Piše: Haris Bilalović
Četrnaesto izdanje najveće svjetske izložbe savremene umjetnosti počelo je izvan zone “kaselskog komfora” tromjesečnim gostovanjem u Atini. Da li je umjetnički silazak na jug zapravo politička gesta s praktičnim posljedicama? Može li umjetnost biti reagens obnove u odnosima prosperitetne Njemačke i prezadužene Grčke? Da li je doticaj suprotnosti i preko 150 umjetnika pozvanih da tematizuju ovo sučeljavanje recept za uspješan izložbeni format?
“Situacija u Grčkoj i Atini vapi za solidarnošću”, često je u svojim medijskim nastupima isticao Adam Szymczyk, umjetnički direktor 14. dokumente u pokušaju da svoju kustosku viziju približi javnosti. Da je Dokumenta od postanka služila kao ogledalo društva najbolje ilustruje podatak s prve izložbe 1955. godine, kada je Arnold Bode, slikar i profesor na kaselskoj akademiji, privukao nemalu pažnju eksperimentalnim i provokativnim eksponatima koji su imali za cilj pomirenje i konfrontaciju Nijemaca s internacionalnom modernom. Ipak, smisao tadašnjih Bodeovih intervencija nije bio tek predstavljanje savremene umjetnosti nakon Drugog svjetskog rata, već početak njene rehabilitacije nakon godina prezira kojemu je bila izložena u doba nacionalsocijalista. Od 1968. godine Dokumenta se svakih pet godina održava pod različitim umjetničkim vodstvom, a odvažan novitet ovoga puta je ponudio Szymczyk, kome je za postavljanje “izložbe kao višestrukog organizma” čiji efekti prevazilaze Atinu i Kasel povjeren budžet od 37 miliona eura.
“Važno je da smo spoznali da je ipak moguće uraditi nešto na mjestu koje je trenutno u velikim problemima. Ovdje prvenstveno mislim na ekonomiju i mjere koje su Grčkoj nametnute i koje su veliki broj ljudi odvratile od pokušaja da naprave nešto smisleno. Želim vjerovati da smo posjetiocima, barem nakratko, omogućili da žive i misle drugačije”, pojašnjava nam Szymczyk.
Umjesto rutinirane prakse koja podrazumijeva objavljivanje spiska umjetnika mjesecima unaprijed, konačna lista umjetnika pozvanih da dođu “učiti od Atine”, na snebivanje mnogih, javnosti je predstavljena uoči samog otvaranja izložbe. O samom procesu selekcije umjetnika Szymczyk bez uobičajene samozatajnosti kaže:
“Bila je to neka vrsta spore sedimentacije koja je okupila oko 160 umjetnika iz cijelog svijeta. Nismo ih željeli prekriti jednom temom nego pozvati da svoj fokus usmjere prema određenim mjestima. Nastojali smo pokazati stvari koje su na određeni način zaklonjene od pogleda i poznate samo lokalcima“, objašnjava Szyzmcyk za Urban magazin.
Proces sedimentacije imao je povoljan ishod za Irenu Haiduk, srbijansku umjetnicu koja je pozvana da kroz svoj projekat „Yugoeksport“ atinskoj i kaselskoj publici ispriča priču o industrijskom gigantu nekoć zajedničke nam države.
“Jako me interesuje usmena slika. Zbog političke situacije u našem regionu naučili smo da čekamo i razvijamo historiju koja nikada nije fiksna. Takva historija se uvijek mijenja i razvija u ciklusima pričanja i prepričavanja. Također, željela sam da kroz eksperiment vidim kakvu vrstu korporacije treba uspostaviti da bi se mogli povesti ozbiljni razgovori o odnosu između ljudi i stvari te da između njih dođe do nove ekvivalencije, koja svoje polazište ima u solidarnosti, a ne u kolonijalizmu”, pojašnjava Haiduk, čije su saradnice defilujući ulicama Atine i Kasela u čuvenim „borosanama“ odale počast milionima Jugoslovenki što su decenijama udruživale rad u fabričkim pogonima.
Iako su gradske vlasti u Atini deklarativno podržale korištenje vodećih muzejskih institucija, dobro upućeni tvrde da su pregovori do samog kraja bili iscrpljujući i ne uvijek lagodni. Izlazak iz lavirinta grčke birokratije Szymczyk i saradnici pronašli su tek krajem februara, kada su na konferenciji za medije potvrdili potpisivanje potrebnih ugovora sa svim partnerskim institucijama (šest sedmica prije otvaranje velike izložbe, op.a.). Sam odabir lokacija sugerira da se po svaku cijenu želio napraviti otklon od romantizirane opčinjenosti ruinama i napuštenim prostorima, kakvima Atina ne oskudijeva.
“Napušteni prostori postali su simboli krize i ruševnog stanja grčke ekonomije, te su nerijetko rezultat organizovanja velikih događaja koji su imali za cilj da privuku pažnju i naprave spektakl a da se o njihovoj održivosti prethodno nije dobro razmislilo. Jedan od takvih događaja bile su Olimpijske igre u Atini 2004. godine, koje su bile izuzetan događaj, ali ako stvari sagledamo iz drugog ugla, vidimo sve te prazne i neodržive prostore. O tome smo mnogo diskutovali i na kraju riješili da umjesto kreiranja novih prostora oživimo javne institucije, kojima često nedostaju sredstva za normalan rad.“
Nedostatak sredstava i aljkavost vladajućih struktura nisu donijeli mnogo dobroga za centralnu lokaciju atinskog „dokumentiranja“. Iako osnovan u jesen 2000. godine i infrastrukturno spreman, Muzej savremene umjetnosti u Atini (EMST) još uvijek čeka na svoje zvanično otvorenje. Na osnovu onoga što je autor ovih redova uspio saznati, EMST bi svoje prve posjetioce trebao dočekati tek početkom 2019. godine, nakon što Atina dobije svoju Pinakoteku. Ipak, zahvaljujući Dokumenti, publika je u proteklih nekoliko mjeseci mogla da se uvjeri u svu kolosalnost ovog muzejskog zdanja i samo za ovu priliku postavljenih kolekcija.
“EMST me je istinski fascinirao. Uprkos tome što još uvijek zvanično nije otvoren, muzej je, na ponos cijele Grčke i Atine, dobio potpuno renoviran prostor. Sigurna sam da će ovakvo zdanje ostaviti snažan trag na razvoj ovdašnje savremene umjetnosti, a posebno me je obradovala informacija da je kaselski Fridericianum spreman oformiti stalnu postavku EMST-a. Takav primat trenutno nema nijedna druga institucija kulture u Evropi,” ističe Sarita Vujković iz Muzej savremene umjetnosti RS, koja je Atinu posjetila na poziv Goethe instituta.
Uspostavljanje komunikacije s javnim sektorom u kustoskom timu snažno je zagovarao i Pierre Bal Blanc, francuski kustos kome je Atina otjelovljenje istinskog grada budućnosti.
„Jako nam je bilo stalo do toga da pošaljemo poruku javnim institucijama o važnosti učešća u održavanju i stvaranju umjetnosti. U tom smislu bilo je neophodno pronaći prave sagovornike u javnom sektoru kako bi osnažili ovdašnju umjetničku mrežu i pobudili nadu da se izađe iz krize. Istraživali smo i načine artikulacije savremene umjetnosti uz nevjerovatno arheološko blago koje Atina posjeduje. Ovo je grad koji ima jedinstven kapacitet da konjugira prošlost i budućnost“, entuzijastično zaključuje Bal Blanc.
Mnogo se pisalo o Dokumenti, koja, ovako zamišljena, predstavlja najveći performans „sui generis“. Iako ocijenjen kao „kulturološki vrijedan“ kustoski pokušaj jačanja solidarnosti među narodima i stvaranja inkluzivnijeg poretka, kritičari su je doživjeli kao „estetski neuzbudljiv“. Ne može se ne primijetiti kako je svojevoljnom „dekaselizacijom“ Dokumenta poprimila formu egzistencijalističkog eksperimenta u kojem je bilo vrlo teško razlikovati kontrolnu od nasumične grupe. Za razliku od ushićenih Nijemaca, Atinjani su uz upadljivu indiferentnost putujuću izložbu pridružili skupinama dezorijentisanih migranata na uzavrelom atinskom pločniku.
“Mislim da se ljudi nisu toliko zbližili s Dokumentom. Trebate znati da su Grci puno bliži konceptima antičke umjetnosti i klasičnijim formama te da nisu navikli na ovako veliku ponudu savremene umjetnosti. Ljudi su se osjećali pomalo čudno, doživljavajući ovo kao invaziju Nijemaca spremnih da nas poduče, ali ne i da uče od nas”, primjećuje Mary Adamoupoulou, novinarka čije bilješke o kulturi svakodnevno objavljuje TANEA, najtiražnija dnevna novina u Grčkoj.
Dok Dokumenta nakon stotinu dana života u emigraciji sada u gradu svog postanka staloženo očekuje milionitoga posjetioca, njenim organizatorima spokoj kradu svježe lekcije ljetnog trimestra podno Akropolisa. Nesvjesni toga, oni su zapravo sve bliže spoznaji da je dolazak dvostruke Dokumente još davno kralju Edipu svojom zagonetkom nagovijestila ljubopitljiva Sfinga: “Dvije su sestre: jedna rađa drugu, a druga prvu.”
