Razgovarala: Elma Hodžić

Pisac i profesor, Almir Imširević, do sada se isticao po stvaralaštvu kroz drame, koje su doživjele uspjeh na domaćem i međunarodnom nivou. Imširević je diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, na Odsjeku za dramaturgiju, gdje danas radi kao redovni profesor na predmetu Pisanje za teatar. Nedavno je objavljen njegov prvi roman – Zlatni geler.

U ovom razgovoru otkrivamo kako se, iz perspektive jednog slikovitog pisca, gradi knjiga. Koja je razlika između drame i proze? Kako to pisci međusobno razgovaraju? Ima li koristi, lične ili kolektivne, od književnosti? Kako će jedan pisac preživjeti nadolazeću zimu?

Na piscu je spisateljsko-akušerski posao

Teoretičari navode da je jedna od najvažnijih karakteristika romana njegova sposobnost i nastojanje da u sebe uključi sve forme govora koje se javljaju u društvu. Da li je baš to jedan od razloga zašto je „Zlatni geler“ napisan u proznom obliku? Šta je u tehničkom smislu odredilo da knjiga bude oblikovana kao roman?

Od samih priča, mnogo manje od pisaca, ovisi u kojoj i kakvoj formi će se pojaviti. Neke traže da postanu pjesme, neke odrastaju u dramu, a treće baš bivaju uporne i tvrdoglave pa se pretvore u roman. Na piscu je spisateljsko-akušerski posao, u kome treba biti pažljiv, vješt i dovoljno lud, jer ne usude se često ljudi porađati sami sebe. A pisanje romana, čini mi se, upravo je to. Kopanje po vlastitom tijelu. Klica „Zlatnog gelera“ pojavila se prije više od jedne decenije, i znao sam da neće izrasti u dramu. U prvim skicama teksta izbjegavao sam dijalog, priču razvijao od „didaskalija“ i onog što bi u klasičnoj drami bilo između replika, neizgovoreno, a bitno. Dramski pisac je u siranovskom mraku, nevidljiv, i ja već dugo uživam u toj poziciji, ali proza mi je konačno dozvolila da progovorim „vlastitim“ glasom, bez posrednika, bez glumaca, da se gotovo narcisoidno i sam pojavim na sceni. U ulozi, naravno, u liku koji mi je blizak, skoro pa dvojnik, nerođeni, dakle savršeni blizanac.

Ili, ukratko, krajnje iskreno, u odluci da se ova priča kaže kroz roman, vjerovatno je i bilo decenijama nagomilavanog razočarenja što se pozorište i drama, u očima naivnih i površnih, nikako ne mogu udaljiti od cirkusa i estrade. A opet, ostajem svjestan, i donekle uplašen, zadivljen, ali i nadahnut činjenicom da živim u sredini gdje se laganje zamjenjuje sintagmom – pričam ti priču.

Foto: Milomir Kovačević Strašni

Koja je suštinska razlika između pisanja drame i romana?

Pisanje, kaže Krleža, zahtijeva red u mislima, a ja se samo nadam da to zahtijevaju i neke druge ljudske aktivnosti. Suštinska razlika, kako ste je nazvali, možda i ne postoji. Namjera i namjena su ono što ih na trenutak razdvaja. Drama je mišljena da bude igrana, izvedena na sceni, da omogući susret živih ljudi, publike i glumaca, te im dozvoli da podijele ono najvrijednije što posjeduju, a to je – vrijeme. Roman je za susrete jedan na jedan; prozni čitalac je skoro uvijek imaginaran, nevidljiv. Pisac romana nije u prilici da čuje aplauz i vidi reakciju publike. Meni ta vrsta tišine, bezglasnog i bezzvučnog komuniciranja, trenutno prija. Prvi rukopisi, prve knjige, one rijetke, čitane su nepismenoj gomili naglas, sa oltara. Trebalo je da prođe mnogo vremena prije nego si ljudi naučili čitati u sebi. Pisanje drame, kad govorim o vlastitom iskustvu, liči na govorenje maternjeg jezika. U njemu sam opušten, siguran, ali nerijetko i površan, nemaran. Znam uživati u njemu, znam mu „prečice“ i umijem ga „zaboraviti“. Roman je strani jezik, onaj sa kojim nismo rođeni, koji nas tjera da o svakoj riječi razmislimo prije no je izgovorimo/ispišemo. Pažljivije biramo, slušamo zvuk, razmišljamo o sintagmi, igramo se riječima, pravimo „vratolomije“, a sve to opet zahvaljujući onom maternjem/dramskom jeziku u kojem se ovaj prozni ogleda.

Književnost kao lijek

Šta je za Vas književnost? U kontekstu teme koju otvara „Zlatni geler“ – može li književnost pomoći da bolje razumijemo kompleksnost svijeta? Da li je književnost (i koliko) ljekovita?

Književnost je ljudska potraga za jezgrom, za toplotom ili utjehom, ako vam je draže. Ima njenog odraza u sjedenjima uz prve vatre i prva pripovijedanja, u uspavankama koje su nam govorili na uho, u molitvama, u ljubavnim šaputanjima, u govoru kraj samrtničkih postelja. Svi ti glasovi, zvukovi, zbijeni su u književnosti, onako kako su u atomskim bombama zbijene one tvari koje fuzijom (ili fisijom) izazivaju nuklearnu reakciju. Ovu sliku ne koristim slučajno. Želim pokazati ozbiljnost, snagu koju književnost posjeduje. Ta snaga nije razorna, već konstruktivna; iznad knjiga, biblioteka i čitalaca nevidljiva je, ali ogromna „gljiva“. Sretnici pokupe „radioaktivnost“, i gelere… nekad zlatne. O ljekovitosti ne smijem govoriti, ne bih se usudio davati recepte, u stanju sam tek povremeno pomoći samom sebi. Književnost mi je, pisao sam o tome, omogućila da lijekove protiv nesanice smanjim na pola, a to je više no dovoljno, zar ne?

I književnost i historija se bave prošlošću. Koje su sličnosti, a koje razlike u ovom zajedničkom pokušaju da progovorimo o ratu?

Historija je kofer sa drangulijama, ali i sa otpacima na kojima se uhvatila buđ, klica budućih zaraza i bolesti. Ona je starmalo dijete koje zna biti zanimljivo, ali kojeg se većinom plašim i sa kojim ne umijem razgovarati. Često su me privlačile one knjige u kojima je autor, namjerno ili ne, učinio da se historija i književnost dotaknu, međusobno razmijene ono najvrijednije. Ozbiljni istoričari, baš kao i veliki fizičari, uvijek su tek na korak od vrhunske umjetnosti. Historija je kao Oskar Matzerath, onaj Grassov junak sa limenim dobošem, koji posmatra, biva svjedokom, odbija odrasti, a jedina mu reakcija na svijet i nesreću jeste vrisak i udaranje u bubanj. Historija, dakle, eventualno može „polomiti prozore“, sve drugo mora uraditi književnost.

Da li je književnost isključivo fikcija?

Ne, naravno. Riječ „isključivo“ teško ide uz književnost. One su kao uzdah i izdah, mogu se dotaći, ali nikad nisu zajedno, gdje počinje književnost završava isključivost.

Književnost kao zbir različitih glasova

Roman „Zlatni geler“ satkan je, između ostalog, od brojnih referenci na svjetsku književnost i kulturu. Možete li nam reći koji su pisci Vaši najdraži sagovornici?

Dugo sam mislio da su mi drage knjige, i njihovi autori, štake na koje se oslanjam jer mi je spisateljski hod nesiguran. Sad znam da mi drugi glasovi trebaju da bih s njima bio „u razgovoru“ (i tu se opet, i ne htijući, ponovo dotičem teatra?) ili, što je patetičnije i ljepše, da bih bio u tom horu. Književnost je zbir različitih glasova koji se tako divno uklapaju, kad ih naučite slušati, kad im se prepustite. Književnost je zaraza koja se, baš kao svaka druga (poput korone), ne da tako lako objasniti. Nagađamo kako do nje dolazi, šta je uzrokuje, kako se širi i što je, najtužnije, teško otkrivamo zašto su neki ljudi na nju imuni. Moja zaraženost je počela u djetinjstvu, naslovima poput „Akademija profesora Kleksa“ Jana Bžehve, pa preko „Lovca u raži“ do knjiga Danila Kiša, kada je stanje postalo „opasno“ i, na svu sreću, „neizlječivo“. U ovih nekoliko decenija upoznao sam mnoštvo divnih ljudi, s njihovim knjigama proputovao sam svjetove, vidio mjesta i vremena, učinio se krhkijim (što nije mana i nedostatak, znaju to zlatari i duvači stakla). Mudrost ne umijem mjeriti, niti pokušavam. U „Zlatnom geleru“ prizvao sam neke pisce i knjige koje je priča zahtijevala. Tu je „Ep o Gilgamešu“ (zar on nije u svakoj knjizi?), pa Albert Camus, Boris Pasternak… Uživao sam u malim čudima, slučajnostima koje se pojave, vape za objašnjenjem, dubljim značenjem, ali ja uživam da slike stavim jednu do druge, kao u porodičnom albumu, i da pustim čitaocu da traži veze, ako mu je do njih. Recimo, nevažan detalj, meni inspirativan, našao sam u činjenici da su Camus i Pasternak, na koje se referiram u knjizi, Nobelove nagrade dobili jedan iza drugog, 1957. i 1958., a onda umrli u istoj godini, nekoliko mjeseci prije nego će svoju nagradu dobiti Ivo Andrić.

Kad sam bio mlađi i sam sam uživao u otkrivanju knjiga koje su voljeli i preporučivali meni važni autori. Kao da je u pitanju okrivanje kulinarskog recepta, a naslovi knjiga su namirnice koje pomažu u stvaranju ukusnog i jestivog djela. Nažalost, ili na sreću, nije tako lako. Recepti su skriveni u drugim knjigama koliko i u drugim ljudima, u biblioteci koliko i u spavaćim, hotelskim ili bolničkim sobama. Pisci koje volim su inspirativni…ponekad utješni. Svakom novom knjigom, novom dramom, u potrazi sam za učiteljem, i uvijek uplašen od vlastitog neznanja i nedostatka talenta.

Na čemu trenutno radite? Kakve književne poduhvate planirate poduzeti u skorijoj budućnosti?

Spisateljski rad je najčešće drugim ljudima nevidljiv, pa se činimo lijenim i besposlenim, nepotrebnima. Sam čin pisanja je najkraći dio procesa stvaranja književnog djela. Ono najzanimljivije dešava se u hodu, dok se buduća knjiga, budući rukopis, rađa, oblikuje. Knjige se započinju i razvijaju u šetnjama, dok perete suđe, sjedite u bašti, gledate emisiju o životu delfina, slušate radio, pričate sa nepoznatim ljudima… Rad i poduhvati su riječi koje me plaše. (Natjerali ste me da spomenem „budućnost“.) Književni sam hipohondar, osjetljiv na pojmove koji prizivaju muku i bol.

Foto: Velija Hasanbegović

Imam bilježnicu u kojoj pišem, ali i crtam. Budući rukopis za sada liči na talog kafe u fildžanu, detalji su još uvijek nejasni, teško čitljivi, ali temu nazirem.

Početkom oktobra završio sam rad na projektu Dramadžiluk. U toku festivala MESS organizovali smo prva javna čitanja drama, razgovarali o dramskoj književnosti, teatru, radili korisne i vesele stvari. Doveli smo zanimljive sagovornike, ugostili Dejana Dukovskog, makedonskog dramatičara, pokrenuli priču koja bi, čini mi se, mogla postati važna i velika. U decembru, u Narodnom pozorištu u Sarajevu, reditelj Dino Mustafić počinje rad na predstavi po mom tekstu „Jedan je Muhamed Ali“. Premijera je planirana za kraj januara 2024., pa moj pogled ne ide dalje. Teatar će, vjerujem, ponovo i zimu učiniti prihvatljivom. Možda se i snijegu obradujem.