Razgovarala: Elma Hodžić
Željko Škarić Pancho nosi titulu najboljeg tonskog snimatelja u regiji. Počeo je djelovati na sarajevskoj muzičkoj sceni 80-ih godina. Već od početka, Škarićeva karijera je vezana uz značajne bendove, muzičke festivale i programe. Snimanje i obrada tona za Željka Škarića predstavlja čistu alhemiju, meditaciju i radost. U ovom razgovoru otkrivamo kako zapravo izgleda radni proces obrade zvuka, na kojim projektima je sa zadovoljstvom radio i koji su izazovi savremene muzičke scene u Bosni i Hercegovini.
Nosite titulu najboljeg tonskog snimatelja u regiji. Možete li nam, pogotovo za mlađe čitatelje Urban magazina, reći kako je započela Vaša karijera?
Još dok sam bio jako mlad, sa 13-14 godina, sam svirao i želio to snimiti. Imao sam kasetofon, ali to je bilo nedovoljno, pa sam posudio još jedan. Na prvom kasetofonu sam snimio osnovicu, na drugom drugo bitno, npr. bas liniju, i tako dok sam imao inspiraciju… Još nisam znao šta znači aranžman. Zatim, osamdesetih sam prvi put ušao u studija i osjetio njihovu čar. Devedesetih sam se zaposlio u BHRT i prva misija mi je bila snimiti sve te grupe koje su tada egzistirale. I, eto, to je početak.
Svaki dan je svoj
Radili ste na brojnim, važnim muzičkim projektima. Možete li nam reći nešto više o nekim velikim susretima, ljudima s kojima ste radili? Na šta ste posebno ponosni?
Učestvovao sam pri snimanju mnogih poznatih i slavnih osoba. Teško je razdvojiti Papu od neke velike filharmonije. Imao sam sreću da sam bio dio tima pri svim tim velikim događajima: od posjete Pape Ivana Pavla II, Clintona, ceremonije otvorenja Starog mosta, pa nadalje. Izdvojio bih koncert Jose Carerasa u Zetri. S njegovom ekipom sam proveo tri dana, i to je napravilo najveći upgrade u mojoj psihi.
Kako izgleda zapravo Vaš posao? Koji su Vaši radni zadaci i izazovi?
Moji radni zadaci zavise od dana do dana. I to je sreća da nemam, npr. ponedjeljkom ovo, utorkom ono… Svaki dan je svoj. Ekipa, muzičari, muzički producent i mi, snimatelji, dogovorimo šta nam je plan i šta je cilj.
Snimanje zvuka je zajednički čin
Kakav je proces oblikovanja zvuka, od prvog koraka do kraja? Imate li neki poseban metod?
Snimanje i obrada tona, proces poznatiji kao miks, se odvija postepeno. Snimanje i obrada zvuka mora biti zajednički čin. Ali, ono osnovno je: instrument, kabl, mikrofon, kabl, konzola (mnogi kažu mikseta, ali ja volim reći konzola)… Jako kompleksan posao. Nemam neku posebnu šifru. Svaki zadatak je novi početak.
Ne mogu a da se ne osvrnemo na situaciju u Vašoj matičnoj kući, BHRT-u. Mjesecima prijeti opasnost gašenja javnog servisa. Možete li nam reći kako izgleda rad na BHRT-u, šta bi značilo gašenje programa?
Što se tiče situacije u medijskom prostoru, a pogotovo između BHRT-a i FTV-a, neželjeno se to pravi… Sve države članice EU imaju javne RTV servise, to je stub jedne države. Ali, Bosna i Hercegovina je država s posebnim potrebama i teško je sve uskladiti.
Čin snimanja: meditacija, alhemija, radost
Na čemu trenutno radite?
Trenutno obrađujem snimke koncerata klasične muzike, a imam, usput, još neka snimanja. Sam čin snimanja za mene je alhemija. To je meditacija. I to su mi najradosniji momenti.
Kako bi se, prema Vašem mišljenju, mogla obogatiti kreativna industrija u našoj zemlji? Gdje Vi vidite budućnost?
Što se tiče show businessa, on je zapao u opasnu zamku. Danas je grupama (lično, sva moja pažnja je usmjerena na novu rock scenu) mnogo teže nego nama osamdesetih. Internet je učinio obrnuto od onoga što je zamišljeno. I to je razlog zašto na festivalima sviraju starci. Mladima se jako teško probiti.
Napravio bih osvrt na scenu. Imamo jako dobre mlade rock grupe, ali im se teško probiti u eter. Mi, srećom, u Sarajevu imamo i AG Club i Jazzbinu koji daju prostora mladim grupama. Da se vratim na pitanje, prvenstveno muzičari moraju biti više posvećeni svojoj misiji.