×

Ulay, nomad modernog doba

Piše: Tamara Zablocki
Foto: Ulay Foundation

“Potrebno je mnogo vremena, vjerovatno cijeli život, da bi se razumio Ulay.” Rekla je to Marina Abramović o svom dugogodišnjem privatnom i profesionalnom partneru. Zajednički život i djelovanje Ulaya i Marine Abramović oboje su ih zauvijek obilježili, toliko da je nemoguće predstavljati rad jednog, a ne spomenuti drugo. Iznimka nije ni izložba “Ja drugi”, koju je Ulay performansom otvorio u Ljubljani, gradu u kojem živi posljednjih sedam godina. Najveća retrospektivna Ulayeva izložba na našim prostorima objedinila je pedeset godina djelovanja “najslavnijeg nepoznatog umjetnika na svijetu”, kako kaže za samog sebe.

“Ja sam nomad modernog doba.” Ovim riječima će vam se umjetnik koji kroz svoje radove decenijama traga za odgovorom na pitanje “ko sam ja?” sam predstaviti. I zaista jeste. Ulaya, zagovornika nepristajanja na banalne nacionalne identitetske odrednice, njegova je umjetnost povela na put oko svijeta i učinila istinskim kosmopolitom. Punog imena Frank Uwe Laysiepen, Ulay je rođen u Njemačkoj u jeku Drugog svjetskog rata. U tinejdžerskim godinama, onda kad se počinjemo pitati o vlastitom mjestu u svijetu, ostao je siroče i nije imao nikog bliskog ko bi mu dao odgovore na pitanja koja su mu se činila neobično važnim: „Ko sam ja?“; „Gdje pripadam?“; „Šta želim?“ Sretna okolnost uredila je da kao školovani fotograf posao pronađe u kompaniji Polaroid, što mu je omogućilo neograničen pristup fotografskoj opremi. Bio je to početak njegovog umjetničkog djelovanja i pionirskog korištenja polaroida kao umjetničkog medija.

Polaroidi kojima je, u potrazi za odgovorima na spomenuta pitanja, propitivao značenja i ograničenja sebstva, identiteta i tijela postat će Ulayev omiljeni i do danas najreprezentativniji medij kojim će započeti nemilosrdno razotkrivanje vlastite intime u umjetnosti. Serijama polaroidskih autoportreta nastalih ‘70-ih godina, kojima je fotoaparatom bilježio intervencije na vlastitom tijelu i koje danas prepoznajemo pod pojmom performativne fotografije, počinje i izložba u ljubljanskoj Gradskoj galeriji, uvodeći nas tako u Ulayev svijet tjelesnih mutilacija, dekonstrukcije rodnih uloga i radikalnih oblika propitivanja identiteta. Svjestan da se fotografija uvijek zadržava na površini stvari, u potrazi za identitetom zagazio je dublje, koristeći uvijek vlastito tijelo kao medij. Posjekotine, tetovaže, transplantacije, bušenje kože, sve je to Ulay primjenjivao pokušavajući prodrijeti dublje, ispod površine na kojoj se fotografija zaustavlja. I danas, decenijama kasnije, ovaj umjetnik svrstan u red začetnika body arta bez oklijevanja će vam reći: “Tijelo je najbolji medij.”

Marina i Ulay

Žeđ za radikalnijim izrazom u performansu dovela je Ulaya do toga da u Amsterdamu, u koji se preselio podržavajući djelovanje anarhističkog pokreta Provo, upozna Marinu Abramović, s kojom je narednih dvanaest godina, od 1976. do 1988, ispitivao granice izdržljivosti tijela, iscrpljivao se i trpio bolove u galerijama i izvan njih, provocirao, šokirao. Čuveni ljubavnici i saradnici goli su stajali na uskom ulazu u galeriju, a između njih su se s nelagodom provlačili posjetioci. Izmjenjivali su dah na usta sve dok se nisu onesvijestili. Izveli su performans krađe omiljene slike Adolfa Hitlera iz Nove nacionalne galerije u Berlinu i to snimili. Satima i satima vozili su se kombijem isti neveliki krug po dvorištu zgrade, sve dok motor vozila nije otkazao. Šamarali su se, sudarali, izlagali smrtnim opasnostima. Video i fotografski zapisi s nekih od njihovih zajedničkih performansa kojima su učestvovali na bijenalima u Veneciji i Parizu te zasluženo ostali zapamćeni u historiji umjetnosti predstavljeni su na izložbi u Ljubljani, čiji su posjetioci imali i tu sreću da ih kroz postavku provede sam umjetnik pričajući anegdote s performansa, nikad se ne referirajući na svoju dugogodišnju družicu punim imenom i prezimenom, nego tek inicijalima M.A.

Performans kojim su se Marina i Ulay oprostili jedno od drugog i zauvijek prekinuli saradnju i svoju vezu biće, ipak, zapamćen kao najdirljiviji u čitavom njihovom zajedničkom opusu. “Hod po Kineskom zidu”, prvobitno osmišljen kao performans njihovog vjenčanja, podrazumijevao je najprije višegodišnje čekanje na sve potrebne dozvole nepopustljivih kineskih vlasti. U trenutku kad su dozvole – nakon šest godina čekanja – konačno dobijene, odnos dvoje umjetnika i ljubavnika bio je nepovratno izmijenjen. Hod po Kineskom zidu preinačili su u performans kojim će zapečatiti svoj rastanak. Mukotrpno putovanje značilo je da će oboje prehodati po 2.500 kilometara, krenuvši s različitih krajeva zida, ona od Žutog mora, a on od pustinje Gobi.

Tri mjeseca dugom, fizički i emocionalno iscrpljujućem putu koji je Ulay prešao da bi se posljednji put susreo s Marinom Abramović posvećen je cijeli sprat ljubljanske Gradske galerije. Ondje su smještene dozvole kineskih vlasti, mapa zida, fotografije i Ulayevi zapisi iz dnevnika vođenog na putu kojim je završila bez sumnje najslavnija ljubavna priča savremene umjetnosti. Teško je, gotovo nemoguće, u prostoriji punoj dokaza o ovom nesvakidašnjem poduhvatu, slušajući dramatičnu prateću muziku, ne razumjeti makar dio težine intimnog oproštaja kojim će se dvoje umjetnika razdvojiti na više od dvadeset godina. Sljedeći put Marina i Ulay su se sreli tek 2010. godine, na njenom performansu “Umjetnica je prisutna” u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA).

Ljubljana, izabrani dom

Odmak od Marine označio je Ulayev povratak njegovom prvobitnom mediju polaroidu. Osim ispitivanja granica samog medija i stvaranja ogromnih formata, Ulay se posvetio ispitivanju pozicije čovjeka na margini u savremenom društvu i podcrtavanju problema nacionalizma i imperijalističkih težnji u Evropi. Posljednjih godina posvećen je umjetničkim inicijativama koje podižu svijest o važnosti dostupnosti pitke vode i problemima privatizacije izvora i nedostatka vode u velikom dijelu svijeta. Jednu takvu inicijativu radi koje je mjesecima boravio u Izraelu, Palestini, Patagoniji, u Andima, Indoneziji “For the Love of Water” predstavio je prije pet godina izložbom i radionicom u galeriji Duplex 10m2 u Sarajevu. Bavljenje pitanjem prava na vodu, ako pitate Ulaya, ne razlikuje se previše od bavljenja vlastitim tijelom. “Nedavno sam odlučio da ću se pri upoznavanju s ljudima predstavljati kao ‘Voda’. Razmislite o tome: oko 90 posto našeg mozga čini voda, oko 68 posto našeg tijela čini voda”, izjavio je u jednom intervjuu.

Dokazujući da zaista jeste nomad modernog doba, Ulay je zarad svojih umjetničkih projekata dobar dio posljednjih decenija proveo u Indiji, Australiji, Južnoj Americi, istražujući i sarađujući s tamošnjim umjetnicima. U našu blizinu, u slovenačku prijestonicu, doveli su ga, ipak, sasvim privatni razlozi. U Ljubljani je, i ne htijući, izveo i svoj najradikalniji performans do sada. Odbolovao je rak. I ovog je puta vlastitu intimu pretočio u umjetnički rad. “Projekat rak”, dokumentarni film reditelja Damjana Kozola, pratio je Ulayevo liječenje i putovanje do Berlina, New Yorka i do njegovog Amsterdama kojim se namjeravao oprostiti od prijatelja vjerujući da mu nije ostalo mnogo vremena. A među prijateljima se našla i Marina Abramović.

Ulay je preživio svoj najteži performans i još je tu. U Ljubljani ga svakodnevno možete vidjeti kako šeta pored rijeke ili pije kafu u blizini svog doma nedaleko od Zmajskog mosta. Izložba u ljubljanskoj galeriji je, kako kaže, njegov način da nešto vrati gradu koji je izabrao za svoj dom i koji ga je smjesta prihvatio. Stoga su izloženi radovi, fotografije procesa nastanka radova, prateća dokumentacija, isječci iz novina, dnevnički zapisi i lične fotografije probrani iz Ulayeve vlastite ogromne arhive, “brloga” radova, kako je naziva, koju još čuva u Amsterdamu. Puno radi, ali rijetko izlaže, priznaje. Stoga je postavka “Ja drugi” – premda joj se može zamjeriti manjak informacija i podrazumijevanje predznanja posjetilaca o Ulayevom opusu – rijetka prilika da se na jednom mjestu sagleda sveobuhvatnost stvaralaštva umjetnika čija se djela danas nalaze u kolekcijama muzejskih institucija kakve su Stedejlik muzej u Amsterdamu, Centar Pompidou u Parizu ili Muzej moderne umjetnosti u New Yorku. Istovremeno kad i u Ljubljani, još veća retrospektivna Ulayeva izložba, u koju su uvršteni i mnogi njegovi noviji radovi, otvorena je u Kunsthalleu u Frankfurtu. Ljubljanska je, ipak, prema riječima samog umjetnika, najintimnija izložba do sada. A budući da je intima sam temelj cjelokupnog Ulayevog djelovanja, onda je njena važnost neporeciva. Ako vas put nanese u Ljubljanu do 8. februara, ne propustite je pogledati.