Adis Lukač rođen je u Sarajevu, gdje je završio Srednju školu primijenjenih umjetnosti i magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti na Odsjeku za vajarstvo. Učestvovao je na više međunarodnih izložbi i simpozija skulpture i član je ULUBiH-a, s kojim izlaže. Autor je spomenika prvom bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću u Tuzli, narodnom heroju Ivanu Goranu Kovačiću u Sarajevu, te reljefa Hasanaginica postavljenog u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Osim kiparstvom i klasičnim pristupom, bavi se i slikarstvom, a u svojim izložbama kombinira različite medije crtanja, slikanja i skulpture. Dugi niz godina sarađuje s mladima, koje uspješno priprema za prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti i arhitekture. Radio je s djecom s poteškoćama u razvoju u zavodu Mjedenica, gdje je vodio radionicu keramike.
Piše: Duška Amidžić
Razloga za razgovor s Adisom ima mnogo, a povod za ovaj intervju o njegovom umjetničkom djelovanju bilo je njegovo učešće na nedavno otvorenoj izložbi u grčkoj prijestolnici Atini pod nazivom „Jugoslovenski realizam“. U okviru ove izložbe, postavljene u Galeriji “Grigorijadi”, podno veličanstvenog Partenona, pored njegovih radova, prikazani su i akvareli Mirsade Baljić i slike profesora Fehima Huskovića, umjetnika iz Makedonije. Grčka likovna kritika je ono što je Adis pokazao nazvala „nadrealističkim postimpresionizmom Adisa Lukača”. S obzirom na to da se nedavno vratio iz Atine, naš prijatni sagovornik s neskrivenim zadovoljstvom priča o izložbi i o odjeku koju je imala u gradu umjetnosti.
„Atina je kolijevka civilizacije i mislim da sam se u pravo vrijeme susreo face to face s onim čemu su nas učili u školi. Sada sam zreliji, doživljavam stvari drugačije i analiziram ih na drugačiji način. U Atinu sam donio 12 slika na kojima su predstavljene moje savremene karijatide. Kao što znamo, karijatide u antičkoj umjetnosti predstavljaju ženske figure u funkciji stuba koje nose kamene grede i svodove. Moje karijatide su likovi iz današnjeg života koji nose različita bremena, terete, odgovornosti, i kao takve predstavljaju bitan stub u našem društvu na koji se često oslanjamo ne razmišljajući o težini koja taj stub pritišće. Dvanaest slika karijatida su vertikalnog formata, koje su kada smo ih postavili na zid predstavljale bočne stubove Partenona. O tome nisam prije razmišljao, ali moram reći da se odlično uklopilo u koncept izložbe.
Boravak u Atini bio je čaroban, to je jedan prelijep grad. Ja sam inače zaljubljen u Istanbul, ali Atina bi mi mogla biti ljubavnica. (smijeh) I kako ja to volim reći, ja ne tražim inspiraciju, već ona mene iznenadi, to je naš dogovor, ovaj put me inspiracija pronašla blizu trećeg stuba Partenona. Tu noć izmodelovao sam dva portreta u glini, Zeusa i Atine, koji su također bili izloženi na izložbi. Slike su nastale nakon pet mjeseci pauze, jer je moj otac bio teško bolestan i u tom teškom periodu nisam mogao ništa raditi. Velika čast za nas su odlične kritike koje smo dobili od velikih grčkih kritičara, među kojima su i organizator Venecijanskog bijenala, te Nora Lefa , arhitektica, veoma priznata umjetnica u Grčkoj i šire, koja je bila kuratorica izložbe. Prikazali smo slike koje su obuhvatile različite medije slikarstva – ulje, akvarel, akril. Mislim da je izložba bila na visokom umjetničkom nivou, a posebno me raduje pozitivan feedback koji daje satisfakciju i koji je najbolja potvrda da je ono što radite dobro i da trebate nastaviti dalje. Siguran sam da će ova izložba biti postavljena i u Sarajevu i tome se unaprijed radujem.”
Posljednja Adisova izložba u Sarajevu pod nazivom “O njoj”, koja je bila postavljena u Galeriji savremene umjetnosti JAVA, bila je riznica radova inspirisanih ženama. “Smatram da je energija ženskog bića koju svaka žena nosi u sebi izuzetna i da posjeduje moć da utiče na vanjštinu tako da pokreti tijela, čak i fragmenti, postaju znakovi koji očitavaju harmoničnu ljepotu koja se mijenja i nadahnjuje. Na nama je da to primijetimo ili ne. Želja mi je da napravim izložbu posvećenu ženama oboljelim od karcinoma, to su istinski heroji koji zaslužuju svu našu pažnju. Izložbu bih volio postaviti na onkologiji gdje se te heroine bore. Nadam se da će mi se ta želja ostvariti. Ženstvenost je nešto veličanstveno, nešto što je jedino Bog kadar da stvori. Ne umanjujem vrijednost muškarca kao motiva za sliku ili skulpturu, samo u mom slučaju prednjače žene. One nekada mnogo više kažu kada šute, spavaju, kada su okrenute leđima, nego kada govore. Sretan je onaj koji to zna pročitati.“
Ime Adisa Lukača se u javnosti i kulturnom miljeu posebno povezuje za rad koji je po mnogo čemu markantna crta njegove umjetničke lične karte. Riječ je o monumentalnoj skulpturi “Tvrtko I Kotromanić”, koja je postavljena u Tuzli. “Da, to je moj dosadašnji najbitniji rad i mislim da je kao izazov došao u pravo vrijeme kako bih potvrdio prvenstveno sebi da mogu uraditi nešto tako veliko i preći na viši nivo umjetničkog izražaja. Konkurs na koji sam se prijavio 2011. godine bio je sudbinski određen put za mene. Uradio sam skicu, predao je, i pobijedio. Noć prije mog odlaska u Zagreb, u kojem sam i modelovao skulpturu i izlijevao je u bronzi u Ljevaonici umjetnina Akademije likovnih umjetnosti Zagreb, nisam uopšte spavao jer sam žudio da se bez trunke sumnje i straha uhvatim ukoštac s tom gromadom. Bitno je napomenuti da je gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović, s cjelokupnim timom, učinio da projekt od početka do kraja bude stvar poštenja i kvaliteta. To se i desilo. Najbitnija ličnost zajedničke historije Bosne i Hercegovine dobila je prvi spomenik i autor sam ja. Dovoljna satisfakcija da radim još jače i bolje.
“Turski reditelj Onur Kök snimio je kratki dokumentarni film pod nazivom „Roses from Ashes” (Ruže iz pepela), koji je prikazan u oficijelnom programu festivala Rome Independent Prisma Film Awards. Prije italijanske prijestolnice film je obišao nekoliko sličnih festivala u Čileu, Turskoj, Finskoj, Nigeriji, Indiji. Bosanskohercegovačku premijeru imao je na Viva Film Festivalu u Sarajevu, kada je dobio prvu nagradu. “Sjajna priča, s odličnom ekipom, rezultirala je dokumentarnim filmom o meni. Naime, jedan ratni događaj koji se desio meni, a koji je bio interesantan turskom režiseru, potakao ga je da napravi jednu poveznicu s mojim današnjim životom, tačnije to kako nakon strahota koje smo prošli u ratu izaberem umjetnost i tražim istinu i ljepotu. Vidio je feniksa koji se iz pepela rađa.“
Adis svoje znanje i umijeće voli prenositi drugima, pa djeluje kao likovni pedagog u Kreativnom centru vizuelnih umjetnosti Galerije „Preporod”, u AKCUS-u „Seljo” i drugim sredinama. “Vodim školu slikarstva za odrasle od 2017. godine. Već smo imali jednu izložbu radova, a mislim da ćemo u decembru organizovati drugu. Nažalost, to nije egzistencijalno rješenje. Pokušavam da svakom od polaznika ponaosob pristupim na njemu svojstven način jer ne vjerujem u kolektivni pristup. Svjestan sam da je takav način rada teži, ali je zato mnogo kvalitetniji.”
Nažalost, taj angažman ne rješava egzistencijalno pitanje. “Godinama pripremam mlade za akademiju, neki od njih su najbolji studenti, ali za mene tamo još uvijek nema mjesta. Nađete se u situaciji da ne znate kako da se postavite. Kada se nađem van granica BiH na nekom simpoziju ili sa izložbom, umjetnici i eminentni kritičari me ponekad sa čuđenjem gledaju jer im je nejasno da nisam angažovan na nekoj od naših obrazovnih institucija, akademiji ili srednjoj umjetničkoj školi. Mislim da sam ove godine došao do odgovora, koji kao da je dio nekog psihodeličnog scenarija za teško razumljiv film u kojem nisam dovoljno dobar za ovu sredinu, ali sam i više nego dobar za sredine u kojima se kvalitet cijeni iznad svega. U Galeriji Preporod i u likovnom ateljeu AKCUS-a Seljo uspijevam da prenesem znanje i velika je satisfakcija kada vidite rezultate zadovoljnih duša s kojim pravite posebne veze. Vjerujem da je to viša misija i bilo bi lijepo kada bih je mogao provoditi i u zvaničnim institucijama.
Generalno, stanje naše kulture je narušeno i narušava se možda u najgorem obliku, jer se neka primitivna ponašanja prihvataju i odobravaju kao poželjna društvena pojava, koja kao kiselina nagriza sva moralna načela na kojima su neki od velikana intelektualaca gradili ovo društvo. Pojedinci su ratnici koji biju teške bitke kako ne bi iznevjerili ta načela. Među njima su umjetnici koji, iako u teškim uslovima, stvaraju i djeluju. Likovna scena BiH je sačinjena iz fragmenata boljeg i lošijeg, ali činjenica je da bez obzira na uslove imamo s kim i čim da se pohvalimo.“
Sklonost ka likovnoj umjetnosti Adis Lukač je pokazivao još u djetinjstvu, kada je bio uz brata koji je crtao dok je on na papirima povlačio prve linije. “Kasnije sam došao do plastelina i modelovao životinje i ljude i nekako me to i odredilo. U srednjoj umjetničkoj školi sticao sam prva ozbiljnija znanja o crtežu i kiparstvu, prvi portret u kamenu pod patronatom profesora a današnjeg prijatelja Stijepe Gavrića uradio sam u trećem razredu. Jako puno vremena provodio sam radeći, gotovo manijakalno, iščitavao knjige o umjetnicima renesanse, baroka, impresionizma itd. Na akademiji sam nastavio svoj put i ulagao u sebe. To je i jedini ispravan put, koliko uložiš u sebe toliko ćeš i vrijediti. Tu se varanje ne isplati jer jedini prevareni možeš biti ti.“
Inspiraciju za rad nalazi u prostorima tradicije, u motivima iz narodne književnosti, debelim slojevima naše kulturne prošlosti i historijskog bitisanja. O tome, na ilustrativnom primjeru, svakodnevno svjedoči dojmljivi skulptura reljef “Hasanaginica u vremenu”, koji je poklonio Narodnom pozorištu Sarajevo. “Uvijek govorim o dogovoru između mene i inspiracije, a to je da ja nju ne tražim, već me ona iznenadi i zatekne nekad na vrlo neobičnim mjestima i situacijama. U tim momentima uživam. Naša historija je veliko bogato polje s kojeg mi inspiracija donese ponešto od čega ja napravim sliku ili skulpturu. Jedna od tih tema bila je Hasanaginica, balada kojoj sam posvetio izložbu. Bila mi je velika čast i zadovoljstvo da reljef Hasanaginice poklonim hramu kulture, Narodnom pozorištu, i činjenica da je prvi put balada dobila ovakvu formu. Sretan sam kada vidim fotografije na kojima se posjetioci fotografišu pored reljefa u Narodnom pozoristu. Ponosan sam i na to što je slika Hasanaginice koju sam uradio na art simpoziju u Adani u Turskoj završila u predsjedničkoj palači gradonačelnika Huseina Sozlua.“
Sarajevo je grad burne historije i potvrđenog urbanog bića, u kojem su skulpture u javnom prostoru uvijek dobrodošle. “Činjenica je da imamo puno bitnih ličnosti koje su posavile temelje današnjeg grada, ličnosti s kojima se ponosimo, kao što su Isa-beg Ishaković, Gazi Husrev-beg, Hadži Makso Despić i mnogi drugi, ali nigdje nemamo spomenike koji će budućim generacijama biti podsjetnici da su u ovom gradu živjeli velikani. Ipak sam siguran da će stvari postati bolje, i da ću ja, kao i ostali umjetnici, dobijati priliku da grad činimo još ljepšim i plemenitijim. To i jeste naša misija na ovoj plavoj planeti. Mogao bih to i podvući kao svoje snove i želje, da ostvarim misiju svoga postojanja na ovom svijetu.“
