Piše: Tamara Zablocki
Foto: Edvin Kalić
Većinu prošle godine Soraja Ćehić provela je putujući sa snimanja na snimanje, zadužena za dizajn seta u kampanjama za glasovite modne kuće Gucci, Prada, Miu Miu, Armani, Chanel, Versace, Maison Margiela. Saradnja s imenima iz svijeta mode kakva su Jürgen Teller, Adriana Lima, Kendall Jenner, Gwendolin Christie i Gigi Hadid njena je svakodnevica. Soraja Ćehić za Urban magazin govori o modnom svijetu i svom mjestu u njemu, do kojeg ju je doveo interes za arhitekturu, uređenje enterijera, ali i za umjetnosti uopšte.
Djetinjstvo provodeći u Njemačkoj, a potom u Mostaru, Soraja Ćehić je odrastala u umjetničkoj porodici. Mama joj je svestrana umjetnica koja se čitavog kćerkinog života uspješno bavila plesom, flamencom i baletom, kao i skulpturom, a tata je po vokaciji umjetnički fotograf koji je, dok je porodica živjela u Hamburgu, radio u području restauracije antikviteta. Njihove profesije ostavljale su trag u kćerkinom odrastanju.
„Kuća nam je, pored ateljea, studija i laboratorije, oduvijek bila puna rekvizita i radova u procesu koji su me pozitivno doticali i usmjeravali na kreativnost. I dok je mama patila zbog vječitog ‘haosa’ u koji ne može pozvati ‘normalne’ ljude, ja sam povremeno tugovala kad bi nam ona taj ‘haos’ donekle sredila prije nego što bi došli gosti“, priča nam kroz smijeh na početku razgovora.
I sama je stekla baletsko obrazovanje, najprije u Hamburgu kod Beate Schussler Preus, a potom i u Muzičkom centru Pavarotti u Mostaru, gdje je njena majka Arleta Ćehić držala časove flamenca i baleta. Upisom na studij arhitekture u Sarajevu prestala je trenirati balet, ali je s njim ostala vezana kroz udruženje Let.ba koje se bavi promocijom svih vrsta umjetnosti s težištem na balet, dizajnirajući pozornicu za baletske predstave i pomažući u organizaciji odlaska mostarskih mališana na svjetska takmičenja u baletu. Da će balet uvijek biti dio njenog kreativnog djelovanja dala je naslutiti i svojom master tezom na Arhitektonskom fakultetu, za koju je projektovala i osmislila Baletski centar u okviru Narodnog pozorišta Mostar. „Volim raditi na nečemu što mi je blisko i spajati discipline koje najbolje poznajem“, ističe.
‘Set dizajn je arhitektonska intervencija’
Po završetku studija bavila se ponajviše dizajnom enterijera, a nakon što je na izložbi u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine upoznala Italijane iz svoje branše, među kojima se nekolicina bavila i set dizajnom, predstavila im je svoj dotadašnji rad i ubrzo je pozvana na probni rad u Rim.
„Prvi veliki angažman sam dobila u Rimu, za Gucci, a nakon što sam se dokazala kao vrijedna članica ekipe otvorila su mi se mnoga vrata. Gucci radi najskuplje, najpompeznije, najekstravagantnije projekte, što znači da svaki odjel radi puno zahtjevnijim tempom nego što je to trenutno u bilo kojoj drugoj modnoj kući, a zahvaljujući tim angažmanima nije mi bilo teško predstaviti se i pokušati i na adresama drugih velikih modnih brendova, kao što su Valentino, Armani, Versace, Prada, Miu Miu, Zara, Chanel…“
Napominje da set dizajn i jeste arhitektonska intervencija, te da je njen posao još uvijek posao arhitektice, a kako su je tokom studija najviše zanimale oblasti vezane za dizajn i historiju enterijerskih stilova, kompoziciju arhitektonskih elemenata, restauraciju i konzervaciju materijala moglo bi se reći da karijeru gradi u području u kojem je priželjkivala biti.
„Set dizajn je, rekla bih, nešto između dizajna enterijera, scenografije i vremenske umjetničke intervencije. Za razliku od enterijerskog dizajna, kratkotrajnog je karaktera, a za razliku od scenografije u teatru, u set dizajnu se scena sužava na frame, okvir fotografije ili filma, te morate obraćati pažnju na kompoziciju unutar njega. Set dizajn je kontekst u kojem se predstavlja određeni proizvod, što u vizuelnom smislu itekako doprinosi kvaliteti predstavljanja produkta, isticanju koncepta i ideje iza stvaranja određene kolekcije, pri čemu je važno izbalansirati količinu informacija koje dajete. „Ako kadar pretrpate rekvizitima, odvlačite pažnju od glavnog produkta, a to se nikako ne smije desiti, jer na kraju dana ne smijemo zaboraviti da je u pitanju dizajniranje pozadine, kojoj je zadatak da komplementira glavni produkt, a ne da se nameće i takmiči s onim što treba biti u prvom planu.“
Ističe da joj se sviđaju umjetnička izražajna sredstva koja modni svijet koristi kako bi podcrtao svoj stav o društvu u kojem živimo. „Njihovi radovi često su na tragu eksperimentalnog istraživanja, stvaranja novog, nesvakidašnjeg, neočekivanog, nekad šokantnog, ekstravagantnog i avangardnog. Dopada mi se i činjenica da je to većinom vremenska umjetnost: poslije obavljenog zadatka sve u prostoru nestaje, a ostaje samo trag zabilježen na fotografijama ili video zapisima. To me malo podsjeća na tibetanske monahe koji pijeskom slikaju svoje mandale, da bi po završetku velikim grabuljama prešli preko svega.“
Radni dan set dizajnerke zavisi najprije od toga da li se snimanje dešava na lokaciji ili u studiju, jer se u skladu s tim rekviziti i namještaj prilagođavaju prostoru, pojašnjava. „Kod set dizajna na lokaciji se može desiti da uređujete i po 20 prostorija u istom danu, što je odlična praksa i trening uređivanja prostorija koje ne bih mogla iskusiti prilikom projektovanja enterijerskog rješenja za privatne investitore, gdje jedan projekat obično radite sedmicama, pa i mjesecima.“
Za najzanimljiviji dio svog posla, Ćehić izdvaja traganje za neobičnim predmetima i rekvizitima. „Nekad imam slobodu u izboru rekvizita, a nekad dobijem zadatak da nađem određeni predmet koji je veoma rijedak i više se ne prodaje, a nerijetko ga moram tražiti i u susjednim državama. Obično dobijem smjernice kojima se vodim prilikom istraživanja i nalaženja rekvizita, poput toga da odgovaraju određenom stilskom periodu, historijskom događaju, kultnom filmu ili muzičkom pokretu, koje služe kao referenca. Vrijeme je najvažnije, jer se od vas očekuje da u najkraćem roku postignete najbolji rezultat. Brzina kojom ste u stanju shvatiti šta se traži i način na koji odgovorite na to čini vas poželjnim ili nepoželjnim za saradnju. Ponekad se osjećam kao lovac na neobične, ekstravagantne stvari. U slobodno vrijeme uživam šetati Parizom i istraživati sve te male i velike prodavnice koje mi daju bolji pregled i pomažu u stvaranju vlastitog kataloga neobičnih stvari, namještaja, antikviteta iz svih gradova i njihovih antikvarnica, buvljaka i aukcijskih kuća koje sam imala priliku posjetiti.“
Ta potraga znači da je u stalnom kontaktu sa majstorima, stručnjacima i dobavljačima iz raznih profesija, od kojih obično traži nešto što je u određenom zanatu rijetkost ili nešto s čim se još nisu ni susreli, pa zajedno dolaze do rješenja. „Taj kontakt sa stručnjacima za tekstil, drvo, boje, konstrukcije, staklo i znanje koje oni podijele sa mnom je također dio ljepote i luksuza ovog posla. Trebate znati biti i dobri s tim ljudima, jer tražite od njih nešto neobično, u prekratkom vremenskom roku, a pritom morate imati na umu i ograničeni budžet. Zahvaljujući izgrađenoj saradnji sa stručnjacima kojima se rado vraćam, uspijevam svaki put sve obaviti bez propusta, što mi i oni od srca žele.“
U njenom poslu jednako je važno dobro sarađivati sa spomenutim majstorima, zanatlijama, koliko i sa magovima visoke mode. „Dođem kao spona između ekstremno bogatih ljudi i običnog čovjeka. Nadrealnost spoja te dvije dijametralno suprotne klase dominira mojim životom: s kolegama s posla ostajem u kontaktu za poneko fancy piće i večeru u kultnom najskupljem restoranu – takvi pozivi se ne odbijaju, jer je to društveno umrežavanje i način na koji usmene preporuke rade – a s druge strane imam prijatelje iz radničke klase i one koje sam doslovno našla na ulici. Tu raznolikost smatram obogaćujućom u svakom smislu.“
‘Bitno je koliko znate, a ne odakle dolazite’
Premda je rijetko ime iz Bosne i Hercegovine koje se može pohvaliti da radi za najpoznatije modne kuće današnjice, Soraja ističe kako joj činjenica da dolazi s naših prostora periferije i da je završila ovdašnji fakultet nije nimalo odmogla u dolasku do posla. „Voljela bih demistificirati uvriježeno mišljenje da naša diploma u svijetu ne vrijedi. U mom slučaju, ni u jednom trenutku se moje obrazovanje nije dovelo u pitanje. Svakako, dobro je studirati u inostranstvu ako već imate priliku, ali ako niste u mogućnosti da pohađate privatni fakultet ili finansirate školovanje u inostranstvu, nemojte misliti da vaša diploma u BiH manje vrijedi. Kada dobijete šansu, bitno je samo koliko znate i koje ste vještine nabrali tokom školovanja.“
U poslu koji radi brzina je najvažnija vještina, jer je vrijeme uvijek ograničeno. „Vrijeme je u ovom poslu i načinu života sve, a rad do zadnjeg momenta i u zadnjem momentu je sveprisutan: pola sata prije početka snimanja zovete pojačanje jer nije gotovo ovo i ono, a pritom svi moraju zadržati staloženost, mir i fokusiranost, prijeko potrebne za kreativnost zbog koje ste tu. Dešava se da dizajner i dalje radi na kreaciji u trenutku kada show već počinje, istežući do kraja granicu da je ‘već kasno’, odlazi se u krajnost vlastitih mogućnosti za detalj koji će vjerovatno postojati samo dvije, tri sekunde na Instagramu (smijeh).“ Poslije završenog posla, ipak, slijedi opuštanje i nagrada u vidu, kako kaže, „najveće zabave koju možete zamisliti, kada na snagu stupa serotonin i slave se uspjeh i život“.
Među angažmanima koje je dosad imala po zahtjevnosti se izdvaja prvi shooting koji je u saradnji sa set dizajnerima Maxom Bellhouseom i Victoriom Salomoni radila tehnikom crno-bijelih fotografija, Armani: Made to measure Spring/Summer ‘18. „Sjećam se kako sam entuzijastično prihvatila posao misleći kako usljed nedostatka boje imam jednu brigu manje. Međutim, činjenica da se sve boje na crno-bijeloj fotografiji čitaju kao nijanse sive činila je posao zahtjevnijim nego što sam očekivala. Prilikom nabavljanja enterijera, materijala, boja za zidove i podne obloge svaki materijal smo prvo prenijeli u monohromatski spektar da bismo shvatili kako se ta nijansa čita u odnosu na ostatak dizajna i u odnosu na odijela koja se u tom spektru trebaju istaknut, kako bismo izbjegli haos nijansi sive koji nikako ne bi odgovarao rafiniranoj, minimalističkoj estetici modne kuće Armani.“
Upitana, pak, za svoj najdraži rad dosad, navodi prvi set koji je radila samostalno uz fotografa Jürgena Tellera za Valentino kampanju Haute de punk. „Jürgen Teller je umjetnički fotograf, te jako cijenjena ličnost u svijetu modne fotografije. Vrhunac svoje karijere počeo je da živi u vrijeme modnog hypea devedesetih i do dana današnjeg je u vrhu potražnje zahvaljujući svom prepoznatljivom stilu i revolucionarnom doprinosu modnoj fotografiji. Fascinantan je istraživački duh koji ga vodi. Kada stvara, ovozemaljska pravila ne postoje, jer su minorna u odnosu na viziju kreacije. Bila mi je čast i ogromno zadovoljstvo raditi s njim. Tih šest radnih dana su za mene bili i ostali neprocjenjiva infuzija i spas za širenje duha.“
Želja joj je, kako kaže, raditi s imenima „starog kova“. „Dijete sam devedesetih, pa bi mi apsolutni izazov bilo raditi sa Naomi Campbell, Kate Moss, Lindom Evangelistom, Thierryjem Muglerom, Mariom Testinom, Bruceom Weberom, Paolom Roversijem, Milom Jovovich, Carlom Bruni, Evom Herzigovom, ali su mi zanimljivi i neki talentovani mladi ljudi koji tek stupaju na scenu. S njima se identifikujem jer promovišu svoje naslijeđe. To su, recimo, Gosha Rubchinskiy, Juanjose Mouko Nsue, Paria Farzaneh i Priya Ahluwalia. Identifikujem se s ljudima koji znanje o svojoj kulturi koriste tako da kroz savremene medije prošlosti daju novi izgled. Voljela bih u budućnosti više sarađivati s umjetnicama i umjetnicima koji svojim radom, kroz svoj istraživački, razigrani intelekt, privlače pažnju na kulturno naslijeđe. Na našem prostoru to vidim u radu mladog dizajnera Marka Fehera.“
Svoj rad u međunarodnim modnim vodama i sama koristi da, kako kaže, velikim imenima pokaže svoje porijeklo, kroz rad umjetnica i umjetnika sa naših prostora. „Mislim da je bitno s ponosom predstavljati svoje porijeklo jer si u poziciji da ljudi neposredno preko tebe prvi put nauče nešto o tome. Voljela bih da toga ima više, kod nas i na svjetskom nivou, jer to podržava učenje i upoznavanje jednih s drugima. Ne bih nikad iskorijenila zemlju koja mi je svojom jedinstvenom težinom slojevito izgradila i, rekla bih, začinila karakter. Mostar, Sarajevo, Bosna i Hercegovina su dio mene gdje god da krenem i s ponosom ih predstavljam, a moram reći da me nikad niko zbog toga nije tretirao kao građanku drugog reda. To što sam s Balkana jeste privuklo pažnju, ali samo kao nešto sa čim se ne susreću i zato je novo, intrigantno i egzotično.“
Posljednjih mjeseci Sorajin dom su, ipak, češće Pariz, ali i Rim, a rjeđe Sarajevo. Jer dom je tamo gdje su poslovne prilike. „U prosjeku sam četiri puta mjesečno u avionu, što nije baš zdravo (smijeh). Osjećam se kod kuće i u Rimu i u Parizu, jer najviše vremena provedem u tim gradovima. Rim mi je dao početni vjetar u leđa, jako dobro me prihvatio, ali i zadivio svojom ljepotom, historijom, tradicijom, ljudima. Pariz je druga priča, premda ne mogu reći da je jedan bolji od drugog. Pariz trenutno smatram plodnijim tlom za razvoj karijere, u njemu osjećam nevjerovatnu koncentraciju kreativnog naboja u skoro svakoj ulici koja me iznutra profinjuje i možda je to jedan od odgovora zašto je toliko skup za život.“
