Pokretač čuvene berlinske Loveparade i jedan od pionira scene elektronske muzike u tada još podijeljenom Berlinu, Matthias Roeingh ili Dr. Motte će na predstojećoj konferenciji Balkan Advanced Music, uz DJ nastup, pred sarajevskom publikom govoriti o globalnom fenomenu Loveparade. Matthiasa je ovdašnja publika privržena elektronskoj muzici već upoznala na čuvenoj Futuri održanoj u nekadašnjoj tvornici Vaso Miskin Crni, prvom festivalu elektronske muzike u postratnoj Bosni i Hercegovini.

Piše: Tamara Zablocki

Foto: Petrov Ahner

DJ, producent i istinski pionir elektronske muzike u Njemačkoj koji je bubnjeve 1985. zamijenio vinilima i gramofonom, Dr. Motte je u svom tadašnjem klubu Turbine Rosenheimu razvio specifičan muzički izraz za koji je crpio uticaje jazza, punka, funka, soula i disco muzike, te organizovao prve acid house partije u Berlinu. Berlinsku ali i svjetsku elektronsku scenu zadužio je nekoliko godina kasnije pokrenuvši Loveparade, najmasovniju proslavu elektronske muzike, tolerancije i života dotad, koja je od prvobitnih 150 učesnica i učesnika u deset godina porasla na punih milion i po.

Gotovo šezdesetogodišnjak, Dr. Motte i danas neumorno nastupa, vjerujući da muzika ruši zidove među generacijama, te njegove nastupe na turnejama po Australiji, Indiji, Japanu, kao i na poznatim festivalima u svim krajevima Evrope, podjednako pohode rejveri starog kova i oni najmlađi, koji tek otkrivaju elektronsku muziku. U cjelokupnom djelovanju Dr. Mottea važno je spomenuti i humanitarne projekte u kojima učestvuje, među kojima su Life Ball u Beču, najveći humanitarni događaj namijenjen podršci ljudima koji žive s HIV-om ili AIDS-om, inicijativa protiv mržnje i uspona neonacizma Laut gegen Nazis, te berlinska povorka ponosa CSD.

Za bosanskohercegovačke čitateljke i čitaoce je, ipak, vjerovatno najvažnije podsjetiti da je Dr. Motte prije dvije decenije nastupio na sarajevskom festivalu elektronske muzike Futura, prvom takvom događaju pokrenutom na prostoru bivše Jugoslavije poslije rata. Dr. Motte za Urban magazin govori o ideji na kojoj je počivalo pokretanje Loveparade, o promjeni na muzičkoj sceni koju je taj podvig donio, problemima s kojim muzičari žive stvarajući u današnjim uslovima, te razlozima koji su ga ponukali da nastupi u postratnom Sarajevu.

Loveparade, jedan od najstarijih i najvećih festivala elektronske muzike u Evropi, osnovana je 1989. godine, u specifično doba za Berlin i čitavu Njemačku. Nekoliko mjeseci kasnije srušen je Berlinski zid, a Njemačka se pripremala za ponovno ujedinjenje. Loveparade je također prijavljena kao politički protest. Koja vam je bila ideja vodilja?

Radilo se o vrlo jednostavnoj ideji nastaloj u trenutku razvoja dance muzike od komada ograničenog trajanja do underground produkcije u kojoj pjesme nisu imale ograničenje trajanja. To je, naprosto, promijenilo sve. U Berlinu sam 1988. počeo organizovati acid partije i ondje sam sretao svoje prijatelje koji su dolazili iz Londona i pričali mi kako su partiji u Engleskoj ilegalni, te da ih osuđuju društvo i policija. Jedna od priča koja mi se naročito urezala u pamćenje bila je ona o partiju na koji je upala policija i organizatorima zaplijenila zvučnike, a ljudi su potom izašli na ulicu ispred kluba, pustili muziku na kasetofonu i nastavili plesati. To me je nagnalo da počnem razmišljati kako da istu stvar napravim u Berlinu. U to vrijeme Berlin je još uvijek bio podijeljen zidom i nismo imali puno lokacija na koje smo mogli jednostavno otići i organizovati zabavu. Nakon pada zida sve se promijenilo, ali u to vrijeme nije bilo puno opcija za spontanu zabavu na ulici. Razmišljao sam i razmišljao, a onda sam se na jednom partiju u Kreuzbergu sjetio da postoji način kako izvući ljude na ulice.

Naime, ja sam, još kao dvanaestogodišnjak, 1972. učestvovao na demonstracijama protiv rata u Vijetnamu. Ljevica u Berlinu je u to vrijeme općenito demonstrirala protiv ratova u svijetu. Sjetio sam se također da su svi ti pripadnici i pripadnice ljevičarskih grupa neprestano raspravljali međusobno i nisu se slagali u svemu, ali su na kraju ipak zajedno demonstrirali protiv rata, te sam pomislio da bi muzika mogla biti dobar komunikacijski alat koji će ujediniti ljude u plesu. Zašto ne napraviti marš na ulici i ne reći: mi nismo protiv nečega, nego smo za slobodu, za razoružanje na svim nivoima, za hranu za sve. I tako je počelo: u maju sam počeo pozivati ljude, a u julu smo održali prvu Loveparade, demonstracije za slobodu, za hranu i za radost.

Na Loveparade je te prve godine učestvovalo 150 ljudi, a ideja je bila da se ona treba održavati svake godine, kao i da treba inspirisati druge ljude, u drugim državama, da organizuju isto, jer bismo na taj način svi postajali prijatelji okupljeni oko iste ideje, a budući da smo svi ljudi sa iste planete postali bismo i svojevrsna porodica. Time bi ljudi u dogledno vrijeme prestali pucati jedni na druge. Vođeni tom idejom, nastavljali smo organizovati Loveparade svake godine u devedesetima, a koliko smo uspjeli u širenju ideje govori i činjenica da mi i danas prilaze ljudi da mi kažu koliko je za njih bila fascinantna, inspirativna i oplemenjujuća Loveparade.

Uspjeli ste i u tome da se ideja Loveparade proširi po svijetu: spin-off Loveparade su organizovane u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Švicarskoj, Austriji, Izraelu, čak i u Australiji i Argentini. Gledajući iz današnje perspektive, šta mislite da su fenomen Loveparade ali i sama elektronska muzika donijeli popularnoj kulturi?

Vjerujem da smo promijenili način na koji funkcioniše muzička industrija, način na koji pravimo muziku. Postalo je moguće praviti vlastitu, DIY muziku, a da nemate puno novca za studio. Jer kad danas slušate Phuture ploču iz 1987. čujete samo dvije elektronske mašine koje su korištene da bi se ploča snimila. To je bila revolucija. Za nas u Berlinu, poslije pada Berlinskog zida, grad je postao dvostruko veći, a počeli smo i skvotirati prostore i koristiti ih za svoje potrebe, što je također bila potpuno nova stvar. Prvi put u fokusu nisu bili novac i industrija, već stvaranje vlastitog životnog stila, vlastite slobode, muzike, okruženja. To se i danas dešava, na izuzetno profesionalnom nivou.

S razvojem interneta revolucija o kojoj pričam dodatno je pospješena, jer danas možete prodavati vlastitu muziku bez posrednika. Sve možete raditi sami. U posljednje vrijeme, ipak, kupovanje je zamijenio streaming, od čega muzičari ne mogu živjeti, te trebate agenta koji će raditi na vašem probijanju, a za život možete zaraditi samo nastupanjem u klubovima ili na koncertima. Istovremeno, morate raditi više na vlastitom reklamiranju, što je teško ako radite sami jer vam crpi energiju i vrijeme koje trebate za stvaranje muzike, a uz to morate platiti čak i vidljivost na društvenim mrežama. Zapravo, danas se vraćamo ka srednjovjekovnom načinu zarađivanja muzičara za život: muzičar mora ići na ulicu i zaraditi novac svojom muzikom. U devedesetima je bilo potpuno drugačije.

Bez obzira na uspjeh u devedesetima, Loveparade je sredinom dvijehiljaditih krenula silaznom putanjom, a Vi ste nakon 17 godina odlučili povući se iz cijele priče. Zašto se to desilo?

Ostali smo bez dozvole grada Berlina da organizujemo demonstracije, a potom i bez novca. Do toga su doveli napadi mrzitelja Loveparade, ljudi koji su prezirali ideju da organizujemo Loveparade u centru Berlina, u Tiergartenu, jer su vjerovali da uništavamo park. Borili smo se za svoje pravo na organizaciju Loveparade, ali smo izgubili na sudu jer je sudija ocijenio da se ne radi o demonstracijama jer nemamo sadržaje koje imaju demonstracije, poput govora ili transparenata. Time smo izgubili i novac sponzora, te se Loveparade nije mogla održati 2004. i 2005. godine. Gotovo smo bankrotirali, te smo na kraju bili prisiljeni prodati prava privatnoj kompaniji Reinera Schallera, vlasnika fitnes kompanije McFit, koji je tvrdio da želi vratiti Loveparade na ulice Berlina, ali mu je zapravo cilj bio da tako masovan događaj iskoristi za reklamiranje svoje kompanije. Schaller nije imao pojma o elektronskoj muzici, nije znao organizovati događaj za milion ljudi na pravi način, niti je želio podržati kulturu, što je na kraju rezultiralo katastrofom na posljednjoj Loveparade koja je 2010. održana u Duisburgu. Zbog loše organizacije mnogo ljudi je izgubilo život, a policijska istraga i suđenje do danas nisu urađeni kako treba.

Jedan od spin-off festivala Loveparade nekoliko je godina postojao i u Sarajevu. Bila je to Futura, festival na kojem ste i sami učestvovali, a koja je u postratnom Sarajevu označila važnu prekretnicu u razvoju elektronske muzičke scene. Zašto Vam je bilo važno učestvovati na Futuri, po čemu pamtite to iskustvo?

Vijesti koje smo pratili u to vrijeme u Njemačkoj govorile su da se na drugom kraju Evrope sve raspada: raspao se Sovjetski Savez, a potom i Jugoslavija. Ali u Jugoslaviji su stvari izgledale potpuno drugačije. Meni, Nijemcu koji nije bio upućen u Jugoslaviju, nisu bile jasne sve političke konotacije sistema koji se raspada, ali su me vijesti o ratu izuzetno žalostile. Žalosno je bilo gledati kako različiti narodi koji su dotad živjeli skupa sada ubijaju jedni druge. Na neki način su vijesti na našim televizijama izgledale kao scene iz filmova, naročito one koje su dolazile iz Sarajeva, gdje su ljudi svakodnevno strahovali od smrti. I sve to zbog čega? Zato što misle drugačije? Zato mi je bilo vrlo važno nastupati na Futuri, doći u Sarajevo i vidjeti kako grad izgleda, kako ljudi ponovo uspostavljaju život na ulicama na kojima su ih prije samo nekoliko godina ubijali.

Osim toga, sjetio sam se koliku je traumu iskustvo Drugog svjetskog rata u Berlinu ostavilo na moju majku, te shvatio da su ljudi u Sarajevu, ali i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, istraumirani svojim iskustvom rata. Zato je za mene boravak i nastup u Sarajevu bio prilika da dam ljudima prostor za opuštanje. Prostor da plešu, da prerade svoje emocije. Jer slušajući muziku i plešući uz nju moguće je naći odgovore koje tražite. To sam naučio od Afrikanaca, koji su mi pričali da, kad imaju problem, plešu uz bubnjeve, nastojeći iznaći rješenje, jer je uz muziku i ples lakše sagledati problem, biti sam sa sobom, pa čak i kad ste u masi, te doći do rješenja. To je vrsta izlječenja i za pojedinca i za društvo.