koje se prepliću i na koncu spajaju u jednoj psihijatrijskoj bolnici. Osim što imam mnogo građe i fabulativnog materijala, sve ostalo je još u skicama. Ako bude vremena, trebala bi biti i druga knjiga.

“Vješto se poigravajući registrima pop-kulture, Salčinović umješno pripovijeda o graničnim područjima jedne sarajevske stvarnosti. Među kolegama neshvaćen, od porodice otuđen, ‘bespotreban čovjek’, novinar crne hronike Adem Džanko, sugovornike pronalazi ili u utvarama svojih priča ili među svojim čudnim i slučajnim duhovnim srodnicima. Jasna i zavodljiva rečenica, suptilni prijelazi između ironije i patetike te skladno miješanje administrativnog i visokog stila otkrivaju autora koji i jezikom i sižeom nadilazi lokalne pripovjedačke manire, sapete između tradicije usmenosti i banalnosti kolumnistike”, zapisao je urednik izdanja, Kenan Efendić.