Razgovarala: Elma Hodžić

Za Alisu Teletović je umjetnost putovanje duše koje pronalazi svoj glas kroz boju. Umjetnica koja je proživjela turbulentne promjene i migracije, vjeruje da je umjetnost ne samo način izražavanja, već i put samospoznaje i iscjeljenja. U razgovoru s Alisom smo rezimirali njeno viđenje umjetnosti i svijeta, a donosimo vam i vijesti o izložbama i projektima koje će uskoro predstaviti. Uživajte u radovima koji oslikavaju emocije i misli proizašle iz bogatog životnog iskustva.

Foto: Cat Norman Tahirović

Vaša umjetnost često prepliće osjećaje i misli koje proizilaze iz zanimljivog životnog iskustva. Kako ste razvijali tu posebnu osjetljivost u svom radu?

Pripadam generaciji bosanskohercegovačkih umjetnika koje je rat od 1992. do 1995. prognao i preselio. Zbog rata se nastanjujem u Austriji kao izbjeglica, a zatim migriram u Australiju. Pokušaj pronalaženja mjesta kojem ću pripadati, traganje za mirnim domom, samospoznaja i samoaktualizacija postaje unutarnja borba i potreba da razumijem šta se dogodilo mom tinejdžerskom, mladom životu. Kako je život iznenada prekinut te iskustva počinju da izviru, tako se slika koju slikam poistovjećuje sa svim i postaje moj dnevnik života.

Foto: Cat Norman Tahirović

Šta je za Vas umjetnost – i u čemu Vam pomaže?

Moj način slikanja se godinama sam od sebe razvijao. Bio je isprekidan, prekinut, nastavljen, pronalažen, ostavljen – jer je tako način života dirigovao. Ja sam samo primjećivala sve što se dešava, i sad u ovim zrelijim godinama sam sposobna objasniti i razumjeti, prvo sama sebi, a onda i drugima. Umjetnost je dio mog bića, ona je dio moje sklopke, kako ustanem i legnem moja umjetnost je prisutna. Prisutna u svemu što radim, dosljedna, unutarnja odluka koja sve više ima smisla, koju sam izabrala, ali i koja je mene izabrala. Put ka sebi, ka spiritualnosti, putovanje emocijama, bojama, procesuiram, hrabro rušim pravila i zakone, ne obazirem se na to. Svoja sam, te znam da kroz boju osjećam/pričam. Boja je moj identitet – shvatila sam.

Koji su bili važni umjetnici ili stilovi koji su Vas inspirisali, a koji su Vam pomagali da se razvijate kao umjetnica?

Do prije par godina, nisam gledala niti pratila umjetnike, ko su i šta rade. Imala sam dovoljno kreativnih ideja u svom izrazu, a i hrabrosti da budem u toj priči sama. S obzirom na to da živim na području gdje je to važno, počela sam pomalo da gledam oko sebe. Ako moram izdvojiti iz vremena fakultetskih dana, to su: Jackson Pollock, Kandinsky, Miro, Monet.  Moram spomenuti da mi nisu pomogli da se razvijem kao umjetnica, ja sam se njima divila za njihov rad i njihov izraz slikanja, dopadao mi se… Međutim, moj stil slikanja je drugačiji i nikako ne može biti kao njihov. Zato mi nikad nije bilo potrebno da gledam slikare ili da se poredim s njima. Vjerujem da umjetnik mora tražiti svoj izraz, svoj način slikanja, oslanjajući se na vrijednosti i integritet, na intuiciju i izgradnju karaktera, ljubavi, te mudrosti koju stvara kroz taj rad.

Šta nam novo pripremate?

Ova godina je bila jako uspješna za mene. Predstavila sam Bosnu i Hercegovinu u Vijeću Evrope u Strasburgu – prvi put se neko predstavio iz naše zemlje. Ponovo sam pozvana da budem Art Ambasador Art Connects Women u Dubaiju. Pripremam SDG THROUGH ARTS projekat u junu, koji je katalizator novih ideja i promjena. Nakon toga imam izložbu u Ljubljani pod nazivom WE ARE PERFECT.

U čemu ste ovoga puta pronašli inspiraciju?

Inspiracija se račva na dvije strane već poznate teme mojih ciklusa.

Zadnjih godina radim na kolektivnom nesvjesnom koje vidim u našem društvu. Mi smo skrhani, fragmenti identiteta koji nikako da se oformi u jednu cjelinu. Želja mi je da putem slika Bosanski krkan, Blećak, Glava, Faca, Persona ili Dragi moj Bosanac i Hercegovac, osvijestimo i probudimo uspavanog čovjeka. Ove serije slika predstavljaju duboku složenost naše zbilje, mudrost preobražaja sadašnjeg čovjeka. Začuđeni likovi s velikim nosevima, naopako okrenutim očima, i sve je neobično kako ne treba da bude, s tim da je u umjetnosti dozvoljeno drugačije. I ta neprirodnost tradicionalnog i konzervativnog poteza face, glave, otvara vrata ka drugom i drugačijem te nudi soluciju da smo svi savršeni baš kakvi jesmo i da bismo mogli imati malo više razumijevanja jedni prema drugima. Otvrdnula su naša srca. Davno. Kako ih omekšati?

Druga tema jesu Pejzaži duše, uma i  srca, ekspresivne figurativne slike koje uvode osobu u umjetnost opuštanja, brige o sebi, daju novu platformu za produbljivanje sopstvenog odnosa sa sobom. Gradim Pejzaže naspram sebe, i sve su to moji autoportreti, vidim se kao Čuvar rijeke. Moja inspiracija dolazi spontano i intuitivno, ili su to odlasci u prirodu gdje me zanese oblik, krajolik, boja, san, ili moje društvo u kojem živim, ponašanje, odnosi, komunikacija. Sve izvire iz mene, osjećam duboko sve oko sebe, vidim prije drugih, nekad je to dobro, a nekad loše.

U Vašim ciklusima je do sada dominirala ekspresivnost postignuta bojom ili linijom. Na čemu ste ovoga puta stavili akcenat?

Mogla bih reći da je prije to više bila figurativna ekspresija, ali sada sve više želim i trebam ući u čistu ekspresiju i  apstraktne pejzaže.  Shvatila sam da mene crtež ne privlači, boja je moj početak i kraj. Ljubav kroz boju jeste i metafora za život. Moje zadnje velike slike su čista duhovnost, prozor u transcedentalno, u samog sebe.

Možete li nam predstaviti kako izgleda stvaralački proces: od ideje do konačne realizacije?

Moj stvaralački proces je jednostavan, nikad ne presušuje i na tome sam zahvalna Bogu.

Odlazak u prirodu, inspiracija, dolazak u atelje i početak slikanja. Slatka borba, slojevi boje, energija koja izlazi iz mene. I zamor, osjećaj zamora i kao da sam izbacila iz sebe  sve svoje nemani ili anđele.

Sreća, radost, olakšanje. Sutra opet sve iz početka. Dok mi slika sama ne kaže – ne diraj me više.

Razvile smo tako, slika i ja, poseban odnos, sad smo kao par koji se dugo poznaje, i s godinama postaje sve bolji i bolji. Najljepši je osjećaj postignuća kada se drugi ljudi zaljube u nju. Kad osjete njenu energiju, vibraciju.

Djelujete na različitim poljima, u gotovo svim aspektima likovnog jezika. Šta biste voljeli razvijati u vremenu koje je pred nama?

Imala sam uvijek radoznao um, i istraživala sam dosta kreativnih puteva. Danas, u pedesetoj godini, smatram da moje pravo vrijeme tek dolazi. Zrelost, mudrost, lekcije…  Znam ko sam, vjerujem neizmjerno u sebe i svoje slike. Sve radim u isto vrijeme, razvijam mnogo stvari, sve u isto vrijeme. Ja sam znatiželjna, eksperimentalna, slobodna, hrabra umjetnica slikarica – i ko zna šta će sljedeće biti što će me katapultirati u stanje intrige.

Foto: Cat Norman Tahirović