Ponavljamo kolumnu našeg dopisnika, Arhiviste Džedajskog vijeća, koja donosi javnosti manje poznate dokumente iz bujne historije naših naroda i narodnosti, spašavajući od zaborava drevne priče, dokumente i dnevnike, doprinoseći pomirenju nas sa nama samima.

Piše: Saša Madacki
Ilustracija: Aleksandra Nina Knežević

Budim se jutros mrtav. Boli me grlo, steglo u plućima, kašljem. Kaže Milena: Idi doktoru. Taće doktor, dobro sam. Jesi vraga, reče Milena, i ode kod našeg komšije doktora da u duhu spasiteljice riješi i moj i svoj problem – moj, koji je prehlada, i njen, koji je trčkaranje oko mene ako zalegnem u krevet.

Moj problem bi bili kašljanje, upućivanje psećih molećivih pogleda, trtični bolovi uslijed prebacivanja zguzanaguz, a njen – kuhanje supice, dosadno ponavljanje hajd’ samo jedan zalogajčić i popij dok se nije o'ladilo, presvlačenje mokrih potkošulja, rendanje krompira, namakanje u sirćetu tog istog prokletog krompira i privijanje na noge, odgovaranje na telefon: ma eno ga leži, ne mrda, živa ne znam šta ću. Nekako osjećam da je više htjela da riješi svoj.

Nakon petnaest minuta vraća se s komšijom, doktorom koji u našoj mahali ima status plemenskog šamana – šamana kojem se ne proturiječi i čije se upute slušaju bez pogovora. A on se oboljelom obraća isključivo u infinitivu: disat duboko, nakašljat se, dić potkošulju, okrenut se, ne disat, disat duboko.

Tokom posjete pričao je isključivo s Milenom. Ja sam bio samo objekt, lutka s pokaznih vježbi na kursu prve pomoći koju su prevrtali, pipali, okretali, osluškivali. Je l’ on dobro? Doktor Šaman odmahuje glavom i kaže da moram na rentgen pluća. Mileni. Ne meni. Milena s rukama na bokovima prošišti: Pa, je l’ dotle došlo? Dotle. I reče joj da bi se on trebao čuvat. Jebote, ovaj pregled k'o da je mogao proći i bez mene.

S mnogo napora sam se ispravio na jastuku i krenuo nešto promumlat, da bi se njih dvoje uglas okomili na mene: Ti se odmaraj! Jadničak jedva govori, izusti Milena, a Šaman reče da bi ga (mene?) trebalo istuširat hladnom vodom. Nit’ me ko šta pitao, nit’ me htio saslušat.

Ne sjećam se kako su me dovukli do kupatila, samo sam se u jednom momentu obreo pod mlazom hladne vode, koji je povremeno mijenjan mlazovima sirćeta uz komandu: Utrljaj to dobro! Mislim da sam dobro utrljavao, stalno sam dobivao potvrde: Tako, tako, eto, još malo i gotovo.

Izmrcvarenog su me vratili u krevet. Iako sam ja čuo da sam im vrlo razgovijetno pobrojao sve po spisku i rekao da me se ostavi na miru i da će me u grob otjerati, Milena se kune da je to zvučalo kao: Mmhrgh mater mghmr familiju mhghrrr. Jadničak bunca, de da ga okrenemo, reče Milena.

Pokušao sam se zaštititi dok sam ležao potrbuške, uznemireno i malaksalo odmahujući rukama čim sam osjetio kako mi gaće i tuđe hladne ruke kližu niz guzicu. Da nisam uspio spriječiti neizbježno, podsjetio me je oštar ubod, nakon kojeg sam pobrojao sve zvjezdice – kako one temperaturne, tako i one uglovite. Šaman je rekao da bih poslije ove injekcije trebao biti miran do jutra. Mrak i mir su se spustili na oči.

Rano jutro, pola šest, budim se vidno bistriji i raspoložen. Čak i gladan. Kaže Milena da sam mog'o krepat, al’ sva sreća pa je Šaman bio kući, i da se sa mnom napatila k’o niko njen. Nije oka sklopila. Koje vražije matere ne oblačim jaknu kad idem u granap. Iako vidno bolje, preplavljuje me osjećaj krivice što joj upropastih veče. S tim iznurujućim osjećajem krivnje jedem neku splačinu, koja je zdrava i od koje će mi biti još bolje. Čudno. Zašto bih se ja osjećao kriv kad nisam ništa uradio?

Naravno, dobijem: Kriv si što si živ i što ne slušaš kad ti se fino govori, i da je ona gospon doktoru do u tančine sve rekla i da on nije mogo sebi doć da ne nosim potkošulju, da pijem hladnu kiselu iz frižidera, da hodam bos po kući i, što je najgore, da po pločicama tancam bez papuča, da solim i biberim hranu ko mutav, da će mi bubrezi otić, da spavam pored otvorenog prozora i ljeti i zimi, da oznojen divljam po balkonu. Cccc, aaaa, po balkonu? Da, da, po balkonu, kreten jedan, i nokte utorkom šiša, i duša mu pomrviti sendvič s mortadelom po krevetu dok gleda onog prokletog Housea. Sve su oni shvatili i bez mene. I pri tome bili poprilično precizni, dodao bih.

Iz sve te Milenine iskričave brigoljutnje i mog pokunjenog podogledanja činilo se da neće ništa vrijedno pomena proizaći, samo još jedna u nizu pat-pozicija. No, u tom momentu mi je sinula briljantna ideja koja će donijeti boljitak svim balkanoidima.

Rodila se reforma sistema primarne zdravstvene zaštite, s centralnom tezom da za pregled, a u svrhu valjane dijagnostike i preporuka za liječenje, pacijent nije nužan. Čak je i suvišan. Potreban je Sveznajući pripovjedač (SP). Potreban je neko ko zna šta smo radili prošlog ljeta na pločicama – bosi. A ko bolje zna nego komšiluk? Ta institucija informiranosti neizrecivog obuhvata je od neprocjenjive važnosti za anamnezu.

Potpuno je suludo vjerovati pacijentu kada daje iskaz o okolnostima pod kojima je obolio, ja bih prvi slagao zbog straha od Milene. U većini slučajeva je to skup (benignih?) laži koje za cilj imaju da stvore iluziju uzoritog građanina koji na vrijeme plaća račune i ne tuče djecu. I da ubijede doktora da smo mi cvijeće rosno koje je ni krivo ni dužno pokupilo virus u tramvaju.

Naravno, za svaku seksualno prenosivu bolest je uvijek kriva klozetska daska, a nikako naše rizično ponašanje koje, jelte, i nemamo, a za svaku drugu boljku kažemo da je bio rat: loša hrana, zagađen zrak, dobro da smo ikako živi.

E, u cilju uspješnije dijagnostike pametnije je da umjesto nas doktoru ide komšija (SP). On se nema razloga stidjeti ni lupetati opšta mjesta. On je ustrajni svjedok kojem ni u džep ni iz džepa. S ovjerenom knjižicom komšija/inica ide kod doktora i s neviđenim osjećajem za detalj opiše naše stanje (i mi bismo se iznenadili nekim detaljima), da socijalnu anamnezu bez ustezanja, a simptome opiše do nivoa kojim bi i doktor House bio impresioniran. I ne bi mu trebao flipčart ni tim od troje ljudi. Sve bi mu se samo kazalo.

Mutavog, stidljivog i ograničenog balkanskog pacijenta treba zamijeniti komšija/inica jer je prosto šteta da to marljivo prikupljano, precizno sistematizirano znanje o drugom i drugačijem propadne u nepovrat korištenjem u svrhe svakodnevnog olajavanja i potkusurivanja. To apsolutno znanje koje graniči s transcendentnim ima potencijal olakšavanja ljudskog stanja i u konačnici kreiranja društva bez bolesti.

Malom, gotovo beznačajnom izmjenom u sistemu primarne zdravstvene zaštite – otvaranjem specijalizacije iz komšijske/susjedske medicine te uklanjanjem pacijenta, a uvođenjem komšije kao nosioca izlječenja – rađaju se pretpostavke za zdravo društvo, zdravo društvo koje pogoni komšijski trač. Bez ikakve namjere riješih Frommovu dilemu, i glasno zapjevah:

Uzmi veliki ekser
i radošću naoružan
zakucaj svaki svoj osmeh
da nikad ne budeš tužan!