Dana Budisavljević, filmska redateljica i producentica: Ogoljavanje sebe je proces iz kojeg nastaje umjetnost

Razgovarala: Majda Turkić
Foto: Majda Turkić

Iako se u zadnje vrijeme više govori o marginaliziranim identitetima kroz različite umjetničke prakse, ipak se u regionu ne odvaži mnogo redatelja da filmove posvete tematici žena koje egzistiraju van okvira tradicionalnog i konvencionalnog. Dana Budisavljević se instinktivno okrenula kreiranju karakterističnih priča i iskustava riskirajući da njeni filmovi budu odbačeni od većeg dijela publike. Ono što je jedinstveno u njenom filmskom izražaju jeste da je uspjela svojim senzibiliziranim i studioznim pristupom osvojiti i taj drugi dio tradicionalne publike. Filmovi Dane Budisavljević su posebni što uprkos osjetljivoj tematici ne polariziraju publiku već je ujedinjuju. Kao redateljica filma „Dnevnik Diane Budisavljević“ taktilno reproducira dokumente prošlosti i bavi se istraživanjem ljudskih reakcija i namjera u dehumaniziranim uvjetima koji su utjecali i koji utječu na sudbinu drugih zbog njihove drugosti.

Nedavno sam jednu nagrađivanu i talentovanu književnicu, koja izuzetno poštuje tvoj rad, upitala što misli o tebi kao umjetnici i filmskoj radnici. Pogledom je prelijetala po prostoru kao da traži odgovor na zidovima ili stropu. U nemoći da svoju impresiju artikulira jezgrovito i spretno kako to inače umije, uzdahnula je i samo rekla: Dana je Dana. Očito je da je jako izazovno tebe i tvoj rad sažeti, pa me zanima kako bi ti definirala samu sebe i svoje stvaralaštvo?

Svatko žudi biti jedinstven, pogotovo u umjetničkom svijetu. I ova rečenica, makar ne znam od koga dolazi, zaista mi laska. Sad sam u nekom razdoblju u životu u kojem se pokušavam malo ograničiti jer mi je postalo preteško nositi sve sebe koje sam poželjela biti. Srećom da sam još uvijek u domeni filma. Mogla sam biti i poljoprivrednica, ili građevinarka, mene je uvijek sve zanimalo. Težila sam biti renesansni čovjek, onaj tj. ona koja može sve. Ali sad mi se čini da to ipak nije potrebno, sve može značiti i slom živaca.

U drugim intervjuima za medije govoriš da si željela da budeš inženjerka ili znanstvenica, a na kraju si upisala Akademiju dramskih umjetnosti. To je obično odluka o kojoj se dugo razmišlja i za koju su potrebne pripreme. Koji je to bio trenutak ili zaokret koji je prevagnuo da se opredijeliš za ovo polje?

Da, na Akademiju sam otišla na prijemni zato da si poslije ne bih predbacivala da nisam niti probala. Osjećala sam da gledanje filmova u meni proizvodi neku kemiju koja me obuzima, koje želim više, no mislila sam da to rade neki vanzemaljci, neki super ljudi. Svakako ne ja. Kontekst inženjerke ili znanstvenice mi je bio puno bliži, vidjela sam te ljude u svojoj okolini i nekako sam mogla zamisliti kako će izgledati moj život. A meni se uvijek sviđalo da znam kako će izgledati život, to me smiruje. Imam analitički mozak i mogu beskrajno, nekad i kontraproduktivno po sebe i život koji teče, analizirati situacije.

S druge strane volim eksperimentirati, spajati nespojivo i zato mislim da bih bila dobra znanstvenica. Ali se dogodilo drukčije. Za studij geologije sam se spremala, na Akademiju sam samo otišla. Toliko mi je laskalo da su me primili jer su na prvom roku primili samo nas troje da sam onda morala vidjeti što je to, što je taj film.

Poredeći originalni dnevnik Diane Budisavljević i tvoj film impresivno je koliko su komplementarni jedan drugom. Naime, film je uspio popuniti dijelove vizualnog koji se ne mogu predočiti čitajući dnevnik, naročito u segmentu Dianinog lika – snažnih, a zatomljenih emocija i unutarnje borbe kroz koju prolazi. To faktografsko dočaravanje Dianine prisebnosti i vladanja situacijama posebno je dojmljivo. Zanima me kako si uspjela da njen dnevnik ne odudara od tvog filma i kako si uspjela ovo dvoje spojiti i postići još snažniji dojam na gledatelje?

Dnevnik je bio osnova svega, jedini pravi trag koji je Diana ostavila. Djeca koju je spasila nisu je poznavala jer su bila premala da bi je se sjećala, a svi njeni suradnici su već odavno pokojni. Diana je svoju akciju počela s 50 godina, toliko je imala 1941. godine. Umrla je 1978. Na neki način smo zakasnili s filmom i zato je bio beskrajno važan taj dokumentarni dio, pronaći i snimiti svjedoke, nekadašnju djecu koja danas imaju 80 godina. To je bio zadnji čas da njih dobijemo u prvom licu, da oni progovore o svom iskustvu i sjećanju, da im damo glas. Kod Diane smo se mogli samo oslanjati na njezin zapisani dnevnik, odnosno „Izvještaj o radu“, kako je ona to zvala. Riječ „dnevnik“ u sebi nosi više misterioznosti i očekuje se više osobnog, intimnog pristupa, ali toga kod Diane skoro da i nema. I ja sam to poštovala, da ona prije svega nosi informaciju, znanje o događajima iz svoje perspektive, a da svjedoci nose emociju.

Osvrnut ću se na kritike srednjoškolaca da ih je dojmila sporost filma Dnevnik Diane Budisavljević i način na koji je djelovao na njih. Znamo da je jako izazovno snimati usporeni film i postići da mladi prihvate ideju filma i njegovu energiju. Danas smo u svojevrsnoj matrici brze akcije, reakcije, temperamentnih emocija koje dominiraju zbog buke koju stvaraju. Možda nam upravo jedan ovakav prikaz nedostaje da nam omogući vrijeme za promišljanje. Jedna Diana koja je dosljedna svojoj ideji, zalaže se za nju tiho i u sjeni i na kraju uspijeva da iznese sav teret. Možeš li podijeliti način kako si kreirala Dianin lik u filmu, da li je samo njen „Izvještaj o radu“ imao utjecaja ili su bili i drugi elementi krucijalni u njenom nastanku?

Diana sigurno nije bila ekstrovertirana osoba koja bi, da je danas živa, pričala o svojim emocijama. Mislim da bi ona cijenila da govorimo o njenom radu, a ne o njoj. Naravno, budući da je to igrani dio filma, mogla sam to izmisliti, napisati scene u kojima bismo nju bolje upoznali, ali nisam htjela, jer bi to bila neka izmišljena Diana. A htjela sam da Diana u mom filmu bude maksimalno dokumentarna, koliko se to može ako uzmemo u obzir da je igra glumica Alma Prica i da je svaki film ipak odraz autorske vizije, a ne dokument na sudu. Pogotovo mi se to činilo važno u tom spoju igranog i dokumentarnog. Puno nam je pomogla i Dianina unuka, profesorica Silvija Szabo, koja je imala svoja sjećanja na Dianu kao baku pa sam si iz razgovora s njom potvrdila da se radilo o vrlo diskretnoj, odgovornoj i posvećenoj osobi. Diana je na neki način velika suprotnost mom karakteru koji stalno nekud skakuće. Zato mi je bila toliko fascinantna, ta njena koncentracija na bitno. Ona je za mene bila „zen majstor“, žena od koje se može učiti. I zato mi je jako drago da je publika to prihvatila, a pogotovo srednjoškolci koji inače ne mogu deset minuta bez mobitela.

Što misliš šta je to što je najviše dojmilo publiku, koji aspekt filma, da li njegova naracija i povijesni aspekt ili sam lik Diane koji nas tjera da pokušamo naći njenu upornost i istrajnost u samima sebi?  

Mislim da se publiku uvijek najviše dojmi priča. Svi drugi filmski aspekti su ukras, priča je ono što se prenosi. Akcija spašavanja tisuća srpske djece iz koncentracijskih logora NDH, a koju smo u svom revizionizmu i izokretanju povijesti potpuno zaboravili, to je ono što je najvažnije za taj film. U mnogim europskim zemljama su bili koncentracijski logori za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali ovakve akcije spašavanja nije bilo. A mi umjesto da osudimo endehaški režim i veličamo borce protiv fašizma, mi od devedesetih smo baš našli za zgodno da koketiramo s ustaštvom i četništvom. Primitivni nacionalizam koji se razbuktao devedesetih je našao uporište i inspiraciju u fašizmu i mogu se samo nadati da će takvi nacionalizmi propasti kao i sam fašizam. Može se biti patriot i voljeti domovinu i da ne budeš ustaša. Uopće danas zamišljati jednonacionalne države u vrijeme globalizacije i kad sve što imamo u rukama dolazi iz azijskih zemalja čija lica radnika nikad ne vidimo, to znači biti posvađan s razumom. Ili pak toliko uplašen od svijeta da se zatvaraš u male, uske narative, u svoju navodnu tradiciju u kojoj si  ustaša ili četnik ili mudžahedin i tlačiš žene. I onda je sve u redu, onda je svijet kako treba, ti si gazda svog svijeta. Zastrašujuće.

S obzirom na tvoja prethodna dva filma, čini se da si imala kinematografsku promjenu kursa. Ili pak možemo reći da i ovaj treći film, fokusiran na lik jedne iznimno hrabre i jake žene, prati niz prikazivanja borbi kroz koje žene prolaze: od queer aktivistica, preko stigmatiziranih seksualnih radnica i porno glumica do obične hrabre žene iz susjedstva iz mješovitog braka koja spase 10.000 djece?

Dugo sam u filmu i svašta sam radila i radim – od montaže, što mi je bilo prvotno zanimanje, do organizacije filmskih festivala, produkcije, distribucije… Prvi film kao redateljica, „Sve 5!“, napravila sam 2004. godine, drugi „Nije ti život pjesma Havaja“ 2012., te „Dnevnik Diane Budisavljević“ 2019. Sljedeći bi trebao izaći 2026. ili 2027. Između toga sam radila još neke stvari za televiziju kao redateljica, ali nikad nisam mislila da je režija jedino što vrijedi na filmu. Treba raditi sve gdje možeš učiti, gdje se osjećaš da se razvijaš i napreduješ, a režije se hvatati kad imaš nešto posebno za reći.

Uvijek ću raditi filmove o ženama. One su moja vječna inspiracija. I muškarce volim, ali su mi manje intrigantni. Ili su možda priče žena puno manje pričane, pa postoji još ogroman prostor da čujemo i vidimo nešto što nismo znali.

Da li misliš da će se i tvoji budući filmovi baviti sličnim temama i da će im ženski lik biti centralni?

Prilično sam sigurna. Žene su u ovom stoljeću zanimljivija bića jer im se dogodila promjena. Preuzele su nove uloge, osvještavaju se, bore se i traže se. Od njih se puno očekuje u ovom stoljeću, možda i da spase svijet. Od muškaraca više nitko ništa ne očekuje, osim što bi bilo zaista olakšanje da prestanu s besmislenim ratovima i ubijanjima i da pronađu nove interese u životu.

Mislim da su mlađe generacije muškaraca već puno zanimljivije i svjesnije svojih novih mogućnosti i radujem se budućnosti.

Dojmljiva je interakcija između Lidije, protagonistice filma i režiserke, tj. tebe u filmu Sve 5!. Posebno se ističe poštovanje i dostojanstvo koje si očuvala tokom snimanja filma takve tematike, bez dodavanja senzacionalističkih elemenata. Da li si taj senzibilitet naučila ili stekla tokom studiranja, ili je to nešto s čim si odrastala i na što je okolina utjecala?

Kako sam studirala montažu, stekla sam poštovanje prema snimljenom materijalu. Znam vidjeti što materijal nosi, a to može biti dosta različito od onoga što ste mislili da ste snimili. Filmovi nastaju u montaži, a pogotovo dokumentarni filmovi se mogu puno premontiravati, odnosno preslagivati dok se ne dobije najbolja priča. U igranom filmu nema toliko mogućih kombinacija, igrani film je daleko ograničeniji materijalom koji je snimljen prema scenariju. Etika u dokumentarnom filmu je ogromna tema koja se danas uči na akademiji, ali kad sam ja studirala nije postojao studij dokumentarnog filma. Ja sam se vodila nekom svojom etikom poštovanja prema ljudima. Možda sam tako odgojena, ali ako o nekome radite film, da i mislite nešto loše, vi ste u privilegiranoj poziciji u odnosu na svoj subjekt i ne smijete to iskorištavati. Drugo je kad novinarski snimate političare i javne osobe, tada vi tražite odgovore u interesu javnosti. Ali dokumentarni film je intimni proces stvaranja povjerenja. Vaš film ovisi o tome koliko ćete uspjeti otvoriti nekoga i stvoriti mu sigurno okruženje. U igranom filmu su glumci profesionalci koji igraju neku ulogu, u dokumentarnom su to stvarni ljudi i njihovi životi i ti ljudi poslije moraju živjeti s tim filmovima – susjedi će ih prepoznati i znat će o njima više nego što bi inače znali.

Kako je pokrenuta suradnja sa Lidijom i što je bio podstrek za snimanje filma Sve 5!?

To je priča o mojim redateljskim počecima. Nisam bila svjesna da želim biti redateljica. Tada sam radila kao asistentica produkcije u Factumu, producentskoj kući odnosno tada NGO-u specijaliziranom za dokumentarce. Factum je vodio (i danas još vodi) profesor Nenad Puhovski i on me zapravo natjerao da se okušam u režiji. Mislio je da bi to bilo dobro za mene da prestanem biti toliko kritična prema drugima.

U filmu Sve 5! upečatljiva je okolica kojom je Lidija okružena, stigma sa kojom egzistira i svakodnevno se nosi. Lidija je pokazala da je to posao kao i svaki drugi, dok je okruženje bilo to koje je prenijelo teret i ostavilo mučan dojam. Da li je bila tvoja intencija, ili su to ipak činjenice s obzirom na tehniku snimanja dokumentarnog filma sa elementima filma istine?

Lidija je prije svega vrlo ponosna osoba. Ona je prihvaćala da to što joj se dogodilo, trafficking i robovski rad u prostituciji u Crvenoj četvrti u Amsterdamu, jeste njen život i da je ona iz toga pokušala izvući najbolje za sebe. Odbila je doživotno nositi ulogu žrtve, a to je jako poučno za sve nas. Pričala sam nedavno s jednom seksualnom radnicom i ona jako voli film SVE 5! jer ne oduzima dostojanstvo Lidiji. I one, ako su dobre u svom poslu, od toga osjećaju zadovoljstvo, imaju trajne odnose sa svojim klijentima. Jednako kao što smo mi zadovoljne kad smo u nečemu dobre, tako su i one. Naravno da će rijetko tko izabrati seksualni rad za posao ako ima drugih izbora i naravno da je u tome jako puno rizika po zdravlje, mentalno i fizičko, da se oko ilegalnih poslova okupljaju mafijaši i ljudi koji te gledaju kao potrošnu robu, ali mislim da se varamo ako mislimo da smo puno bolji od njih i da drugi poslovi nisu rizični i toksični. Kod ilegalnih poslova je najveći problem što ne možeš potražiti zaštitu jer si uvijek unaprijed kriv.

Da li misliš da je ogoljavanje sebe i svoje intime neophodno za kreativno sazrijevanje umjetnika ili umjetnice? Ovdje mislim na tvoj drugi film, Nije ti život pjesma Havaja, i da li možeš dati svoj stav o tome da li je u svakom slučaju javno razotkrivanje osobnog života i samoanaliza neophodna za kreativno-umjetnički razvoj?

Ogoljavanje sebe je proces iz kojeg nastaje umjetnost. Ne moraš nužno staviti sebe u kadar da bi pričao o sebi. Ali moraš znati biti u vezi sa sobom, rješavati svoje dileme kroz medij svoje umjetnosti i tako progovarati i o drugima koji se možda slično osjećaju, ali ne znaju to izraziti. Umjetnost je prepoznavanje, pružanje ruke prema drugom, traženje svoje polovice. Moraš poznavati svoj unutrašnji svijet da bi ga mogao izložiti, makar ga prepakirao u neke druge likove. Postoji naravno i štanceraj, sapunice koje mogu imati jaki efekt na publiku, ali samo umjetnici mogu donijeti proboje, inovacije u mediju ili načinu pričanja priča. Samo umjetnici se usude riskirati bilo temom bilo formom. To je kao u farmaciji. Netko smisli lijek, a onda postoje stotine tvornica koje počnu proizvoditi generički lijek. Za mene su svi koji uspiju nešto smisliti – umjetnici u svom području. U svakoj djelatnosti postoje inovatori, zanatlije i umnoživači tj. kopiranti. Većini gledatelja je i kopija dovoljno dobra, ali na kraju će medij umrijeti ako ne ulažemo u stvarne umjetnike.

U jednoj nedavno objavljenoj knjizi Lleksikon, Z. Gudović odgovorila si da ti se kao reakcija na film Nije ti život pjesma Havaja javilo mnogo osoba sa pozitivnim impresijama, i da su podijelile sa tobom činjenicu da im je film pomogao u odnosu sa roditeljima i bliskim osobama. Na koji način je na tvoj rad utjecala ta pozitivna kritika publike u obrađivanju tabu tema?

U Hrvatskoj „coming out“ i LGBTIQ nije više taboo tema. To se jako promijenilo u odnosu na vrijeme dvijetisućitih kad sam ja sazrijevala u svom identitetu i kad sam radila „Nije ti život pjesma Havaja“. Možda je i taj film malo doprinio jer je pokazao kako se ipak može preživjeti kao gej ili queer osoba, a u svemu tome je najvažnije prihvaćanje obitelji i okoline. Dugo su u filmovima gej likovi umirali, bili pretučeni ili „promijenjeni“, ili su pak bili karikature i likovi za zabavu. Htjela sam napraviti film na domaćem jeziku i sa stvarnim ljudima koji uspiju živjeti svoje živote. A u tom filmu se shvati da je to samo jedna različitost koju društvo osuđuje, a nisi kriv što si se tako rodio i ne možeš to promijeniti po nečijem diktatu. Možeš samo uništiti svoj život skrivajući se, a na kraju od toga nitko neće biti sretan.

Koji su filmovi imali značajan utjecaj na tebe, i koji su bili inspiracija za tvoj stvaralački pogon?

Na mene su najviše utjecali Društvo mrtvih pjesnika, Down by Law, Paris Texas, Plavo, Žene na rubu nervnog sloma i Visoke pete, a onda Orlando i Piano. To su filmovi (možda sam neki i zaboravila) koji su se upisali u mene u vrijeme kad sam bila otvorena da se vanjski svijet toliko upisuje u mene. S odrastanjem to nekako popusti, kao što i nemaš više idole čije si postere lijepio po zidu kao teenager. Danas ima sjajnih filmova, ali ih teško pronalazim jer smo zagađeni pretjeranom ponudom. Sad mi je čak draže slušati muziku na slušalice nego pogledati film na platformi. Umorim se dok skrolam kroz sve te sličice i nađem nešto što bi me zanimalo. Još uvijek volim otići u kino ili na festival. To je za mene doživljaj filma, pogotovo ako je poluprazna dvorana. Volim tu samoću kino dvorane.

Da li postoje još neke posebne teme koje bi voljela razvijati i istražiti u budućim filmovima?

Imam puno ideja i motiva, ali teško ih slažem u koherentnu priču. Filmovi su iznimno skupi, nastaju sporo i potreban vam je sjajan tim suradnika jer ne možete sami. Na Dnevniku Diane Budisavljević sam imala takav tim. Nisam niti ja uvijek bila sigurna u najbolja rješenja i stoga sam se oslanjala na genijalne suradnike, prije svega producentice Miljenku Čogelju i Olinku Višticu, povjesničara Silvestra Miletu, snimatelja Jasenka Rasola, montažera Marka Ferkovića i Almu Pricu koja je utjelovila Dianu, i na kraju Miju Pavlišu koja je vodila promociju i distribuciju filma. U svibnju idem na scenarističku rezidenciju Ponta Lopud Film Festivala, nadam se da ću se od tamo vratiti pametnija.

Od stvari koje bih voljela, to je svirati klavir. Čini mi se da je predivno da možeš odmah, preko svojih prstiju i tipki izraziti svoje osjećaje i misli, da je prijenos direktan i da ne trebaš gomile administracije, prijava na natječaje, skupe opreme i puno godina da bi pokazao što si osjećao. Ne da bih imala koncerte, samo da si sviram doma i na slušalice.

Danas je dosta aktualno da su filmski radnici, posebno glumci, režiseri u drugim projektima producenti. Možeš li nam objasniti tvoj put od umjetnika do nekoga ko se skrbi za osiguravanje novca. Tvoja produkcija Hulahop uključuje vidljive umjetničke uratke, ali netipično komercijalne koji ne garantiraju veliku zaradu, a uspijevaju. Koliki je tu finansijski rizik? Kakve su se okolnosti odigrale da se odvažiš na ovakve korake?

Tu postoje velike razlike između američke i britanske filmske industrije i naše. Tamo su glumci i redatelji često producenti jer su se odrekli dijela svog honorara, ili su bili garant za neke zajmove ili uvjet studija koji financira film. Kod nas je to čisto u domeni da želiš ispričati neku svoju priču, ili da želiš više kreativnog utjecaja na film. Naravno, ima toga i vani, ali općenito nomenklatura potpisivanja na filmu nije identična kao kod nas jer mi nismo industrija, nego neka manufaktura u najboljem slučaju.

Već dugo kreativni producenti pokušavaju dokazati da nisu samo sakupljači novca već koautori koji uvelike utječu na proces nastajanja i finalni izgled filma. Nekad su producenti i pokretači filmskih projekata. Dobar producent je iznimno obrazovana osoba, nagledana i načitana, pri tome i dobar psiholog, poslodavac i socijalno osjetljiva osoba. Ako producent i redatelj kao dvije ključne osobe za nastajanje filma nisu kompatibilni ili se međusobno ne poštuju, to uvelike umnožava šanse za propast projekta. Producenti bi se zapravo trebali baviti sukreiranjem filmske i kulturne politike, ali kako su kod nas budžeti jako mali, prečesto su producenti ti koji na sebe moraju preuzeti ogroman dio izvršnih i organizacijskih poslova i onda im ne ostaje dovoljno vremena da putuju, uče i inspiriraju se, nego moraju glumiti računovođe.

Kada pokušavam naći paralelu tvog rada sa ikonama u filmu ili književnosti, prva asocijacija mi je Harper Lee i njen klasik Ubiti pticu rugalicu. Tvoj film Dnevnik Diane Budisavljević kao i roman Harper Lee mijenjaju svijest svoje publike. Osvještavaju o institucionalnom fašizmu i rasizmu i imaju značajan utjecaj na mlade umove. Kakvo je tvoje mišljenje o fenomenu životnog djela. Svaki umjetnik to ima, sve prije i sve poslije nije veliko i značajno kao to jedno remek-djelo. Da li ti imaš dojam da je Dnevnik Diane Budisavljević tvoje remek-djelo ili misliš da te taj film zapravo tek otvorio?

To je pitanje koje i mene samu proganja. Osjećam veliku želju da radim dalje, mislim da predano radim na tome da si ponovo stvorim uvjete da mogu misliti, pisati i snimati, ali ne mogu garantirati da ću u tome i uspjeti. Sumnjam da je Harper Lee mislila da će joj „Ubiti pticu rugalicu“ biti jedini roman koji je napisala. Da mi netko sad kaže: Dano, „Dnevnik Diane Budisavljević“ ti je vrh i to ti je bilo dovoljno, za tebe nije zapisano u zvijezdama da ćeš napraviti drugi film – ja bih nekoliko dana bila tužna, a onda bi mi laknulo i posvetila bih se drugim poslovima bez grižnje savjesti da nisam realizirala svoj redateljski potencijal. Ali tko mi to može reći osim ja sama sebi? I tu je „kvaka 22“.