Piše: Elma Hodžić
Foto: Maja Topčagić

Umjetnik i dizajner, Armin Ćosić rođen je 1997. godine u Eisenachu u Njemačkoj. Godine 2015. Armin upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu na Odsjeku za produkt dizajn, gdje završava dodiplomski (2019.) i Master studij (2020.) kao najbolji student Akademije likovnih umjetnosti tokom dodiplomskog i postdiplomskog studija u 2020. godini, te najbolji student Odsjeka za produkt dizajn nominiran za godišnju nagradu ALU Sarajevo „Alija Kučukalić“. Za oba ciklusa studija odlikovan je Zlatnom značkom Univerziteta u Sarajevu.

Kao multidisciplinarni umjetnik i dizajner, te magistar produkt dizajna u polju unikatnog oblikovanja u modnom dizajnu, Armin Ćosić svoje profesionalno dizajnersko iskustvo stiče u poljima mode i modnog dizajna, unikatnog oblikovanja, izradi kostimografije i scenografije za film, teatar, pozorište, TV reklame, kampanje i muzičke spotove, a kao umjetnik u medijima plakata, performansa, video arta, instalacije i odjevnog predmeta kao objekta. Svoje umjetničke radove je izlagao na brojnim festivalima. Armin Ćosić je autor rada u procesu i instalacije „Korov“ (2021 – still) na fasadi Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. Održao je nekoliko radionica i predavanja sa djecom i mladima na temu umjetnosti, dizajna i reciklaže otpadnih materijala u umjetnosti i dizajnu. Radi i u polju scenografije za film. Ćosić se koristi tehnikom brikolaža u dizajnu proizvoda – odjevnih predmeta, instalacija, rekvizite i objekata – reciklirajući male komadiće otpadnih materijala (tekstila, plastike, kartona, papira, metala) nastojeći da izrazi magični potencijal otpada da bude vješto oblikovan i ponovno upotrijebljen. U svojim radovima propituje magičnu relaciju između tijela, objekta (odjevnog predmeta) i okoline u procesu artificijelizacije identiteta i formi iz prirode, kreirajući ‘nešto’ od ‘ničega’.

Umjetnik je radnik

Od ideje do materijalizacije se bavite različitim umjetničkim medijima, jezicima, postupcima. Kako se definirate kao umjetnik?

U svojoj dosadašnjoj umjetničkoj praksi izražavao sam se kroz različite medije: performansom, instalacijama, videom, plakatima, ali najviše se izražavam kroz formu odjevnog predmeta kao objekta, jer nastojim potražiti jednu novu vrstu pogleda na odjevni predmet kao medij koji ima i sadržaj, i formu, i poruku. Uvijek mi je bilo teško definirati se, to zahtijeva da se čovjek „uokviri“ određenim urnekom, da ipak postavi određene odrednice koje mogu onda uspostaviti parametre šta nešto jeste, a šta nije, te posljedično tome naslutiti granice koje bi mogle sputavati razvoj karaktera. Preferiram da se ne definiram, jer život je sam po sebi promjenljiv. Ne volim da se definiram, jer se onda time određujem, a ako bih se odredio, onda bih se ograničio. A ja ne volim granice. Težim ka slobodi i nastojim privući sebi sve ono što me interesira, a interesa imam mnogo. Evo, na primjer, nedavno sam u Zagrebu ušao u jednu knjižaru da kupim neke knjige. Nakon što sam pronašao naslove koji su mi bili potrebni, pogledao sam na rafovima knjige iz polja mode, dizajna, a onda sam vidio određene naslove vezane za film i scenografiju, pa za teatar, pa za video art, jer sve su to polja unutar kojih djelujem. U tom trenutku, a često i prije tog trenutka, pomislio sam kako bih se trebao ‘ograničiti’ na jedno polje djelovanja, da bih kreirao jednu pravolinijsku putanju profesionalnog razvoja u tačno određenom polju i tako graditi sebe. Onda sam shvatio da moj multidisciplinarni karakter kojeg „sve živo zanima“ i „u sve se živo miješa“ jedino može opstati ukoliko bude u stalnoj promjeni, bilo da se ta promjena odnosi na: promjenu posla, promjenu prostora, promjenu mjesta prebivanja, promjenu medija.

Umjetnik ne treba da se definira. Umjetnika definira okolina: bilo da ovu rečenicu razumijemo kao definiranje statusa umjetnika u društvu, bilo da je to iz ugla promatranja oblikovanja umjetnika u njegovom izrazu. Kao magistar produkt dizajna, i sada, nezavisni dizajner i umjetnik na tržištu, ja za sebe uvijek kažem da sam dizajner. I uvijek sam to govorio, dok me okolina ili publika nije počela prozivati umjetnikom, ili dok me određeni pojedinci iz umjetničkog kruga nisu potvrdili kao umjetnika. Tek nedavno sam osjetio samopouzdanje da samoga sebe predstavim i nazivam umjetnikom. Ako me pitate kako se karakterno definiram kao umjetnik, moram izjaviti da sam uvijek nastojao bježati od slike umjetnika kao ‘velikogradskog boema’ koji spava do podne, poslijepodne provodi u kafani oplakujući ‘gorku stvarnost svijeta’, a noću gubi razum ispitujući dubine flaša vina. Nastojim bježati od takve slike i definicije umjetnika. Za mene – umjetnik je radnik! Radnik koji svakog dana nastoji popravljati sliku stvarnosti svijeta u kojem živimo, nudeći slike nekog drugog, izmišljenog, neočekivanog svijeta. Kada društvo definira nešto, to znači da određuje sušti objektivni stav na određeni predmet ili pojam koji se definira (npr. kao što su djeca u školama opterećeni definicijama koje moraju tačno biti izdeklamovane i nepromjenljivo nepomjerene van okvira da bi bile tačne). Definicija nalaže gubitak subjektivnog da bi se zadovoljila masa gladnih mozgova koji žele da se nešto ili neko prilagodi svima, i time postane neutralno, objektivno tačno, bez greške. Ako ćemo tako, ja ne nastojim biti tačan, jer sve je greška, samo je pitanje kako društvo određuje pragove tolerancije na grešku, pa npr. odredi da je većina satova tačna, jer pokazuju jednako vrijeme u istom momentu, ili da je većina metara za mjerenje objekata tačna jer je razdaljina između iscrtanih milimetara na njima jednaka, a u stvari pitanje je da li je postupak definiranja tih vrijednosti u povijesti bio ispravan. Ja biram da budem greška, jer je to u prirodi ljudskog bića ovoga svijeta – da bude grešan.

Kako se formirao vaš umjetnički izraz? Ko i kako je utjecao na vaše formalno i neformalno obrazovanje?

Moji prvi potezi u umjetničkom izražavanju vezani su za razvoj mog likovnog izraza na časovima likovne kulture u osnovnoj školi i na časovima Likovne škole „Zuko i Lazo“ u Konjicu, koju sam pohađao paralelno sa osnovnom i srednjom školom. Upisom na studij produkt dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, počinje moje stvarno propitivanje moga umjetničkog izraza. Od djetinjstva do danas iskušao sam se u mnogim umjetničkim medijima i tehnikama: od crteža, akrila na kartonu, akrila na platnu, modelovanja u glini, kolažu, preko performansa, video arta, plakata/postera, do instalacije, objekta, izrade scenografije, kostimografije za film i teatar. Ja nastojim da objedinim različite medije i forme u svojim radovima, i kroz svoje umjetničko obrazovanje uvijek nastojim da okupim različite forme na jednom mjestu ili bolje napisano, u jednom slikovnom polju. Nije to Gesamtkunstwerk kakvog ga poznajemo, ali proces kao forma u svakom mom projektu okuplja različite medije. Dakle, studij na Akademiji likovnih umjetnosti je formalno najviše utjecao na moje obrazovanje, ali stalne posjete muzejima savremene umjetnosti u evropskim gradovima i naravno, čitanje umjetničkih i modnih teorija su produbili i proširili okvir sagledavanja umjetničkog djela.

Ako govorimo o pojedincima iz svijeta umjetnosti, ne mogu reći da je neko kao pojedinac utjecao na moje obrazovanje ili izraz, jer moji interesi su kratkog roka djelovanja. Zato i mijenjam sfere djelovanja, jer volim da se takmičim sa samim sobom u ispitivanju granica svoga umjetničkog izraza. Često pomislim kako sam u stvari trebao biti glumac i biti na sceni, jer ispitujući tijelo kroz medij fotografije, mode ili performansa, često poželim uključiti ples ili balet, ili scenski pokret u svoje radove, tako da ne isključujem takve pokušaje u budućnosti. Mislim da mladi ljudi trebaju probati sve kako bi ispitali šta im srcu prija, i u čemu su trenutno dobri. Mladim ljudima se često u svijetu u kojem živimo ne nudi dovoljno prilika da probaju nešto novo, a da onaj koji ostvaruje prilike uračuna moguće (po)greške mladeži, jer niko ne želi deficit. To je isto kao kada kompanije u ideji kapitalizma iscrpljivanja zaposlenih, ne žele zaposliti mlade ljude jer mladi ljudi su neiskusni i uz učenje je normalno da naprave greške. Niko ne želi ulagati u greške mladih. Zato npr. na konkursima za poslove se uvijek traže osobe sa jednom ili više godina radnog iskustva. Treba znati početi! Isto je i u umjetnosti – ja volim da se okušam u nekom novom mediju. Prije toga teorijski i povijesno obogatim svoju svijest i znanje određenim činjenicama i podacima, kako bih imao određeni sloj koji će mi pomoći da se na osnovu njega usudim napraviti grešku. Sve nakon toga je uspjeh ili lekcija.

Sretan sam što zahvaljujući mom formalnom obrazovanju sada radim stvari koje volim da radim i u kojima uživam, produkujući umjetnost i dizajn. No, moje obrazovanje nije gotovo. Još nisam posjetio sve velike centre, muzeje i umjetničke zbirke na ovoj planeti. Ali mi je drago da postoji određena forma mog umjetničkog izraza koji se može prepoznati u mojim radovima. Na primjer, ja sve kreiram iz komadića. Moj pristup u umjetnosti i dizajnu je uvijek potkovan sljedećim stavom: moraš se slomiti da bi se sastavio. Tako ja, koristeći različite materijale (tekstil, plastiku, papir…) cijepam sliku stvarnosti svijeta na komadiće koje kasnije u procesu spajam zarad postizanja sreće ili zadovoljstva. Iz frustracije ka sreći i zadovoljstvu. I isti princip je prisutan u svim mojim radovima: bilo da percipiramo instalaciju „Korov“ (2021 – still) na fasadi Umjetničke galerije BiH, ili sagledavamo male kapsule od plastičnih boca na haljini „NERA ETVA“ (2019), ili uživamo u izvedenim formama artificijelnih krošanja drveća u haljinama iz modne kolekcije „Postexpose“ (2020). Moj umjetnički izraz se formirao iz potiskivanja koja su nastajala uslijed pritisaka iz okoline, da sam često znao cijepati svoje modne skice i crteže iz ljutnje ili bijesa, ili frustracije, i time je uspostavljen princip sa odlukom da upravo to raspadanje, odnosno cijepanje različitih materijala na komadiće usmjerim ka kreiranju neke vrste ‘štita’ za borbu sa okolinom ili za ispoljavanje vlastite sreće. Ako me pitate, ko je uzrok takvog ponašanja, onda mogu reći da su na moje formalno i neformalno umjetničko obrazovanje najviše utjecali: vršnjaci – nasilnici tokom školovanja, homofobi, moj otac, moja starija sestra koja je uvijek bila prva, i u crtanju modnih skica, i u izradi kostima, i u izradi scenografije za teatar, i u pohađanju škole dizajna, a ja nenamjerno ponavljao njene korake, na čemu joj zahvaljujem, jer sam ostao dosljedan svojim interesima.

Kako vidite/definirate/doživljavate umjetnost?

Mislim da bih mogao jednu obimnu knjigu ili studiju napisati na ovako postavljeno pitanje. Za mene je umjetnost poput prvog gutljaja vode pri zalasku sunca nakon cjelodnevnog posta, poput rivanola na čistoj gazi koja će prekriti poderana koljena dječijih letova u betonska prostranstva, poput prvog jutarnjeg gutljaja čaja koji oslobodi pluća, poput najmekšeg i najtoplijeg pihtijastog komadića tijesta u zavoju jufke sa tiritom, poput galopa snažne masivne kobile pokraj mora, poput lakih stopala koja besciljno trče poljima lavande dok se zlatni uvojci petljaju sa vjetrom, poput predaha majke kada joj njeno dijete javi da je sve u redu, poput pomilovanog tjemena tog istog djeteta suhoparnom toplom rukom blijede starice, poput znoja isparavajućih tijela ljubavnika dok malaksaju od uzbuđenja – moment požude za životom i ostvarivanjem života. Umjetnost je najhumanija čovjekova djelatnost, jer produžava ono što je čovjeku dato na dar – život. To možda najljepše objašnjava Orhan Pamuk u svojoj knjizi „Muzej nevinosti“ na kraju samog romana. Ta namjerna pobuna i želja za životom protiv okorjele slike stvarnosti svijeta, oblikovana prahovima, praškovima, uljima, kičicama, tonovima, glasovima, tijelima, skokovima, pokretima, cijepanjima, komadićima (!), to je umjetnost.

Čitajući svete knjige tokom faze istraživanja za jedan dizajnerski projekat koji sam realizirao 2020. godine, zaključio sam sljedeće: Ovo mora biti loš svijet. Jer u suprotnom bismo ga već nazivali Rajem. A i kako bismo se inače takmičili u tome ko će učiniti djelo bolje, u čemu se jedino i projicira smisao čovjeka – da svakodnevno popravlja sebe i svijet oko sebe. Al Jazeera Balkans me je u jednom intervjuu u decembru 2021. godine oslovila kao „umjetnika koji svojim radovima ‘popravlja’ svijet“. Mislim da je to razlog zbog kojeg umjetnost kao djelatnost prirodno ističe iz čovjeka kao ljudskog bića, odnosno umjetnost je metod kojim čovjek objelodanjuje, odnosno objavljuje javnosti vlastito ‘popravljanje’. Zato i kažemo da se savremeni ljudi ‘usavršavaju’ u određenim oblastima jer se stalno popravljaju, jer su stvoreni za ovaj svijet kao grešni grešnici. Umjetnost je time istovremeno i terapija, i spektakl, momenat zanosa i zadovoljstva čovjeku u spoznaji samoga sebe jer se čovjek stalno podsjeća da se greška u originalnom kôdu njegovog bića nikada neće moći niti ispraviti, niti otkloniti, ali da se konfiguracije i postavke daju podesiti (prepraviti) za određeni prostor i vrijeme. Često se pitam šta je u mom vizuelnom izrazu jednolično da se može definirati kao ‘stil’ ili ‘rukopis’ i onda ponekad pokušavam pronaći jednu riječ koja bi opisala sve moje radove u njihovom zajedničkom bitku – najčešće asocijacije su riječi: sloboda, hrabrost, ali niti jedna nije dovoljna da opiše moj umjetnički stav. Onda pomišljam da moj umjetnički izraz u stvari još nije dovoljno razvijen, tj. da se i dalje razvija, odnosno da je neuhvatljiv, čime se potvrđuje svestranost u karakteru.

Umjetnost danas i sutra

Koji su, prema vašem mišljenju, najveći izazovi umjetnosti u savremenom svijetu?

Mislim da će se umjetnost u savremenom svijetu i u budućnosti sve više suočavati sa pitanjem originala, pitanjem autorstva, pitanjem institucije umjetnosti (muzeja i galerije) i pitanjem emocije. Pitanje originala i originalnosti je uvijek aktuelno jer je reprodukcija reprodukcije uz rapidni razvoj tehnike i tehnologije dozvolila da se umjetnost vrlo lako i vrlo brzo razvija da više nismo u stanju procesuirati sve savremene forme koje nastaju prožimanjem algoritama stvarnosti i imaginacije u slici stvarnosti svijeta. Često se tako upitam kakva bi forma nastala kada bismo, na primjer, postavili umjetnički koncept tako da jedna pjesma u trajanju od prosječno tri minute (180 sekundi) bude svedena (sabijena) u jednu sekundu, i onda da tako dobijena forma zvuka bude jedinica za novu savremenu pjesmu koja bi nastala kada bi ukupnih novih tri minuta te pjesme bilo u stvari 180 sabijenih postojećih pjesama od po tri minute. Kakav šum bi nastao, može ispitati neki muzički producent. Stvarnost umjetnosti je sabijena, generalno. Ašikovanje je skraćeno na ‘dick pic’ u Instagram i Tinder porukama, pihtijasti okusi porodičnih ručkova u toplini doma na ‘Jamie Oliver’ petnaestominutne prevare za ionako suha savremena crijeva, gluten je zamijenjen orašastim plodovima među mrvicama nakvašenog brašna; ulja, puteri, maslaci, biljni mrs više ne postoje, samo avokado.

Kratkotrajni užici s ciljem postizanja efekta neće biti dovoljno snažni da budu dokumentovani u povijesti savremene umjetnosti, a time se spotiče i pitanje muzeja kao institucije koja zadržava povijesnu sliku umjetničkog djelovanja. Iz projekta u projekat, s eventa na event – to je kretanje umjetničkih masa. Naslovljeni pioniri umjetničkih pravaca sami su se skromno ućutali (ušutjeli). Pitanje institucije umjetnosti (galerije ili muzeja) će vjerovatno biti pogođeno shvatanjima novih generacija koji svoje predmete arhiviraju digitalno u nekom sistemu nalik Recycle Bin-u i ponovno vade iz ‘digitalnog fundusa’ sa očekivanjima prisutnosti stalne modifikacije kao u igrici SIMS. Fundusi su u stvari Recycle bin-ovi savremenog društva. A to je, pretpostavljam, zbog odsustva emocije.

Ako se kultura u jednoj od svojih definicija određuje kao najveći stepen duhovnog i intelektualnog razvoja određenog društva, a po kojem se to društvo prepoznaje, onda će najveći izazov umjetnosti i društva savremenog svijeta biti da dosljedno oplemeni duh. Jer duh potražuje ritual, mit, legendu, igru oko vatre, priču i emociju. Ne znam da li će se društvo kretati prema nekom primordijalnom sistemu i načinu življenja u budućnosti, ali već, evo, bjesomučno ispituje realne ljudske potrebe u posljednje dvije godine. Ako ćemo se vratiti najpotrebnijem ili onom osnovnom potrebnom za lagodan život, onda bi u tom slučaju umjetnost trebala biti prva jer je čovjekova osnovna potreba oplemenjivanje duha. Volio bih živjeti u takvom savremenom svijetu u kojem je umjetnost na prvom mjestu ljestvice prioriteta.

Na kojim projektima trenutno radite? Što ćete nam predstaviti uskoro?

U životu sam se više puta prevario i uvijek potom podsjetio da šta god da sam unaprijed najavio ili objelodanio, ili otkrio, na neki način se izjalovilo. Zato izbjegavam govoriti o svojim planovima i projektima prije ostvarenja. Moj radni svijet umjetnosti i dizajna je nepredvidiv. Volio bih da imam dovoljno snage i fizičke moći da radim sa svima onima koji su me u proteklom periodu pozvali za saradnju i, na obostranu žalost, bili uskraćeni za moje prisustvo u projektu, jer fizički ne mogu stići da radim sa svima i da radim sve što mi biva ponuđeno. Često mi bude žao, jer imam 25 godina, nisam radio ili sarađivao sa nebrojeno mnogo ljudi, i novi saradnici koji su uvijek dobrodošli da analiziram i vlastito ponašanje u svijetu saradnje bivaju odgođeni ili pomjereni. Mogu reći da trenutno dovršavam jedan modni projekat koji realiziram od januara 2022. godine i jedva čekam da objavim isti, jer sam želio da ga dovršim do jula 2022. godine, ali mi nije uspjelo. Također, nastavljam da radim na razvijanju instalacije „Korov“ na fasadi Umjetničke galerije BiH, a projekti scenografije i kostimografije za film ili teatar će se, nadam se, nastaviti nizati spontano i neočekivano.

U proteklom periodu sam: autorski postavio scenografiju i kostimografiju teenage predstave „Romayo and Julie“ u produkciji Helen O’Grady škole drame i teatra u Sarajevu, bio asistent scenografije na filmu „Illyricvm“ (režija: Simon Bogojević Narath, produkcija: Kinorama.hr – Hrvatska, BUKA – Kosovo, La Sarraz Pictures – Italija, SCCA/pro.ba – BiH) i serije „Kotlina“ (režija: Danis Tanović, Aida Begić, produkcija: BH Content Lab i SCCA/pro.ba) koji su imali svoje premijere na 28. Sarajevo Film Festivalu, u augustu 2022. godine izabran sam u top 10 modnih dizajnera – umjetnika u plavoj zoni Evrope na evropskom takmičenju MArte Live, te sam bio jedan od finalista i izlagača na Zagreb Design Week-u i nominiran za njihovu godišnju nagradu ZGDW Award, bio sam jedan od tri mentora – dizajnera tokom Ljetne škole održive mode za mlade i ljude u pokretu koju je organizirao IOM (Internation Organization for Migration) i No Nation Fashion modni brend, dizajnirao sam i postavljao izložbu „Atomos“ austrijskog arhitekte Stefan A. Schumera u prvoj sedmici septembra 2022. godine u Sarajevu, moja najnovija instalacija „Waterfall“ je izložena u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u okviru izložbe „False Clouds – Lažni oblaci“ od 09. septembra do 20. oktobra 2022. godine. Moje ime se, dakle, istovremeno, u jednom trenutku, nalazi u dvije najznačajnije kulturno-umjetničke institucije u Bosni i Hercegovini, u Umjetničkoj galeriji BiH (Nacionalnoj galeriji BiH) i Zemaljskom muzeju BiH. I ponavljam: imam samo 25 godina. Ne znam šta će sve ovo donijeti u budućnosti, ali mislim da mi treba odmor. Ja neprestano radim, tako da su moje odluke u budućnosti razvoja moje umjetničke karijere nepredvidive i promjenljive.

Kako zamišljate vaše umjetničko propitivanje svijeta u budućnosti?

Sigurno ću nastaviti da se bavim upotrebom i reciklažom otpada iz okoline u artificijelizaciji formi iz prirode s ciljem davanja nove vrijednosti otpadu kao masi koju je potrebno iskoristiti, jer želim dati uputu društvu da je planeta Zemlja ionako već dovoljno prekrivena masama tekstilnog i plastičnog otpada i da nam nije potrebna produkcija novih masa, jer smo ionako iscrpili sve resurse planete Zemlje za ovu godinu. Ja kao pojedinac ne mogu zaustaviti proizvodne pogone, ali kao umjetnik mogu ‘popravljati’ svijet kreirajući neku zamišljenu, bolju, nestvarnu sliku stvarnosti svijeta kao idealan prizor u kojem se i dalje ostvaruje život, a to i jeste zadatak umjetnika. Umjetnici ne donose i ne kreiraju zakone, ali upućuju na iste. I to je njihova osnovna misija u tom ‘popravljanju’ društva kroz ‘popravljanje’ samih sebe. Umjetnici su najveći grešnici.

Čitava moja umjetnička praksa je usmjerena ka produkciji slika svijeta u novoj eri tzv. Waste Age (Doba otpada) u kojem bi ljudi mogli stvoriti novi sloj Zemljine kore koji će se „zalijepiti“ za slojeve stijena iz prethodnih era paleozoika, mezozoika, kenozoika, itd, i time kreirati plastični omotač Zemlje kao da je ona plastificirana. To bi mogao biti momenat artificijelizacije planete Zemlje, odnosno momenat realizacije sloja ‘vještačkog’, jer ako je artificijelno onda je i vještačko, a to znači prestanak života. Moje umjetničko propitivanje u budućnosti je već postavljeno suprotno tome, kao ‘popravka’ – s ciljem produbljivanja života. Nadam se da će društvena kretanja i kohezija potpomognuti razvoj novih umjetničkih ideja koje će pomoći ostvarivanju boljeg života u ovoj galaksiji. Ja ću se truditi da kroz svoj umjetnički rad budem primjer mladim ljudima i budućim generacijama u njihovim putovanjima ka ostvarivanju njihovih sloboda, jer želim pokazati da se ‘uspjeh’ (ma šta ta riječ podrazumijevala) može napraviti i u Bosni i Hercegovini. Dužnost je umjetnika koji propagira i na bilo koji način ostvaruje slobodu da istu podijeli s drugima i da je ne zadržava sebično za sebe.