Piše: Elma Hodžić
Foto: Amna Geljo

Aleksandra Nina Knežević, jedna od protagonistica sarajevske kulturne scene, formalno obrazovanje stekla je na Odsjeku za grafički dizajn, na Fakultetu likovnih umjetnosti Univerziteta Crne Gore. Dobitnica je brojnih nagrada u domaćem i međunarodnom kontekstu, ali ipak, najdraži kritičari su joj publika, čitatelji, korisnici vizualnih poruka koje kodira/stvara. Učestvovala je u brojnim projektima koji promoviraju kulturno-historijsko naslijeđe Bosne i Hercegovine. U likovnom jeziku Nine Knežević postoji neka magična univerzalnost i bezvremenost. Raspon vizualnog oblikovanja kojim se bavi kreće se od fluidne imaginacije do konkretnih gradova i opštepoznatih motiva. Ipak, svakom slovu i ilustraciji Nina daje živahnost, pitkost, autentičnost. Sa Ninom smo razgovarali o izazovima oblikovanja savremenog svijeta i priča.

Kako se formirao Vaš dizajnerski izraz? Ko i kako je utjecao na Vaše formalno i neformalno obrazovanje?

Mogu reći da me je uvijek interesovala vizuelna umjetnost – izražavanje putem slike – više nego verbalno izražavanje. Mislim da se u tom pravcu razvijao i moj “dizajnerski jezik”. Način na koji se izražavam se stalno mijenja, preispituje, vraća na početak, traži nove izazove i inspiracije, ali ipak u okviru onoga što je moj stil i što ja volim… Prije nekoliko godina, jedna novinarka je napisala da se moj rad odlikuje čistom i savremenom idejom, jednostavno komunicira internacionalnim vizuelnim jezikom, a predstavljen je kroz razigranu tipografiju i ilustraciju. Mislim da je dobro primijetila: to je upravo ono što ja pokušavam prenijeti slikom, a neko ko se dobro služi verbalizacijom taj osjećaj prenosi riječima! Za mene su dizajn i ilustracija više od posla. To je moj način da predstavim sve što osjećam, sve što volim, čak i svoje snove. To je moj način komunikacije. Sretna sam zbog činjenice da radim ono što volim i što primam tako lijepe povratne informacije od ljudi!

Kroz odrastanje i sazrijevanje na mene su najviše uticaja imali muzika, časopisi, knjige, filmovi, odrastanje uz jugoslovensku kulturu osamdesetih, Srednja umjetnička škola, a poslije i umjetnički fakultet i razne spoznaje kroz studiranje. Studirala sam u gradu za koji nisam ni zamišljala da će me životni put odvesti, u drugoj zemlji, ali je opet bilo jako lijepo i to mi je pružilo neke od velikih životnih lekcija. Također, uticaj ljudi koji su dolazili u moj život, koncerti, putovanja, izložbe, uspjesi, ali naravno i padovi, razočarenja… Bila sam veliki fan printanih medija, jako sam voljela magazine i knjige, mogu reći više nego film… Možda je i ta ljubav prema printanoj formi uticala na moj sadašnji poziv, dizajn! Osmišljavanje naslovnica za knjige, unutarnji izgled knjige – prelom, uvijek sam obraćala posebnu pažnju na tipografiju, izgled slova, tzv. pismo i naravno, dolaskom digitalne tehnologije – fontove! Također mi je drag osjećaj strukture papira, miris knjiga, razigranost časopisa!

Umjetnost kao neuhvatljivi svijet

Kako vidite/definirate/doživljavate umjetnost?

U današnjem vremenu raditi ono što volite i živjeti od toga je velika privilegija, a smatram da sam i ja dio toga! Moj posao je vezan za umjetnost i kulturu, a to je za mene veoma inspirativno i opuštajuće. Sretna sam i zahvalna što mi se pružila ta mogućnost i u tom području sam se definitivno prepoznala! Svaka umjetnost ima i svoj jezik izražavanja, a likovna, vizualna umjetnost za mene je način na koji komuniciram. Takav način rada mi pruža slobodu, komfor, prostor za eksperimentisanje, istraživanje, imaginaciju, ljepotu, istinu, bunt, pravdu, spontanost… Tu je jedan cijeli nevidljivi svijet u koji volim da pobjegnem!

Osim vizualne umjetnosti, također me pokreću muzika, ples, književnost… koji su na neki način u vezi sa konačnom slikom onoga što radim.

U samom radu, ilustrovanju i crtanju, veoma me inspirišu gradovi i simboli gradova, njihovi obrisi i enigmatičnost, tako da se na skoro svim mojim radovima mogu vidjeti siluete gradova, neboderi, kuće, prozori, naselja, mostovi… Jedan od projekata u okviru kojeg sam mogla u potpunosti da osmišljavam svoje gradove je knjiga “Nevidljivi gradovi” Itala Calvina, za koju sam radila naslovnicu i ilustracije inspirisane pričama u kojima Marko Polo i Kublaj-kan uživaju u svojim vizijama i iskustvima gradova koje su prošli ili naslutili…

Umjetnost je za mene proces stvaranja i više uživam u samom putu kada nešto novo stvaram, u razmišljanju, izazovu i maštanju, nego što imam za cilj dolazak do nekog konačnog rješenja ili umjetničkog djela! Ako se taj proces može osjetiti na mom radu, ako privlači pažnju i znatiželju posmatrača, onda je i rad uspješan!

Vizualno oblikovanje priča: od imaginarnih likova do naslijeđa

Možete li nam predstaviti projekte na kojima ste do sada radili – a koji su obilježili Vaš stvaralački put?

Obično se ne osvrćem puno na projekte koje sam radila… Volim da radim i stvaram i to mi je najveći izazov, umjesto da se stalno preispitujem i osvrćem na radove koji su davno nastali. Čak nisam zadovoljna nekim svojim radovima nastalim ranije, sada bi ih mijenjala! Ali kada se sjetim šta sam sve do sada radila, shvatim da ima dosta toga! Odmah nakon završenog fakulteta sam počela raditi u jednoj od najznačajnijih firmi u Sarajevu koja je bila usmjerena više na pripremu za štampu i produkciju. Na taj način sam stekla tehničko znanje uz pomoć kojeg sam mogla svoje ideje kvalitetnije ostvariti. Digitalna tehnologija se krajem devedesetih brzo razvijala u Sarajevu i pratila je svjetske trendove. Iz tog iskustva i kreativnosti koju sam oduvijek imala, nastali su razni projekti, ali oni najznačajniji radovi su naslovnice za knjige za izdavačku kuću Buybook iz Sarajeva, a kasnije i rad na naslovnicama za razne izdavače iz regiona, ali i šire! Ima mnogo naslovnica za knjige koje sam radila do sada, ne znam im broj. Kada radim rješenja za naslovnice obično napravim više prijedloga, tako da je broj naslovnica, koje sam do sada uradila, puno veći ako se uzme u obzir da radim najmanje desetak prijedloga za jednu knjigu.

Jedna od dražih naslovnica koje sam dizajnirala su ilustracije za seriju knjiga o Harry Potteru koje sam radila za izdavačku kuću Buybook iz Sarajeva. Počeli smo raditi na tim naslovnicama prije desetak godina i do sada je objavljeno sedam izdanja i cijeli komplet knjiga sa posebnom HP kutijom na istu temu. Još jedan zanimljiv momenat koji mi se dogodio tokom rada na ovim naslovnicama je taj da su mi se počeli javljati Harry Potter fanovi i kolekcionari iz cijelog svijeta!

Način na koji sam dizajnirala naslovnice, kako sam predstavila likove, bili su im jako zanimljivi. Kolekcionari i fanovi su uglavnom zainteresovani za crteže, originalne ili isključivo nacrtane samo za njih u vidu ekskluzivnih ilustracija ili kao posvete sa crtežima na prvoj stranici neke od Harry Potter knjiga!

Tu je i knjiga Bosančica za djecu, koja je rađena u sklopu projekta Pišem ti Bosančicom, 2017. godine. Kako sam strastvena obožavateljica tipografije, pisma i simbola, tako mi je ovaj projekat omogućio da sve to objedinim u jednom radu. Osim Bosančice za djecu, dizajnirala sam i funkcionalan font, zatim bukvar ili slovaricu sa pismom bosančica. To je knjiga koja nas kroz igru uvodi u ovo pismo, a nije namijenjena samo djeci, nego i odraslima. Projekat je dobio prvu nagradu na istoimenom konkursu.

Zatim, projekat Sarajevo Dingbats u vezi sa simbolima grada Sarajeva, koji su prvobitno predstavljeni 2007. godine na festivalu Sarajevska zima. Ovaj projekat se razvijao godinama i danas je izrastao u već prepoznatljive suvenire Sarajeva: razglednice, mape, postere, cekere itd… Nagrađen je šestoaprilskom Grand Prix nagradom Collegium Artisticum 2018. godine.

Također, voljela bih spomenuti i radove koji su ispirisani kulturnim naslijeđem Bosne i Hercegovine. Osim Bosančice za djecu, radila sam na istraživanju motiva sa stećaka i motiva sa bosanskih ćilima, koji su me inspirisali i sa kreativne i istraživačke dimenzije. Tako su nastale bojanke za djecu koje sam ekskluzivno radila za Zemaljski muzej u Sarajevu, zatim su uslijedile i izložbe na tu temu, kao i suveniri u sklopu Festivala Slovo Gorčina, itd…

Nema savremenosti bez klasike!

Koja je razlika u medijima koje oblikujete? Na čemu, zapravo, najviše voli raditi Nina Mašina?

Veliki sam fan klasičnog crteža i još uvijek crtam olovkom na papiru i odbijam preći na digitalno crtanje, “tablete” i digitalne olovke! Volim osjećaj i komunikaciju sa raznim vrstama papira, tintom, bojom, olovkom, crtanje ugljem, tušem, neočekivane momente u procesu crtanja, teksture, greške, prljavosti i neograničenosti u veličini površine na kojoj crtam…

Ta potreba je možda ostala još iz perioda kada sam studirala i kada je na Akademiji na Cetinju, gdje sam završila grafički dizajn, prve dvije godine bilo obavezno klasično crtanje, slikarstvo, večernji akt, vajarstvo… Tu obuku su svi studenti morali proći, da bi nakon toga uslijedilo usmjerenje u pravcu koji želimo studirati. Shvatila sam taj način rada i studiranja kao poruku da “nema savremenenosti bez klasike”.

Kada počinjem da radim krećem od klasičnog crteža, a završavam proces ilustrovanja na računaru. Digitalni proces mi omogućava da popravim neke nedostatke koje ne mogu riješiti putem klasičnog crteža. Ne trudim se da previše ispravljam prethodno nastale forme, više brišem “suvišne” linije kako bih dobila pojednostavljene i uvezane vizuelne priče. Naravno, sve se to danas može raditi i digitalno, ali ja ne želim da se odreknem klasičnog procesa!

Izazovi savremenosti u svijetu dizajna

Koji su, prema Vašem mišljenju, najveći izazovi u svijetu savremenog dizajna?

Svijet je prepravljen vizuelnim porukama, svi puno bolje i brže komuniciramo kada gledamo sliku ili ikonicu, nego kada moramo čitati opis (mada je i svako slovo simbol). Postali smo preopterećeni raznim vizuelnim pomagalima, aplikacijama, a to ljude polako udaljava od klasične istinske komunikacije, zaglupljuje, čini socijalno neprilagođenima i emotivno neinteligentnima. Udaljavamo se i jedni od drugih i zadovoljavamo se komunikacijom isključivo putem sličica. Čak i meni, koja sam prilično “vizuelno osviještena”, i kojoj je to i posao, takav vid komunikacije izgleda preagresivan. Također, umjetna inteligencija (AI) donosi neke nove izazove i svoja pravila koja postaju dio života, a što mi se čini neiskreno, manipulativno i bez emocije!

Na kojim projektima trenutno radite? Šta ćete nam predstaviti uskoro?

Trenutno mi jako zaoukuplja pažnju ilustrovanje za djecu, rad na dječjim knjigama, a radim već na njih nekoliko… Do sada su i objavljene neke od dječjih knjiga koje sam radila u saradnji sa izdavačkom kućom Knjiga u Centru i Kreativni centar iz Zagreba. To su uglavnom putopisne knjige namijenjene djeci: Djeca Afrike, Djeca Himalaja, Djeca Kambodže, Djeca Australije, Djeca Kalaša, Djeca Azije… ima ih desetak! Veoma mi je draga slikovnica za djecu koju sam radila sa Vesnom Mišanović, Čudesni svijet, u izdanju Buybooka, 2022. godine. Knjiga je prevedena i objavljena i na njemačkom jeziku, a radimo i na talijanskom izdanju. Čudesni svijet je predstavljen prošle godine i na sajmu knjige u Frankfurtu! Trenutno ilustrujem još nekoliko slikovnica za djecu koje će biti predstavljene na ovogodišnjem festivalu Bookstan u Sarajevu, početkom jula mjeseca! Raditi za djecu je zabavno, inspirativno, opuštajuće i daje mi osjećaj povratka u djetinjstvo, povezuje sa mojim unutarnjim djetetom, a najiskrenije je ako možemo da zadržimo dijete u sebi!

Osim ilustracija, prije nekoliko godina sam počela raditi i jednostavne animacije. Taj proces pruža iskustvo nekih novih dimenzija, osim 2D slike, ilustracije sada dobivaju pokret, što daje novu vizuelnu vrijednost, naravno tu su i dimenzija vremena i zvuka, s kojima ranije nisam imala iskustva u stvaralačkom procesu! Od animacija koje sam radila spomenula bih spotove za muziku koje sam radila za novinara, pisca i muzičara Ahmeda Burića i njegovu pjesmu Maternji jezik, i Jasminu Todorović, kantautoricu iz Beograda za koju sam animirala dvije pjesme: Glas planine i Zemlja diše. Tu su meni drage i prve animacije koje sam uradila za projekat Save the Blue Heart of Europe, Spasimo rijeke Balkana!

Kako zamišljate Vaše propitivanje svijeta u budućnosti?

Mislim da bismo se svi morali restartovati! Čini mi se da ljudi generalno nisu svjesni kako žive, šta rade u životu, ne osluškuju šta vole i žele, više kopiraju druge… kopiraju emocije, stilove, navike i konstantno se nalaze u nekom “prolaznom periodu” gdje je jedino kraj izvjestan, iako je i on nepoznat.