U srijedu, 17.  maja, s početkom u 20:00 sati, u koncertnoj sali Cvjetko Rihtman bit će održan koncert gudačkog kvarteta SA Sinfonietta. Koncert će biti posvećen djelima kompozitora Josepha Haydna, Sergeja Prokofjeva i Ališera Sijarića.

Priredila: Silvana Jakupović Bečei

Koncert gudačkog kvarteta SA Sinfonietta će biti posvećen djelima kompozitora Josepha Haydna, Sergeja Prokofjeva i Ališera Sijarića. Haydn 1797. godine komponuje svoj posljednji ciklus od šest kvarteta op. 76. Kako tonalitet može posjedovati gotovo sinestezijske asocijacije raznolikih raspoloženja i karaktera, bilo je važno predstaviti različite tonalitete unutar svakog opusa, a posebno uključiti barem jedno djelo u molu, otkrivajući tonske opsege koje ti tonaliteti mogu ponuditi. Riječ je o Kvintnom kvartetu u d molu koji se referira na Bachovu umjetnost fuge i na Mozartov gudački kvartet K421 posvećen Haydnu. Njegov prvi stavak pokazuje ozbiljnost stila koji u potpunosti rezonuje s ranijim remek-djelima. Uvodna tema – kvinte koje kompoziciji daju nadimak Quinten, je i smjela i obična, prvi stavak je kontrapunktske teksture i podvrgava svoju temu većini tehnika fuge. Motiv od četiri note svira se u različitim brzinama, intervalskim odnosima i tonskim visinama. Možda Haydn ovdje razgovara s Bachom, pokazujući svoje ovladavanje ovim tehnikama u dramskom obliku svog vremena. Drugi stavak otmjenog karaktera određen je tempom Andante o più tosto allegretto – tempo između opuštenog i nešto žustrijeg hoda. Menuetto je možda Haydnov omaž Mozartovom gudačkom kvartetu u d molu, jer dijeli ozbiljnost njegovog odgovarajućeg pokreta, daleko od uljudnosti tipičnog menueta. Noseći nadimak Hexenmenuett [Vještičin menuet] u obliku strogog dvodijelnog kanona, dva se glasa nadmeću nalikujući na dvojnike. Finale je živahnog karaktera u kojem dominira sinkopirani ritam, zarazne energije uz dobru dozu Haydnovog humora. Haydnova impresija Quintena na kraju pronalazi put do durskog ozračja uzavrelog završetka posljednjeg stavka u duhu svečanosti ili praznika.

Drugi gudački kvartet op. 92 Sergeja Prokofjeva datira iz 1941. godine kada je, zbog nacističke invazije na Sovjetski Savez, određeni broj umjetnika i intelektualaca preseljen u Naljčik u Karbardi. Tamo su Prokofjev i njegov kolega kompozitor Mjaskovski bili izloženi terenskim snimcima i živim izvođenjima lokalne narodne muzike i ohrabreni da komponuju muziku zasnovanu na ovom, do sada neiskorištenom, izvornom tradicionalnom muzičkom materijalu. Prokofjev je napisao: „Osjećao sam da bi kombinacija novog, netaknutog orijentalnog folklora s najklasičnijim od klasičnih oblika, gudačkim kvartetom, trebala dati zanimljive i neočekivane rezultate.“ Završen za nešto više od mjesec dana, drugi gudački kvartet je upravo ono što je Prokofjev želio da postigne – vrhunski spoj živopisnih narodnih tema, tekstura i ritmova s formalnom strukturom gudačkog kvarteta u tri stavka, upotpunjenog sonatom i rondo formama, klasičnom staloženošću i Prokofjevljevim izrazito originalnim senzibilitetom. Tema ovog gudačkog kvarteta uspostavlja nalet agresivne vitalnosti hrabrim, živahnim maršem na kabardinsku narodnu temu koju pisac Melvin Berger opisuje kao „kombinaciju djetinje naivnosti s prijetećom ratobornošću“. Postižući amalgam autentičnih narodnih materijala, vještih klasičnih formi i šarenila lične originalnosti, Prokofjev je na licu mjesta stvorio pobjednički, moderan gudački kvartet.

Kompozicija Cross Bowing suvremenog bosansko-hercegovačkog kompozitora Ališera Sijarića je gudački kvartet baziran na strukturi koja se sastoji od ležećeg bordunskog tona (d1) i procesa u kojem se tonske visine postepeno povisuju (i snižavaju), sve dok se ne dostigne savršeni interval oktave. U osnovi su naslojena četiri četveroglasna kanona: kanon tonskih visina, kanon registara, kanon ritma i kanon prostora, koji se međusobno razlikuju po organizaciji trajanja i intenzitetu, stvarajući kaleidoskop zvučnih boja i mikrotonalnih harmonija. Po svome karakteru Cross Bowing je meditativna (mada ne i meditacijska) kompozicija zasnovana na dugim procesima koji od slušaoca zahtijevaju „uranjanje“ u zvuk, dok se nestandardnom postavkom gudačkog kvarteta, pri kojoj su instrumenti unakrsno raspoređeni oko publike, ostvaruje kretanje pojedinačnih muzičkih dionica u prostoru.