Piše: Kristina Ljevak
Foto: Almin Zrno
U vremenu kad s razlogom sve više imamo utisak da svijet odlazi dođavola, a da se muzika svodi na jednokratnu konfekcijsku ponudu, fenomen Kultur Shock, predvođen Srđanom Jevđevićem, 20 godina osvaja publiku uzduž i poprijeko ove nesretne planete šaljući poruku o miru, ljubavi, toleranciji, stvarajući čudesnu sintezu između publike i scene.
Energija na njihovim koncertima nalikuje kolektivnom transu, a vokalne i performativne sposobnosti lidera dio su onoga što nemamo priliku često sresti.
Na sceni i van nje Srđan Jevđević šalje iste poruke.
Regija je s ovacijama ispratila saradnju s Edom Maajkom, prepoznavajući sličan autorski senzibilitet i etiku.
S ovim nesvakidašnjim umjetnikom razgovarali smo o bijelom Zapadu, koji treba radnu snagu, odbijanju odlaska u mainstream, iz kojeg kasnije povratka nema, hipsterskim snobovima s balkanskim kompleksom, prikupljanju novca za sirijske izbjeglice, radu u pozorištu s osobama s Downovim sindromom, saradnji s Edom Maajkom, podršci LGBT osobama i spašavanju duša od mržnje, zatim o Sarajevu, koje sanja svaku noć, i magiji koja se zove Kultur Shock.
Strah – oružje neprijatelja
Izlazak u svijet bio je i jedini mogući okvir za bavljenje onim što danas s Kultur Shockom radite. Da li se i svijet u međuvremenu suzio zbog straha, kao novog kapitalističkog oružja? Kako s vlastite, autorske pozicije, njegujući izraz koji se naslanja na istinske kosmopolitske i humanističke ideje, vidite svijet danas, obojen strahom od terorizma, strahom od drugog i drugačijeg, ksenofobijom u najkraćem?
Strah je oduvijek bio oružje neprijatelja. Prvi put sam to shvatio 1992. na izborima. Moj je problem u tome što sam naivno povjerovao da smo se mi toga straha oslobodili u ratu.
Što se, opet, straha tiče, izgleda da ga se nismo mi oslobodili nego da ga je takozvani razvijeni svijet u posljednje vrijeme počeo osjećati, pa su nam se, kako vi rekoste, malo približili. Strah u fizičkom smislu te riječi postoji u svima nama, ali smo mi u ratu zbog svakodnevnog suočavanja sa smrću malo oguglali, stoga osjećamo da nam se svijet približava, ako ništa u kategoriji straha.
Nažalost, više su se oni nama približili u strahu nego mi njima u tolerantnosti. Lijepo bi bilo da je obrnuto. Ipak ne bih rekao da je netolerantnost Zapada nešto što je njima strano. Jeste, njima je ok da vide emigrante u svojoj zemlji, ali samo dok rade. Čim se počnu šetati ulicama ili, nedobog, tražiti kakva prava, manifestovati svoje kulturno naslijeđe, nastaju „imigracioni problemi“. Oni bi najradije ako bi kako moglo da im svi emigranti i oni koji ne izgledaju kao oni u pet popodne idu kući, odakle su došli, pa se onda u sedam opet vrate na posao. Stvari treba zvati pravim imenima. Svijet se ne bori s imigracionim problemima nego s fašizmom. Jednostavno. Ništa novo. Mussolini, Franko, Hitler, Berlusconi, Trump. To je to. Bijeli Zapad treba radnu snagu, ali bi da nekako sačuva svoj rasni integritet. Jedini način da se to ostvari jeste silom i ropstvom. Pošto je svijet, koliko god on bio sjeban, ipak na jednom višem nivou od posljednjeg puta kad je porobljavanje bilo rješenje, ne ide im baš najbolje.
U isto vrijeme, ova politika je napravila haos i pogodno tlo za razvoj ISIL-a, koji nije ništa drugo nego kriminalna organizacija koja je svojim članovima/kriminalcima dala svrhu postojanja. E sad oni „imaju razlog“ da ubijaju, siluju, sijeku glave i u djelo provode sve ono što im padne na njihov bolesni um. ISIL-ov cilj je isti kao i cilj fašista – da podijele svijet na „naše“ i „njihove“. Tolerancija i ljubav su osnovni neprijatelji i jednima i drugima.
Jesam li ja lud ili je još nekom upalo u oko da napadi ISIL-a i Al Qaide nikad nisu upereni protiv desničara nego na nevino stanovništvo i liberalne organizacije /Charlie Hebdo/ s jasnim ciljem otuđenja islamske populacije od svojih prirodnih saveznika u drugim religijama? U cijelom svijetu ima 1,5 milijarda muslimana. Da je islam religija koja propovijeda uništenje onih koji joj ne pripadaju, nas više ne bi bilo na ovoj planeti.
Da završimo na malo lakšoj noti, kod nas u Sarajevu postoji jedan drugi ekskluzivni strah, strah na koji niko od nas nije imun – strah da se ne provališ!
U vremenu koje poznaje samo diktate tržišta Vi sa svojom muzikom niste pravili nikakve kompromise niti ulazili u aranžmane s velikim studijima.
Nije Vas zanimalo hoćete li i koliko biti prisutni na televiziji i radiju, što je danas prilično nevjerovatno.
Istina je da su koncerti Kultur Shocka potpuno nesvakidašnje iskustvo i da će oni koji dođu jednom doći svaki sljedeći put kad im se pruži prilika, ali me zanima šta je bilo ključno u takvoj vrsti izbora. Vjera u sebe, u ono što radite, u ljude s kojima sarađujete ili neki unutarnji instinkt da će baš tako biti najbolje i jedino moguće?
Nevjerovatno sam sretan čovjek. Ne znam šta sam toliko dobro uradio u prijašnjem životu. Ljudi s kojima sviram su vanzemaljski muzičari. Ako bih morao da izdvojim jednu stvar zbog koje imam samopouzdanje koje graniči s bezobrazlukom, onda bi to bilo sviranje s najboljim muzičarima na svijetu. To su moje sestre i braća s kojima na ravnopravne dijelove sve dijelim već 20 godina.
Na odluku koju sam donio 2008. godine najviše je uticao instinkt, a pomalo i iskustvo iz prve, ali i iz druge ruke. Teško je imati ugovor velike diskografske kuće ispred sebe i ne potpisati ga. Da sam bio mlađi, ko zna šta bi bilo. U životu svakog dobrog projekta/benda dođe momenat kad treba napraviti veliku odluku; otići u mainstream ili ostati vjeran putu koji si započeo. Oba izbora imaju prednosti, ali i negativne strane. Odlučio sam ostati vjeran sebi i putu koji sam započeo. Najviše zbog unutarnjeg osjećaja ispunjenja dok ovo radim, znači opet egoistični razlozi, da mi bude lijepo.
Međutim (znam da se rečenica ne počinje s međutim, ali mor'o sam), mislim da je egoizam u ovom slučaju opravdan. Objašnjenje – ako je meni lijepo, biće i ljudima koji su sa mnom; bendu i, naravno, raji koja nas voli od početka. Pare se lako potroše, nisu to ni neke pare, a vijek trajanja komercijalnog projekta je ograničen. Nikada nisam ni htio da KS bude komercijalni projekat. Ovo se sve desilo niotkuda. Ovo nije trebalo da se desi. Bendovi kao mi su prestari da ovo rade, a i mlađi i ljepši ostaju u garaži i nikad ne vide svjetlo dana. Kad jednom odeš u mainstream, povratka kući nema. Generalna publika je onda tvoja publika, a njihova ljubav ima rok trajanja. Imaš nekoliko godina da nešto napraviš, s promijenjenim stilom u koji ni ti više ne vjeruješ, i ostatak života da se sjećaš kako ti je nekad bilo lijepo dok si počinjao i svirao ono što voliš. Zašto onda ne bih odmah nastavio s onim što volim i što bih se patio? To ti je nešto kao ona priča s pecanjem, kad nagovaraju čovjeka što peca da investira u brod i zaradi para, onda kupi veći brod, zaradi još para, pa dva, tri, četiri broda…Onda bi se mogao penzionisati i rahat pecati.
Ustvari, kad malo bolje razmislim, nije to bila ni teška odluka.
Riješili smo se hipsterskih snobova s balkanskim kompleksom
Niko ne može jesti dok sviramo i nema djece dok sviramo dva su pravila kojih se pridržavate. Pročitavši ih nasmijala sam se i pomislila na one silne, našem mentalitetu urođene situacije koje podrazumijevaju „'ajde, muzičar, zasviraj nešto“ (kao i kad se očekuje da glumac kojeg sretnete na ulici bude smiješan). Ili kad se šalju djeca da priđu čiki koji nešto svira.
Je li to balkanska mentalitetska odlika ili se i van naših palanki očekuje od umjetnika da bude zabavljač u najpovršnijem smislu?
Ma svuda je to isto. Ne smetaju meni djeca nego njihovi roditelji. Djeca ne znaju da ne treba da se igraju na bini. Roditelji ih donesu, valjda im tako lakše imati ih na oku.
Šalim se. Nema više takvih svirki. Zahvaljujući metalu i punku riješili smo se publike tog tipa. Njima smo mi glasni, ne može se ni pričati. Isto tako, zahvaljujući sevdahu riješili smo se hipster snobova s balkanskim kompleksom. Oni su mi najteži. Još uvijek ponekad priđu, moderni pravo, i ono s visine izbace po koju mudru: „Ja ne volim tu muziku što vi svirate, al’ imate energiju.“ Pa što si onda tu i što čekaš u redu da pričaš sa mnom?
Šega je to. To je ustvari karakteristika našeg naroda; oni osjećaju potrebu da ti kažu svoje mišljenje bez obzira na to hoćeš li ti to da čuješ ili ne.
U intervjuu za portal Lupiga govorili ste o albumu „We came to take your jobs away“ kao imigrantskoj provokaciji i činjenici da je Amerika za razliku od Evrope imala mnogo bolji odnos prema imigrantima.
Kako to objašnjavate i kako je, po Vašoj procjeni, moguće da su neke od zemalja nastale raspadom bivše Jugoslavije zaboravile na vlastito iskustvo i podigle žičanu ogradu? Kako je Amerika, uprkos turbulencijama kroz koje i sama prolazi, sačuvala neophodnu dozu milosrđa?
Tuga je to, mi se iživljavamo jedni na drugim. Slovenci su bili u EU pa su maltretirali Hrvate. Sad su Hrvati, pa maltretiraju nas i Srbe. Meni je pravo neprijatno pred svojim bendom kad prelazimo ove „granice“. Sram i stid neka nas je. Činjenica je da u Americi tih koji podržavaju netolerantnu Trumpovu imigracionu politiku nema više od 15 do 20 procenata, dok je u EU taj procenat netrpeljivosti mnogo veći. Šta reći na rezultate Brexita, koji su odraz ksenofobije i ničeg drugog? Najsmješnije je, a i najtužnije u isto vrijeme,što je najtraženije Google pitanje u Velikoj Britaniji dan poslije Brexita bilo „What is EU“. To nam govori o stepenu obrazovanosti glasačkog tijela konzervativaca.
Najbolja stvar u Americi jeste to milosrđe. Može se svugdje naći i stvarno je nemoguće biti gladan. U isto vrijeme kapitalizam je nemilosrdan i ljudi završavaju na ulici preko noći, a čitav su život radili. Banke i medicinske ustanove su lešinari koji se udruže i ne stanu dok jadnike potpuno ne iscijede do smrti. A oni to nazivaju slobodom i glasaju za konzervativce.
I sami ste učestvovali u skupljanju novca za sirijske izbjeglice. Kakva su Vam iskustva i koliko su danas ljudi spremni pomoći?
Ljudi su spremni, ali nemaju. Čovječanstvo je u biti dobro. Kad im se ukaže prilika, pobrinu se o drugima. Organizovana religija i država nas uče da je čovjek čovjeku vuk, ali nije tako. Mi smo to dokazali svojim primjerom u Sarajevu, kad smo dijelili sve što smo imali. Svakoj državi, a i religiji je u interesu da građani osjećaju određenu dozu straha i nepovjerenja jedni prema drugima, da bi lakše i „s razlogom“ implementirali policiju i vojsku, opravdavajući svoje postojanje kao monopol fizičke sile. Treba samo više prilika i šansi.
Uvidjevši da je organizacija ono što nedostaje, mi smo se organizovali. Bilo je jedino logično da to napravimo. Raja su nam pomagala kad nam je trebalo, a Kultur Shock evo već 20 godina drvi o nekoj socijalnoj pravdi i internacionalnoj pravednosti. Red je bio da nešto i uradimo, a ne samo da sve ostane na priči. Odlučili smo da cjelokupni doprinos od svog albuma „Live at Home“ doniramo za pomoć sirijskim izbjeglicama. Ponosno kažem da nismo ništa potrošili na administrativne troškove.
Često u pozorištu radite predstave u kojima igraju djeca s Downovim sindromom.
U Bosni i Hercegovini tek smo na početku puta zahvaljujući kojem će djeca i odrasli s bilo kojom vrstom poteškoća biti ravnopravni članovi društva. Sjajno ste definisali da talenat jedino ima veze s talentom i da ga ne definiše IQ. Kakve uspomene imate na ove saradnje?
Nije samo s Downom i nisu samo djeca. Radi se o višegodišnjem projektu Instinct, u kojem ljudi sa zaostatkom u razvoju i mentalnim oštećenjem koji se bave scenskom umjetnošću imaju priliku da to rade u pravom teatarskom okruženju. Tu sam ujedinio svoje dvije strasti teatar i psihologiju u art terapiju. Pored „Malog princa“, koji je hit već nekoliko godina, radimo i na Becketovom „Kraju igre“.
Moj konačni cilj je da glumci i uopšte umjetnici s ovim poteškoćama nađu mjesto u teatarskoj, filmskoj i muzičkoj industriji. S vizuelnom umjetnošću je lakše i tradicija postoji. Živim za dan kada će se na Toma Hanksa i Shawna Penna gledati kao na one bijele glumce iz dvadesetih i tridesetih godina što su garavili lica da bi igrali uloge crnih ljudi.
Prijateljstva koja sam stekao s ovim ljudima i stvarno beskrajno talentovanim glumcima ostaju za čitav život. Isto tako ponosan sam na njih jer su uspjeli da u kratkom vremenskom roku postanu dio pozorišne scene Seattlea. Specijalno me raduje sve češća saradnja između njih i mojih studenata s Cornish Collegea.
Bujrum, narode slobode
Očekivano su odlične reakcije na Vašu saradnju s Edom Maajkom, a sama saradnja zbog istih etičkih kriterija vrlo je prirodna. Jedino je neprirodno što nam nije jasno da „bujrum, narode slobode“ uistinu može biti primjenjivo.
Je li strah jedan od razloga zbog kojeg se ljudi, pa i mladi kojima se obraćate, ne usuđuju krenuti putem promjena?
Opet strah? Ne, nije u ovom slučaju. Promjene će doći, ali neće biti lako. Niko nam neće dati vlast. Moramo ubijediti ljude jednog po jednog. Ne obraćam se ja samo mladima, a i ne samo našima i u našim zemljama. Sloboda je tu i nadohvat ruke, džaba kao i sve najljepše stvari na ovoj planeti.
Usuđuju se oni krenuti, ali ne mogu jer se na njih može nekada i zapucati. A ja nikada neću nikome savjetovati da za bilo koju i čiju ideju da i mali prst, a kamoli život. Volim ih kao svoju djecu i ne želim da im se išta desi. Zato treba biti pametan i za sada djelovati prvenstveno edukativno.
„U tvoje ime i ime slobode crkve i džamije ratove vode“, takođe kažete. Zašto, po Vašoj procjeni, oni koji oduševljeno reaguju na Vaše stihove ne kažu dosta svim obračunima, predizbornim kampanjama upravo kreiranim u crkvama i džamijama i svim novim običajima koji nemaju veze sa sekularnosti kakvu smo nekada njegovali?
Rekli su oni, ali ko ih sluša. Još smo manjina. E tu smo opet kod straha, ali ne kod naših istomišljenika nego u organizovanim religijama. Tako to ide već vjekovima.
„Staza manjine“ savršeno secira sve dominantne oblike ponašanja danas, od „revolucija“ na internetu do mržnje mržnje radi. „A na vrh planine/ zastava se vije,/ crvena od krvi manjine.“Teško je praviti gradaciju i odlučivati kojoj je manjini u Bosni i Hercegovini teže i čija se krv jače crveni.
Jednom prilikom ste rekli da Vam je žao što ste otišli i što ne možete da se borite protiv nacionalizma i homofobije ovdje.
Na koji način se u društvu kakvo je bosanskohercegovačko boriti protiv homofobije kada, naprimjer, imamo tek nekoliko političara/ki koji su spremni naglas reći da se zalažu za prava LGBT osoba, dok ostali ćute u strahu da će izgubiti vlastite birače?
U osamdesetim smo počeli da se borimo za prava naših prijatelja, rođaka, sestara, braće čiji je jedini grijeh bio njihova različitost. Oni nama nikad nisu ništa dali osim ljubavi, a naše društvo ih je ponižavalo, diskriminisalo i fizički zlostavljalo. Malo pomalo, jedan po jedan smo otvarali svoje mozgove i shvatali da biti gay nije grijeh, nije pitanje izbora, da nije ništa drugačije nego imati plave oči, a ne smeđe, svijetlu, a ne tamnu boju kože. Shvatismo tada da ako samo jedan od nas pati zbog nemilosrdne sredine, niko od nas nije slobodan i nikome od nas nije dobro.
Danas borba još traje. Ponosan sam na hrabrost svojih najbližih prijatelja koji su se otvorili ovoj ne baš otvorenoj sredini bez stida. Stid ostavljam za one roditelje kojima bi bilo lakše da su im djeca kriminalci nego LGBT. Njih treba da je stid. Prvo treba početi od svojih najbližih, rodbine i prijatelja, a kad njihovu dušu spasimo, lako ćemo za političare. Oni svakako idu kako vjetar puhne.
Kažu da su u BiH izjašnjena 93 procenta vjernika. Haj'mo, vjernici, spašavati svoje duše od mržnje. Neko se mora u raju/dženetu priključiti LGBT raji.
Sarajevo mi je dalo sve što imam
Kad ste radili „Kosu“ u opkoljenom Sarajevu i svjedočili nizu vrhunskih umjetničkih projekata, jeste li mogli pomisliti da će Sarajevo nakon rata snaći ova vrsta provincijalizacije?
Ne bih rekao da je provincijalizacija termin kojim bih okarakterisao razvoj Sarajeva u posljednjih dvadesetak godina. Isto tako nisam siguran da imam pravo, a i ne želim da kritikujem svoj rodni grad, koji volim najviše na svijetu. S punim bi mi se pravom moglo reći:„Ako ti se ne sviđa u kojem je pravcu Sarajevo otišlo, što nisi ti ništa uradio po tom pitanju nego si se posvetio svojoj karijeri?“ Ja sam tu stalno, kad god ne radim, ali bez obzira na to koliko sam ja često u Sarajevu, ipak je moje djelovanje orijentisano na svijet a ne na Sarajevo. Sarajevo je meni dalo sve što imam. Ono me je napravilo osobom koja jesam danas. Ništa osim ljubavi ne osjećam prema Sarajevu. Sanjam ga svaku noć.
Kako rekoh u prvom odgovoru, dok smo radili „Kosu“ u opkoljenom Sarajevu, mi smo sebi napravili paralelni svemir. Naivno, ali prelijepo smo zamišljali budućnost bez robnonovčanih odnosa. Logika je bila: pa evo vidiš da se može, preživljavamo, stvaramo, a niko od nas ništa nema. Ja sam tako povjerovao da smo tada mi počeli novu eru kreiranja umjetnosti koja za cilj ima samu sebe, oslanjajući se na teoriju da je čovjek na početku svoga postojanja u svojoj pećini prvo slikao, pa tek onda porobljavao i trgovao, te da će u nestanku civilizacije, čiji smo svjedoci tada bili, stvari ići obrnutim redom.
Kad se samo sjetim kako smo ponosni bili na svoju teoriju, koja nam je, ma kako sad naivno izgledala, pružila utočište i dala snagu, a nekima od nas život zauvijek promijenila. Ovisnost o sopstvenoj artističkoj satisfakciji je prejaka da jednom je osjetivši ne bi postala svrha moga postojanja. Tog momenta mi je postalo jasno da je svijet ponude i potražnje za mene prošlost. To saznanje me je učinilo ratnim profiterom i za to sam zahvalan Sarajevu.
Kad pomislite na 20 godina Kultur Shocka, čega se najradije sjetite i je li bilo trenutaka u kojima ste sebi bili spremni reći:„E svaka ti čast, Srđane.“
Nema tu puno mene u mojoj glavi kad razmišljam o Kultur Shocku. Jeste da je to vjerovatno moja najveća zaostavština do sada, ali KS ima svoj sopstveni život. Kao i svako dijete, on je postao odrastao čovjek. Mi smo mu možda dali taj život. Definitivno sam kroz 10 albuma, dva dokumentarca, koncertne DVD-ove, dugometražne filmove, oko 1500 koncerata i pedesetak turneja po cijelom svijetu zaslužio da kažem da sam tom našem djetetu bio dobar roditelj, ali ništa se to ne bi desilo da nije bilo magije koja se zove Kultur Shock. Njemu treba reći: svaka čast!
