Piše: Duška Amidžić
Foto: Privatna arhiva

Povodom 6. aprila, Dana grada Sarajeva, u galeriji Collegium artisticum održana je tradicionalna selektivna izložba “Collegium artisticum 2022“. U sklopu izložbe dodijeljene su godišnje nagrade i priznanja za najbolja ostvarenja. Prema izboru stručne internacionalne komisije ULUPUBiH-a, nagrada u kategoriji fotografije pripala je Agdalu Nuhanoviću. Još dok je studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, rodnom gradu, Agdal je radio kao fotograf i grafički dizajner, ilustrovao domaća i strana izdanja za Biblioteku grada Sarajeva, kao i mnoga grafička oblikovanja omota knjiga. Autor je nekoliko likovno-grafičkih rješenja poštanskih maraka BiH. Radi kao dokumentarni fotograf za nekoliko međunarodnih organizacija, a posljednjih godina radi i za brojne marketinške agencije, gdje njegov rad postaje prepoznatljiv.

Fotografija, kao samostalni medij likovnog izražavanja, zaokuplja njegovu pažnju tokom posljednje dvije decenije, unutar kojih je razvio svoj individualni likovni izraz, najviše kroz dokumentarnu i umjetničku fotografiju. Motiv portreta, odnosno portretna fotografija je umjetnikova neiscrpna inspiracija i fokus djelovanja, te u svojoj slojevitosti fotografskih podjela, od klasičnog portreta, psihološkog, do dokumentarnog, sa virtuoznošću igre svjetla i sjene, Agdal svojim jedinstvenim i autentičnim izrazom obogaćuje fotografsku scenu.

Kako se osjeća umjetnik kada za svoj rad dobije javno priznanje?

Bez lažne skromnosti, moram priznati da svako priznanje našeg rada prija, a dobiti ovakvo priznanje, godišnju nagradu za najbolju fotografiju od stručne internacionalne komisije ULUPUBiH-a i publike, zaista je velika radost. Biti prepoznat i prihvaćen je vanjska i unutrašnja motivacija za daljnje umjetničke poduhvate. Zahvalan sam na tome.

Kako biste opisali svoj fotografski stil?

Nije tako jednostavno, čak i kada je očigledno, ponuditi odgovor na ovo pitanje, jer u svom radu umjetnik prolazi kroz razvojni put i traga za svojom individualnošću. Fotografija koja mene najviše interesuje je dokumentarna fotografija psiholoških portreta, bez značajne obrade i bez filtera koji najčešće upropaste i oduzmu ono što je cilj takve fotografije.

Koje teme su u fokusu vašeg interesovanja?

Sve teme, svi motivi, sve ono što posredstvom fotografa i fotoaparata postaje fotografija.

Šta je za vas najveći izazov kada je riječ o umjetnosti za koju ste se opredijelili?

Uh, teško i značajno pitanje. Najkraće rečeno, najveći izazov bio je ostati na svom putu, i onda kada nisam ostao, vratiti se istom. Nekad, i pored toga kada znamo koji je to put, nije jednostavno njime ići.

Zašto vas privlači dokumentarni stil fotografiranja vjenčanja, rođendana…?

Zato što me privlači zabilježiti istinu trenutka događaja, onih trenutaka koji traju sekundu ili dvije, a koje nažalost zaboravimo, ili se ne sjećamo emocije. To može samo fotografija uraditi, probuditi tu emociju svaki put kada pogledamo u njen vizuelni dokument.

Vaš rad je potvrda da umjetnost treba biti društveno angažovana. To pokazuje i vaša saradnja sa Udruženjem slijepih Kantona Sarajevo, organizacijom Save the Children i drugima.

Umjetnost mora biti društveno angažovana jer je dokument vremena i društva. Preko nje se stiču informacije, budi svijest, poziva, obrazuje i odgaja.

U jednom od vaših postova na društvenim mrežama zapitali ste se jesmo li izgubili kompas. Da li je to retoričko pitanje ili je upućeno svima nama da nas podstakne da razmislimo o odgovoru?

To pitanje je bilo tok mojih misli nakon što sam prisustvovao i fotografisao jednu dječiju igru. Učinilo mi se da je jednostavnost i skromnost potcijenjena, da čovjek uzima samo zato jer može, iako mu ne treba. Zapitao sam se treba li nam kompas, meni također.

Savremena fotografija promoviše spektar različitih boja. Volite li više crno-bijele ili fotografije u boji?

Ja volim fotografiju. Boja ili njeno odsustvo je u službi fotografije. Konačan izbor je proces koji je sastavni dio u stvaranju fotografije. Moj izbor je fotografija.

Volite prirodu, ona je inspiracija za mnoge vaše fotografije. Bila je u fokusu izložbe „Tišine“ koju ste radili sa svojim kolegom Esadom Mulabegovićem.

Pejzažna fotografija je još jedan od izazova i vrlo je inspirativna, razlikuje se po tome što u njoj fotograf boravi, okružen je vanjskim prostorom. Kolega, a prvenstveno prijatelj, Esad Mulabegović i ja vrlo uspješno sarađujemo već dugi niz godina i planiramo da tako i ostane. Prva naša zajednička izložba također je bila tematski vezana, a to su bila vjenčanja.

Jedna od vaših posljednjih izložbi je „Umjetnost iz izloga“ održana u Galeriji općine Novi Grad. Izlagali ste sa svojim kolegama Zoranom Lešićem, Alminom Zrnom, Tarikom Jasenkovićem i Ismarom Žalicom. Šta je to što vas je spojilo i dovelo do toga da zajedno izlažete svoje fotografije, osim što se svi bavite istom vrstom umjetnosti i što ste priznati i prepoznatljivi u svijetu umjetničke fotografije?

Moram priznati da je bilo divno izlagati sa svim spomenutim kolegama. Smatram ih izuzetnim umjetnicima koji vrlo plodno daju svoj fotografski pečat. Ono što nas je spojilo je umjetnost, ali i to bi ostalo samo na tome da se ULUPUBiH ne zalaže za svoje članove. Autor projekta „Umjetnost iz izloga“ i Umjetnost u izlogu“ je uvažena predsjednica, umjetnica i naučnica Amila Smajović, koja nas je dodatno povezala, a za rezultat smo imali tako fotografski bogatu izložbu.

Bavite se dizajnom i web dizajnom. Je li ilustriranje naslovnica knjiga još uvijek u sferi vašeg interesovanja?

Interesantno, dugo me niko to nije pitao. Grafički dizajn i ilustracija knjige kojom sam se nekad bavio, poslužili su u izgradnji moje likovne ličnosti i dio su mog likovnog izraza, ali već dugo se time ne bavim.

Neka nova izložba uskoro u našem ili nekom drugom gradu?

Planiram novu izložbu, zapravo planiram više njih, u procesu su ideje i realizacije, neke su u našem gradu, a neke i van granica regije.