Retrospektivna izložba fotografija Lee Miller u berlinskoj galeriji Martin Gropius Bau predstavila je raskoš stvaralaštva ove umjetnice od New Yorka, gdje je bila model, preko Pariza, gdje je stasala u fotografkinju, Egipta, u kojem se odigravao njen kratkotrajni prvi brak, do Njemačke, gdje je dokumentovala strahote nacističkog režima, s akcentom na temu kojoj je bila predana: žensko iskustvo u zaraćenoj Evropi.
Piše: Tamara Zablocki
Stotinjak fotografija postavljenih u Martin Gropius Bau vjerodostojno je podsjetilo na život i djelo Lee Miller u njenim brojnim ulogama: asistentice, profesionalne i životne partnerice Mana Raya, pionirke umjetničke nadrealističke fotografije, kratkotrajne žiteljke Egipta i fotoreporterke tokom Drugog svjetskog rata. Prvobitno model čiju je ljepotu bilo nemoguće ne primijetiti, Miller je kroz historiju prečesto pogrešno spominjala kao muza Mana Raya, ali i Jeana Cocteaua i Pabla Picassa, najslavnijih umjetničkih imena tog vremena, a ta riječ konotirana je pasivnošću koja nije bila svojstvena Lee Miller. Berlinska izložba koju sam imala sreću posjetiti, ipak, nije ostavila prostora dilemi: Lee Miller je zaista pozirala za mnoga djela spomenutih umjetnika i napravila svoje prve fotografske korake krećući se u elitnom umjetničkom društvu Pariza prvih decenija 20. vijeka, ali je zasluženo mjesto u historiji fotografije dobila kao nadarena, hrabra i plodonosna umjetnica, jedna od rijetkih fotoreporterki u Drugom svjetskom ratu.
U dobrom pariškom društvu
Radeći kao model za Condé Nast, Lee Miller se na početku svojih dvadesetih nerijetko nalazila na stranicama magazina Vogue, ali to nije bilo ono što bi je zadovoljilo. „Radije bih fotografisala nego bila fotografisana“, njena je izjava kojom je objašnjen put od lijepog lica s naslovnica do fotografkinje i fotoreporterke koja nije bježala od najpotresnijih ratnih prizora. S dvadeset i dvije, 1929. godine, Miller je odlučila sreću potražiti u Parizu, tadašnjem epicentru svjetske umjetničke produkcije.
„Montparnasse je u to vrijeme bio centar svega. U sjajnim restoranima mogli ste naći Jamesa Joycea i Hemingwaya s njihovom koterijom. Međuigra njihovih ideja donosila je svježinu i stimulisala svačiji rad“, prisjetila se u jednom intervjuu. Studio nadrealističkog umjetnika i fotografa Mana Raya bilo je mjesto na kojem je željela biti. Lee je, prema vlastitom priznanju, uhodila Raya i natjerala ga da je podučava fotografiji. Najprije je radila kao asistentica i recepcionistkinja u studiju, plijeneći pažnju posjetilaca i posjetiteljki svojom izuzetnom ljepotom. Madge Garland iz britanskog Voguea opisala je jednom prilikom kako bi vas u studiju Mana Raya „dočekala takva ljepota da biste zaboravili zašto ste uopšte došli“. Brzo učeći na Kodakovom fotoaparatu koji joj je Ray dao na korištenje, Miller je uskoro pokrenula vlastiti studio, u kojem su nastajale njene modne i nadrealističke fotografije, te u umjetničkoj fotografskoj produkciji postala ravnopravna svom sedamnaest godina starijem učitelju. Bliska saradnja Raya i Miller dosegla je vrhunac 1930., kad su igrom slučaja otkrili solarizaciju, obrnuti efekat svjetla kod prejake ekspozicije, pri čemu umjesto negativa nastaje pozitiv, a koja će postati najvažnije otkriće fotografije tog doba i transformisati je od umijeća do umjetnosti. A da je bila riječ o smjeloj i originalnoj umjetnici, a ne tek sljedbenici Mana Raya i ostalih pripadnika visokog umjetničkog društva ‘30-ih godina, svjedoči diptih bez naslova iz 1930. kojim je na tanjiru poput obroka predstavila odrezane ženske dojke, prokrijumčarene iz bolnice nakon potpune mastektomije kroz koju je prošla njena prijateljica, kritikujući ideju posmatranja žena kao seksualnih objekata i domaćica. Miller se 1932. vratila u New York i narednih nekoliko godina vodila uspješan fotografski studio, a potom se s prvim suprugom odselila u Egipat, gdje je živjela do kraja ‘30-ih fotografišući očaravajuće pustinjske prizore. Pred sami početak Drugog svjetskog rata vratila se u Evropu i novi dom pronašla u Londonu.
Drugi svjetski rat i ženska perspektiva
Ono čime će se Miller proslaviti i konačno u potpunosti izvući iz sjene umjetničkog kruga u kojem je stasala, naročito sjene mentora, ljubavnika i doživotnog prijatelja Mana Raya, uslijedit će mračnih ‘40-ih, u doba sveopšteg očaja i destrukcije, a Drugi svjetski rat zauvijek će izmijeniti i samu Lee i njen stvaralački put. Umjesto da se vrati na sigurno, kući u New York, Miller je odlučila ostati u Londonu i aktivno učestvovati u Drugom svjetskom ratu, makar uz pomoć svog fotoaparata. Iz današnje perspektive teško zamislivo, prve ratne fotoreportaže uradila je za britanski Vogue, čija je tadašnja urednica Audrey Withers bila više zainteresovana za odvažne i aktuelne ratne fotografije nego najnovije modne trendove, a u fokusu Lee Miller našle su se žene i njihova uloga u vanrednoj situaciji zaraćenog svijeta. Lee je pratila žene koje su zamijenile muškarce potrebne na ratištu na njihovim radnim mjestima, u svakodnevnom obavljanju poslova fabričkih radnica, mehaničarki, bolničarki, vojnih pilotkinja, te su se na stranicama britanske modne Biblije tako našli dotad nezamislivi predmeti „u trendu“, poput hirurških rukavica, padobrana i gas maski.
U julu 1944. Miller se, kao jedina fotoreporterka na evropskom frontu, pridružila Savezničkim silama, koje su oslobađale zapadnu Evropu, i narednih godinu i pol dokumentovala posljedice nacističkog terora u Austriji i Njemačkoj, ponovo naročito zainteresovana za žene: bolničarke, prostitutke u koncentracionim logorima, samohrane majke koje su s djecom u naručjima bježale u sigurnije krajeve, a Vogue je zahvaljujući njoj objavio neke od najužasnijih prizora Holokausta. Zahvaljujući pogledu na rat i poraće za kakav njene muške kolege nisu bili zainteresovane, Miller se istakla kao ratna fotoreporterka i tih godina napravila neke od svojih najslavnijih fotografija, uz koje je često dopisivala vlastite doživljaje dokumentovanog trenutka, najčešće bijes i nemoć koje je osjećala u tim okolnostima.
Neizbrisive posljedice rata
Na radnom zadatku Miller je zajedno s kolegom fotografom magazina Life Davidom E. Schermanom bila prva osoba koja je ušla u Hitlerov stan u Minhenu nakon što su američke snage oslobodile grad. Jedino prirodno za fotografkinju koja je bila spremna da se, zajedno sa svojim fotoaparatom, zadrži pored gomila ljudskih kostiju, logoraša ubijenog duha u tek oslobođenim koncentracionim logorima Dachau i Buchenwald, prizora pokušaja bijega, smaknuća, samoubistava i masovnih hapšenja SS-ovaca i kolaboracionista bilo je da uđe u Hitlerovu kadu i okupa se, ili, kako je to sama rekla, „skine prljavštinu Dachaua sa sebe“. Ta fotografija Lee Miller u Hitlerovoj kadi, pored koje je skinula blatnjave čizme, a koja se iščitava kao slavlje pobjednika u Drugom svjetskom ratu, komentar na aktove u kadi, ali i kao lična pobjeda u poslu kojim dominiraju muškarci ostat će ono po čemu će njen lik biti zauvijek zapamćen u potresnoj historijskoj sponi umjetnosti i rata.
S krajem rata je, nažalost, počelo da blijedi i stvaralaštvo Lee Miller, premda je prvih postratnih godina nastavila raditi za Vogue, najviše portrete slavnih osoba iz svijeta mode. Istovremeno je, uz drugog supruga, skulptora, kolekcionara umjetnina i izdavača monografija poznatih umjetnika Rolanda Penrosea, fotografijama dala doprinos biografijama Picassa, Miroa, Tapiesa. Ratne strahote ostavile su, međutim, neizbrisive posljedice po psihičko zdravlje Lee Miller. U to vrijeme PTSP nije bio prepoznat kao problem koji je nužno ozbiljno tretirati, te je spas pronašla u alkoholu, tvrdeći da je uništila sve svoje negative i boreći se s depresijom sve do smrti, 1977. godine. Čak 60.000 nedirnutih negativa, 20.000 fotografija i jednako mnogo originalnih dokumenata i rukopisa je, srećom, poslije majčine smrti na tavanu pronašao njen sin, a svjetske galerije, online arhiva i njena porodična kuća u Sussexu, koja je otvorena za posjetioce, na sebe su preuzele zadaću čuvanja od zaborava jedne od najboljih fotografkinja i fotoreporterki koje je historija vidjela.
