Piše: Tamara Zablocki
Veliju Hasanbegovića bosanskohercegovačka javnost najbolje poznaje po ciklusima fotografija kojima je bilježio i nastavlja bilježiti život ljudi koji su preživjeli rat u Bosni i Hercegovini i kojima s tim iskustvom valja preživjeti svaki novi dan. Preživjeti godišnjice, iskopavanja kostiju bližnjih iz masovnih grobnica, svakodnevna negiranja zločina koji su pretrpjeli. Velijini motivi, ipak, brojniji su od onih na znakovitim ciklusima iz Potočara, Prijedora ili s jezera Perućac u vrijeme traganja za posmrtnim ostacima ubijenih na tom području, te se protežu od utihnulih zimskih pejzaža, preko zanatstva, radništva i siromaštva, pa do pozorišnih predstava Sarajevskog ratnog teatra, čiju dinamiku uspijeva uhvatiti objektivom.
Neumornog fotografa kojeg privrženost fotografiji vodi u sve njene sfere zatekli smo u Banjoj Luci, na zadatku na koji ga je dovela saradnja s organizacijom Save the Children. Za fotografa se ionako nikad ne zna gdje ćeš ga zateći pozivom, budući da se terenski rad podrazumijeva. Veliji to, kako kaže, ne smeta, jer ko želi miran posao na jednom mjestu – nema šta tražiti u fotografiji. „Volim terenski rad, ali nekad se čovjek umori. Takav je posao, ako se misliš baviti fotografijom, moraš biti na terenu, jer se ne može biti fotograf u kancelariji. Za fotografiju se mora imati ljubav, a ta ljubav zahtijeva puno rada i odricanja, fizičkog i psihičkog napora, posvećenosti poslu i, u konačnici, rada na sebi dok učiš da svijet posmatraš fotografski“, istaknuo je na početku razgovora za Urban magazin.
Odrastanje u porodici Akšamija
Svijet fotografije Veliji je bio suđen, gotovo urođen. Odrastao je u poznatoj fotografskoj porodici Akšamija, te je imao sreću da prve tajne fotografije još u djetinjstvu uči od daidže Alije Akšamije, poznatog bosanskohercegovačkog fotografa, ali i svoje majke, također fotografkinje. „Čitavo moje odrastanje u Višegradu dobrim je dijelom bilo vezano za fotografsku laboratoriju i daidžinu fotografsku radnju jer sam živio u blizini i ondje dolazio svakog dana. Naprosto sam bio okružen fotografima i fotografijama, provodio sam dane s daidžom, vrtio se po laboratoriji, smetao mu… (smijeh). Tada nisam mislio da ću se baviti fotografijom, više me je zanimala košarka i htio sam biti košarkaš.“
Prve samostalne korake u fotografskom zanatu napravio je u sedmom razredu osnovne škole, kad mu je, zahvaljujući porodičnom renomeu u ovoj oblasti, školski nastavnik predložio da vodi fotografsku sekciju. „U školi je postojala fotografska laboratorija, tako da sam prve samostalne fotografije, u cijelom njihovom procesu od fotografisanja do izrade, uradio u toj školskoj laboratoriji. Bilo mi je puno zanimljivije s rajom iz škole fotografisati jer je, ako bih u kući uzeo fotoaparat u ruke, sve moralo biti po pravilima zanata, „nemoj tako“, „moraš ovo“, „moraš ono“ (smijeh), a ovo u školi je bilo puno ležernije. Boravak u laboratoriji nam je bio još jedan opravdan izostanak s nastave i uživali smo u tome.“
Suštinu i važnost fotografije otkrio je, ipak, daleko od tinejdžerske zabave s prijateljima – u ratu. „Kad sam ostao bez ičega, tek sam tad shvatio šta znači fotografija, bez obzira na to što sam odrastao u fotografskoj porodici i bio okružen najrazličitijim primjercima fotografija. Tek kad izgubiš sve, a onda vidiš sebe na nekoj fotografiji, naučiš cijeniti prolaznost vremena“, priča nam, dodajući da je u ratu nabavio i prvi vlastiti fotoaparat. „Čini mi se da je to bila 1994. Zaradio sam neke pare i došao na pijacu da kupim patike jer su mi stare bile dotrajale i poderane. U to vrijeme se na pijaci odvijala robna razmjena i ulazeći na pijacu vidio sam čovjeka kako prodaje fotoaparat. Malo smo se cjenkali i na kraju sam se kući vratio i s tenama i s fotoaparatom.“
„Radilo se o modelu Zorki fotoaparata iz šezdesetih godina. Naravno, nisam tada imao film za njega, ali imao sam želju i volju da učim. Privlačio me je taj fotoaparat i počeo sam istraživati. U to vrijeme knjige i informacije nisu bile dostupne kao što su danas u digitalnom svijetu, pa sam posuđivao knjige naokolo i na taj način prikupljao znanje o fotografiji“, ispričao nam je Velija o svojim počecima u svijetu teorije fotografije. Znanje koje je nakupio čitajući knjige o fotografiji nešto kasnije mu je poslužilo u poslu kojim se počeo baviti, grafičkom dizajnu, budući da grafički dizajn za svoju osnovu nerijetko uzima fotografiju. Posljednjih godina, ipak, cjeloživotna vezanost za fotografiju nadjačala je druge interese i Veliju Hasanbegovića danas poznajemo prvenstveno kao fotografa.
S kakvim mislima preživjeli liježu, a s kakvim se bude
Ciklusi u njegovom opusu većinom su posvećeni bilježenju posljedica rata u Bosni i Hercegovini, takvi su „I moja bijela traka“, „Drina / Jezero perućac“, „Potočarske sjene“. Hasanbegović je predan čuvanju sjećanja na ratne zločine i podsjećanju na trajnost njihovih posljedica, ne samo polazeći s pozicije društvene odgovornosti već i vlastitog iskustva. I sam je, sa jedva napunjenih šesnaest godina, za dlaku izbjegao smrt na obali Drine u Višegradu. Godinama kasnije odlučio se vratiti na mjesto koje je bilo namijenjeno pogibiji njega i njegovih najbližih srodnika i na kojem su mnogi drugi ljudi i ubijeni, te svojim fotoaparatom zabilježiti potragu volontera i porodica za posmrtnim ostacima u masovnoj grobnici pod jezerom Perućac. Za takav čin hrabrost je bio neupitan preduslov.
„Kad je 2010. počelo pretraživanje isušenog jezera Perućac i kad su pronađeni prvi skeletni ostaci, tri-četiri dana sam se premišljao, lomio oko ideje da li da idem. Sam sa sobom sam se borio. U jednom trenutku sam jednostavno prelomio i rekao: ‘Idem, pa šta Bog da.’ Skupio sam snagu i hrabrost i krenuo. Sa svakom nađenom kosti, dijelom skeleta i komadom odjeće na neki sam način ponovo proživljavao svoj vrlo težak izlazak iz Višegrada 1992. godine i činjenicu da su moje kosti također trebale završiti na tom mjestu, na dnu jezera. Sudbina se poigrala pa ipak nisam završio ondje. Na početku je, zato, bilo jako bolno, ali mislim da je na kraju bilo dobro za mene jer sam se suočio i otad bolje spavam nego što sam spavao dotad, a fotografije su ostale kao historijski trag.“
Prizori iz Perućca, Potočara i Prijedora način su da se, radeći ono što najbolje umije, nosi s prošlošću. „Te fotografije su način na koji se ja nosim s ratom i svime što se, nažalost, desilo od 1992. do 1995. Ljudi me često pitaju kako imam snage da se bavim tim temama. To je jednostavno nešto jače od mene, premda kod obrade fotografija ponovo preživljavam te trenutke. Pokušavam razumjeti ljude koji su izgubili svoje i odati im poštovanje, ali istovremeno bježati od suza, od plača, od iskorištavanja njihove boli. Majci koja stoji iznad tabuta svoga sina treba odati poštovanje, a ne iskorištavati tuđu bol, jer, odakle nam pravo da manipulišemo tuđom mukom? Nemamo pravo da se igramo s ljudima koji su preživjeli golgotu, strah i gubitak, da ih omalovažavamo. Uvijek se pitam s kakvim mislima ti ljudi liježu, a s kakvim mislima se bude. Taj život nije nimalo jednostavan.“
Novi Hasanbegovićev ciklus fotografija Lično predstavlja nam preživjele sa svih strana rata u Bosni i Hercegovini. Kroz njihove portrete želio je prikazati težinu preživljenog ratnog iskustva, ali i okrenutost miru, budućnosti, životu, optimizmu. „Oni su za mene heroji mira jer su se odvažili i počeli javno pričati o onome što su preživjeli u ratu kao civilne ili vojne žrtve u logorima. U njihovim portretima, na njihovim licima i u njihovim očima želio sam uhvatiti njihovo iskustvo stradanja. Portreti su zahtijevali njihovo vraćanje u prošlost, prisjećanje, i bilo ih je teško raditi, zato sam htio da fotografije prate poruke za budućnost koje će oni sami ispisati. Bilo mi je vrlo zanimljivo vidjeti da nijedna od ispisanih poruka u sebi nema osvetoljubivosti ili mržnje nego vjeru u bolju budućnost današnjih mladih, koji ne smiju dozvoliti da se zločini ponove.“
„To što si snimio ostaje za vijeke vjekova.“
Portretnu fotografiju izabrao je za izraz i u svom ciklusu Atlete srca, kojim je predstavio sportiste koji čine najuspješniju sportsku ekipu u Bosni i Hercegovini uopšte, reprezentaciju u sjedećoj odbojci. Za taj rad je prije nekoliko godina dobio i Šestoaprilsku nagradu ULUPUBiH za fotografiju. Na licu se, kako kaže, sve vidi, zato je portret toliko rječita fotografska vrsta i zato je on bira za predstavljanje priča o našoj postratnoj stvarnosti. „Oči govore sve o osobi, u njima, u pogledu, sve možemo pročitati. Na licu je sazdana životna priča svakog čovjeka, jedinstvena, unikatna i ona progovara iz svake njegove bore. Kroz portrete pokušavam da uhvatim upravo to, da dođem do osobne priče svakog čovjeka.“
Osim poraća, neizbježnog u našoj svakodnevici, u Velijinom opusu pronalazimo i sasvim drugačije motive, prizore s ulice i s pozorišnih dasaka. „Volim fotografiju, a kad nešto volite, onda to radite. Uvijek vučem opremu sa sobom i pokušavam da igram na više frontova: bavim se dokumentarnom, pejzažnom i umjetničkom fotografijom. Naprosto se trudim da radim što više, da zabilježim što više, jer vremena je uvijek premalo. Fotografija nastaje u djeliću sekunde i ako ne uhvatimo taj trenutak, on je prošao. Fotograf jednostavno ne može reći: ‘Doći ću prekosutra, pa ću to zabilježiti.’ Taj trenutak i ta svjetlost se više ne mogu ponoviti. Tome me je učio i daidža Alija Akšamija, sugerirajući mi da nosim fotoaparat gdje god idem i da bilježim što više materijala. Govorio je: ‘To što si snimio ostaje za vijeke vjekova.'“