Nagrađivani bosanskohercegovački filmski reditelj Srđan Šarenac, čiji su raniji uraci „Selo bez žena“ i „Dvije škole“ s lakoćom osvajali publiku i žirije, posljednjih sedam godina proveo je snimajući film „Bugarski san“ o njemačkoj penzionerki Petri Kellenbach koja se u sedmoj deceniji života odlučuje preseliti u Bugarsku, čiji jezik ne govori, a pismo ne razumije, jer ondje može kvalitetnije živjeti od svoje za njemački standard premalene penzije. Jer, Petrinim riječima, „nije bitno gdje živim, već kako živim“.
Šarenac je rođen u Sarajevu, filmsku režiju je magistrirao na Akademiji dramskih umetnosti u Beogradu, a školovanje nastavio na Media Business School u Rondi i Binger Filmlabu u Amsterdamu. Danas kroz svoju nezavisnu produkcijsku kuću Novi film osim kao reditelj i scenarista djeluje i kao producent. Iza Šarenca je dugi niz godina rada na kratkim i dokumentarnim filmovima, televizijskim emisijama i serijama, kao i brojne nagrade.
Kao reditelj trenutno privodi kraju rad na filmovima „Izbor za Miss zatvora“ i „Film pod opsadom“, o filmskom festivalu u ratnom Sarajevu, dok kao producent radi na brojnim drugim projektima. Najnoviji film Srđana Šarenca koji je ovdašnja publika mogla pogledati jeste „Bugarski san“, koji je od 400 prijavljenih izabran među 12 najboljih filmova u takmičarskom programu Al Jazeera Balkans festivala dokumentarnih filmova (AJB DOC). Na svjetskoj premijeri koja je krajem septembra održana u Sarajevu publika je film ocijenila odličnim.
Priča o Petri Kellenbach životna je priča Njemice koja se odlučuje na selidbu u siromašniju zemlju Evropske unije jer si s penzijom od 700 eura ne može priuštiti život u svom Hamburgu, jer joj, nakon što poplaća kiriju i ostale mjesečne obaveze, ostane, kako navodi, „18 eura – dva kebaba mjesečno“. U bugarskom gradu Kavarna, u kojem će kiriju plaćati 155 eura, za svoj će novac dobiti puno više, te će se, motivisana ovim komforom, zaputiti u avanturu upravo suprotnu onoj na koju se odlučuje sve više ljudi s Balkana – život u bogatijim evropskim zemljama u kojima su prilike brojnije, a plate dostojanstvenije. Petra u tome nije usamljena: kako saznajemo na kraju filma, trenutno oko 10.000 siromašnih njemačkih penzionera živi u Bugarskoj.
U svojim ranijim filmovima, „Selo bez žena“ i „Dvije škole“, bavili ste se društvenim temama s prostora bivše Jugoslavije, dok je u fokusu „Bugarskog sna“ Njemica Petra, čija priča svjedoči o manjkavostima penzionog i socijalnog sistema najbogatije evropske ekonomije, Njemačke. Zašto ste se odlučili ovaj put zakoračiti izvan naših prostora?
Svaki svoj film pravim za publiku i jako me zanima kako će publika ocijeniti moj film, da li će ih promijeniti nakon gledanja i izazvati emocije u njima. Godine 2012. dobio sam njemačku stipendiju Nipkow, koja mi je omogućila da četiri mjeseca živim u Berlinu i pišem scenario za dugometražni dokumentarni projekat „Bugarski san“. Budući da sam ranije sudjelovao na Berlin film festivalu, uočio sam da i u Njemačkoj, koja je najbogatija država Evropske unije, postoji ranjiva skupina građana. To su autohtoni Nijemci u svojoj sedmoj ili osmoj deceniji života, koji su svoj cijeli radni vijek radili u Njemačkoj, a koji sada ne mogu da prežive od svoje minimalne penzije koja se kreće oko 700-800 eura mjesečno. Ti penzioneri ne prihvataju da je starost kraj života, već smatraju da je to mogućnost za novi početak te odlučuju da se presele u zemlje istočne Evrope, gdje nikad ranije nisu bili, ali će ondje sa svojom penzijom puno kvalitetnije živjeti. To je tema o kojoj vrlo malo znamo, jer kod nas vlada stereotip da je Njemačka savršena zemlja u kojoj teče med i mlijeko. Ovim filmom sam htio razbiti te stereotipe te pokazati da i u Njemačkoj postoje veliki problemi i siromaštvo među populacijom penzionera.
Nikad ne odustajem i snimim svaki svoj film
Film je nastajao punih sedam godina. Zašto je snimanje tako dugo trajalo, šta je proces rada sve podrazumijevao?
Snimanje je trajalo jako dugo jer je ovo moj prvi film na njemačkom i bugarskom jeziku, a filmski fondovi su takvi da uglavnom podržavaju autore koji se bave temom iz svoje države. Nakon što su me četiri godine uzastopno odbili na filmskim fondovima jer su mi ljudi savjetovali da film na njemačkom treba snimati Nijemac, nisam odustao, i uz podršku Kreativne Evrope – programa Evropske unije, i koprodukciju sa Al Jazeera Balkans uspio sam napraviti film koji je dobio ocjenu 4,7 od publike. Ovdje želim da zahvalim direktorima Al Jazeere Balkans Edhemu Foči i Tariku Đođiću, kao i urednicima Al Jazeere Balkans Lejli Dedić i Seadu Kreševljakoviću. Bez njihove pomoći ovaj film nikada ne bi nastao, a ja sam poznat kao autor koji nikad ne odustaje i koji snimi svaki svoj film.
Šezdesetogodišnja Petra Kallenbach, koja se zbog svoje male penzije odlučuje iz Njemačke preseliti u Bugarsku, u jednom trenutku filma kaže kako „nije bitno gdje živi, već kako živi“, a njena odluka je zanimljiva i zato što je potpuno suprotna egzodusu ljudi sa istoka koji se kreću ka zapadu Evrope. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je gubitak prijatelja, kontakata i općenito poznatog koje Petra ostavlja za sobom – tužan proces. Kako ste Vi kroz Petrinu priču doživjeli ovu njenu odluku?
Trenutno imamo egzodus sa Balkana, gdje se 30.000 ljudi godišnje iz svake zemlje Balkana seli u EU, prvenstveno u Njemačku, jer tamo ima najviše poslova. S dolaskom novog stanovništva, veća je potražnja za stanovima, pa i cijene najma stanova rastu, a to najviše pogađa siromašne njemačke penzionere, jer njihova penzija neće porasti već će ostati na istom nivou. Velika je odluka da Petra Kallenbach u sedmoj deceniji odluči da napusti sve svoje prijatelje u Njemačkoj i zaputi se u Bugarsku sama, u zemlju u kojoj ne poznaje jezik niti pismo, i gdje komunicira samo putem Google Translatea. Takvim ljudima koji nemaju straha i žele promjene trebamo da se divimo i da nas inspirišu.
Uopšte, problem zbog kojeg Petra odlazi u Bugarsku – premala penzija za njemačke troškove života, u ovdašnjem uvjerenju da je Njemačka raj u kojem su ispoštovana sva radnička i socijalna prava, djeluje poprilično šokantno. Kako to da moćna Njemačka nema rješenje za svoje penzionere s malim penzijama?
Mnogi penzioneri, ne samo u Njemačkoj nego i kod nas, vrlo su često usamljeni jer mnogi njihovi prijatelji više nisu na ovom svijetu. Nepravda koja se njima događa je da su odradili cijeli svoj radni vijek, ali penzija koju dobijaju je minimalna i oni se u svojoj trećoj dobi umjesto spokoja suočavaju s borbom za preživljavanje. Petra Kallenbach u svojoj 65. godini odluči da želi kvalitetniji život jer ima mjesečnu penziju od 700 eura i kada plati stan 500 eura mjesečno i ostale troškove, njoj ostane nekih 20 eura na raspolaganju. Ona želi puno više od života i smatra da treća životna dob nije prilika za čekanje smrti, nego prilika za početak nekog novog života. Ja sam nju zapravo htio prikazati kao nekog heroja koji odluči da se preseli u Bugarsku, čiji jezik ne poznaje, ne poznaje ni ćirilicu, ali želi kvalitetniji i bogatiji život nego u Njemačkoj. U Hamburgu je ona čak odlazila po humanitarnu pomoć koja se dijeli jednom sedmično, a u Bugarskoj sa svojih 700 eura može kvalitetno živjeti. Iznajmljivanje stana u Hamburgu ju je koštalo 500 eura mjesečno, u Bugarskoj stan plaća 155 eura mjesečno. Preostane joj puno više novca kada plati stan nego u Njemačkoj i zapravo živi puno kvalitetniji život gdje sebi može priuštiti i odlazak u pozorište i u kino, može otići na večeru… Dakle, sve ono što sebi u Njemačkoj nije mogla priuštiti iako je rođena Njemica i iako je tamo provela cijeli životni vijek i zaradila njemačku penziju. Meni je Petra Kallenbach velika heroina, jer je u 65. godini odlučila započeti novi život. Petra je već šest godina u bugarskom gradu Kavarni na obali Crnog mora, gdje je otvorila malu umjetničku galeriju u kojoj izlaže svoje slike. Svojim primjerom je pokazala da ne postoje granice i da njen primjer treba da sve nas motiviše da dobijemo istu onu hrabrost da uradimo promjene u sebi.
Nigdje ne postoji savršen sistem, pa ni u Njemačkoj
Petra u svojoj odluci da se preseli u Bugarsku nije usamljena: 10.000 njemačkih penzionera trenutno živi u Bugarskoj jer ondje mogu dobiti više za svoj ograničeni penzionerski budžet. Šta to govori o Njemačkoj?
Stanovnici Balkana i dalje imaju stereotipe da je Njemačka savršena država jer je naprosperitetnija država EU. Svake godine iz država Balkana oko 30.000 mladih se iseljava u Njemačku. Ali i naši ljudi koji tamo zarade penziju imaju dosta velike probleme da prežive s tom minimalnom penzijom te se u trećoj životnoj dobi vraćaju na Balkan da žive od njemačke penzije. Kao što mnogi od njih kažu: sa 700 eura penzije u Njemačkoj smo „golje“, a na Balkanu smo „carevi“. Nigdje ne postoji savršen sistem, pa ni u Njemačkoj. Petra je radila cijeli svoj životni vijek i zaslužila penziju od 700 eura s kojom se jako teško živi u Njemačkoj. Nadam se da će moj film doprinijeti da njemačke vlasti pronađu način da njemačkim penzionerima s niskim penzijama omoguće kvalitetan život u Njemačkoj, te da se njemački penzioneri ne moraju više seliti u druge zemlje kako bi mogli dostojanstveno živjeti. Ako moj film uspije u tome, ja ću definitivno biti najsretniji filmski autor. I mi na Balkanu se suočavamo s time da svako ko ovdje provede svoj radni vijek ne može živjeti od penzije i onda imamo situaciju da po tri generacije žive zajedno u istom stanu jer mlađi pomažu starije, koji su penzioneri, a ovi stariji opet pomažu mlađe jer nemaju stan niti dovoljno sredstava da unajme stan i da se odvoje. To je svakodnevnica i kod nas.
U Bugarskoj, Petra prvu prijateljicu nalazi u svojoj komšinici – to mi se čini kao balkansko opšte mjesto: ondje gdje sistem nije najuspješniji, ljudi pomažu jedni drugima. Od njene selidbe prošlo je nekoliko godina, kako se Vaša junakinja do danas snašla u Kavarni?
Petra Kallenbach u kući koju iznajmi u Kavarni, u Bugarskoj, nalazi prvu prijateljicu u penzionerki Stanki, koja živi vrata pored. Njih dvije komuniciraju putem Google Translatea jer ne dijele niti jedan zajednički jezik. I da bude najveći paradoks, odlično se razumiju iako Petra tokom filma priča samo njemački, a Stanka samo bugarski. Petra Kallenbach živi već šest godina u Kavarni u Bugarskoj. Otvorila je umjetničku galeriju gdje izlaže i prodaje svoje slike jer je slikarka. Uspjela je da ostvari sve ono što nije mogla u Njemačkoj, gdje je samo preživljavala. Rekao bih da je ostvarila svoj „bugarski san“ kojim je jako zadovoljna.
U svojim filmovima osvjetljavate živote nevidljivih članova društva, „malih ljudi“ u sistemu u kojem su se zatekli. Budući da su Vaši filmovi odreda nagrađivani i hvaljeni, očigledno je da na gledaoce ostavljaju snažan dojam. Zašto Vam je važno progovarati o sudbinama ovih ljudi?
Dokumentarni film ima veliku snagu i ukazujući na društvene probleme može izazvati velike promjene u društvu u kojem živimo. Evo reći ću vam jedan primjer, kada sam snimio film „Dvije škole“ koji govori o božićnom nogometnom/fudbalskom turniru koji je spojio učenike dviju škola koje dijele istu zgradu u Travniku, nedugo zatim je uklonjena željezna ograda koja je dijelila učenike jedne škole koji uče prema nastavnom programu na bosanskom jeziku od učenika druge škole koji uče prema nastavnom programu na hrvatskom jeziku. Meni je neobično drago kada moji filmovi utječu na pozitivne promjene u društvu.
