Ima nešto u jednosmjernim kartama. Kao da pričaju onu legendarnu najkraću kratku priču (Na prodaju: dječije cipele. Nikad obuvene). Govore da ideš i da se nigdje ne vraćaš. Ili da se vraćaš negdje zauvijek. Ili da nemaš gdje da odeš. Jednosmjerna je karta za ljude koji izlaza ne vide.
I mi svaki dan kupujemo jednosmjerne karte. Kad iziđemo na ulicu, kad idemo u prodavnicu, uvijek. Jer ne znamo šta će biti sutra. Hoćemo li se tamo ikada više vratiti. Jer znamo, vidimo, osjećamo kako svijet oko nas propada i kako ga možda sutra neće biti. Možda sutra ne osvane nedjelja. Kupit ću jednosmjernu kartu za subotu.
U jednom smjeru idemo i kad živimo i volimo. Barem istinski. Ne „kupujemo karte“ za rezervni život. Nikad ne računamo da će ga biti. Jednosmjerne karte su naša ljudskost.
Ako se ponekad i desi da nas odvezu u pogrešnom smjeru, ili da su nas dovele na pogrešno mjesto, opet ćemo kupiti jednosmjernu kartu. Za neko drugo mjesto, za neku drugu ljubav, za neko drugo prijateljstvo.
„U jednom smjeru, za Beograd“, rekla je Milica u utorak ujutro pospanoj službenici. Znala je Milica da je u Beogradu ne čeka sigurnost, kao niti u jednom drugom gradu u koji bi mogla otići, a bilo ih je nekoliko. Ali morala je otići, a gdje će se vratiti nije znala. „Od danas do sutra“, kaže nasmijani penzioner svojoj prijateljici nakon što su digli penziju. Jer hoće li biti života, hoće li biti novca, hoće li biti života, to oni ne znaju. Nasmijala se, nasmijala se široko i ružno kao jesenji horizont. Iz sjajnih očiju kapala joj je nada da će biti sutra, da će biti povratna karta.
Nedavno je prijateljica kupila jednosmjernu kartu za svoj mali grad. Jer u ovom našem, velikom, nije imala ništa da radi. I rekla mi je da je sjela u autobus i gledala ljude. I svi su išli negdje, da bi se negdje vratili. I rekla mi je da je gledala ljude, i da je shvatila da svako želi negdje i nekome da se vrati. I još je rekla da je ona bila jedina koja to nije osjetila, koja je to posmatrala kao voajer, krišom, pomno.
Jer moja prijateljica nema kome da se vrati. Ni roditeljima, ni braći, ni drugarima. Onako, kako nekad biva, bez razloga i smisla, ostala je potpuno sama. Ali kupila je jednosmjernu kartu za svoj mali grad. Tamo, rekla je, sve će ih naći. I tamo, rekla je, radit će. To što će život često izjutra biti kao uvehli neveni, to joj nije bitno. Bitno joj je bilo imati sliku o tome gdje će se vratiti.
Svi sve vraćamo negdje, rekla sam joj. Ona je rekla da zna. Ja se ne vraćam nikome godinama, ali kad bih kupovala kartu ona bi bila jednosmjerna. Tačno gdje želim. Tačno gdje ću ostati.
