Ponavljamo kolumnu našeg dopisnika, Arhiviste Džedajskog vijeća, koja donosi javnosti manje poznate dokumente iz bujne historije naših naroda i narodnosti, spašavajući od zaborava drevne priče, dokumente i dnevnike, doprinoseći pomirenju nas sa nama samima.
Piše: Saša Madacki
Ilustracija: Aleksandra Nina Knežević
Zovem se Šejla McGrath. Doktorirala sam bibliopatologiju i bibliotečku forenziku na Univerzitetu Wisconsin. Prije toga sam studirala fundamentalno bibliotekarstvo, i nakon diplome počela raditi u biblioteci. Sada radim u Nacionalnoj agenciji za bibliotečku forenziku, u mrtvačnici. Manje je stresno. Korisnici stalno pristižu, a ne moram biti ljubazna prema njima. Ovo je moj najteži slučaj u karijeri…
12. avgust, nedjelja, 19:30
Zamišljam svoj odmor odavno. Planirala sam otići na plažu i nakon svih ovih sparnih dana počastiti se dobrim koktelom. Baš kada sam stavljala stvari u torbu za plažu, zazvonio je telefon. Dođavola, pomislila sam. Martin hoće opet da podijeli svoje tlapnje o smanjenju budžeta Greenpeaceu. Ili je Gabi opet zaratila s Muhamedom. Uzimam telefon i umornim glasom kažem: Stvarno nemam vremena za ovo. Čula sam glas svog šefa Davida Verone. Bojim se da ćeš ga morati naći. Dođi odmah u laboratorij. Bizarno je. Požuri. Došla sam u laboratorij nekih dvadesetak minuta kasnije. David me je nestrpljivo čekao u hodniku. Uzeo me je pod ruku i rekao da moramo hitno na teren. Pitala sam čemu tolika nervoza. Rekao je da ovakav slučaj još nismo imali. Naime, jedna biblioteka je pronađena mrtva. Bibliotekar ubijen?! Ne, ne, biblioteka. Ušli smo u lift i otišli na dvadeset i peti sprat, na kojem se nalazio heliodrom agencije. Na krovu nas je sačekao Alen, naš pilot uvijek spreman na šalu i pošalicu. Ovaj put nam nije bilo do toga. Trgnuo me je reski bol u nozi, opalila sam nogom u prečku na vratima. Jebem ti japanke, pomislila sam. Poletjeli smo u 20:30.
Okrug Karsonwill, 22:45
Sletjeli smo na mali improvizovani heliodrom na igralištu lokalne osnovne škole. Zapuhao je ledeni povjetarac. Čvrsto sam privila svoj havajski pare za plažu što mi je poklonila tetka Jemilla. Krenula sam za Davidom, svojim šefom, u pravcu škole, odakle se već probijao dobro poznati smrad raspadanja. Dok su nas radoznali nastavnici i učenici posmatrali jednim okom, a drugim pratili svoj facebook status, obukli smo sigurnosne skafandere i stavili boce s kisikom na leđa. Ušli smo u sigurnosnu zonu ispred koje je već bila straža Nacionalne garde. Čvrst, ledeni vojnički pogled u daljinu kao da je prolazio kroz nas. Kao da ne postojim, pomislila sam, iako sigurna da njihovom budnom oku ne može ništa promaći. Ipak smo ulazili u prostor bibliorizika – nivo 5. Razgrnula sam foliju i ušla. Pred nama se ukazao stravičan prizor. Skeletni ostaci biblioteke pokazivali su uznapredovalu fazu raspada, a kada sam ugledala bibliotečko tkivo, zaustavila sam dah. Knjige su ležale po podu, ne razbacane nego kao da su same skliznule na pod iz bespomoćne ruke koja ih je držala, nježno, skoro nehajno. Otvorila sam jednu knjigu tvrdih korica, i čim sam dotakla papir, pretvorio se u prah. Prošla me je jeza. Prišla sam pultu i pogledala zaduženja korisnika, reverse, kako smo ih zvali dok sam radila u biblioteci. Pretrnula sam. Posljednji listić u ladici nosio je datum 15. maj 1975. Nemoguće, pomislila sam. Krenula sam grozničavo listati reverse. Ukazivali su se sve stariji datumi, 14. april 1975, 12. februar 1974… Davide, uzviknula sam, pa ovdje nije niko ušao već 37 godina!!! Nemoguće, uzvratio je David, i rekao da provjerimo kada je posljednja knjiga ušla u zbirku. Otvorili smo inventarnu knjigu, koja je već imala tragove dekompozicije. Tu nas je sačekao sljedeći šok. Posljednja knjiga je inventarisana 16. juna 1968. godine. Kako niko u školi nije primijetio da je biblioteka mrtva vec četiri decenije, bila je prva zagonetka.
Stavljali smo uzorke u posebne vrećice nekoliko sati, kad sam začula krik. Dolazio je iz sporedne prostorije, odmah iza depoa. Mlada tehničarka Alin, koja se tek zaposlila u Agenciji, bila je na svom prvom zadatku. Nasmiješila sam se. Eh, draga moja, svašta ćeš ti još vidjeti.
Krenula sam užurbanim korakom prema depou. U uredu šefa biblioteke nalazio se leš sredovječnog muškarca, s malom mesinganom pločicom, negdje oko šestog rebra, s natpisom Jim Bowden, upravnik biblioteke. Čeljust je bila razvučena u izraz neopisivog užasa. Skoro kao Munkov krik, pomislila sam. U desnoj ruci, ili bolje u onome što je ostalo od desne ruke, držao je podeblji dokument. Pažljivo sam ga uzela u ruku, nastojeći da ne oštetim dokaz. Tu koščatu ruku u grču. Pogledala sam dokument. Na već skoro požutjelom papiru pisaćom mašinom bio je napisan naslov: Molba za finansiranje biblioteke za školsku 1975/76. godinu. Odmah sam zamolila Alin da ode u gradsku biblioteku, neka tri kvarta dalje, da pogleda u lokalnim novinama da li ima zapisa o tom periodu. Ako bude radila. Ako i ona nije umrla pod nerazjašnjenim okolnostima. David i ja smo ostali da prebacimo ostatke nesretnog Bowdena u vreću za biološke ostatke.
Alin se vratila neka dva sata kasnije. Nosila je ispise s mikrofilma. Nekih dvadesetak članaka koji su svjedočili o drami koja je zadesila ovu školsku biblioteku. Nesretni Bowden je pisao pisma čitalaca, skoro pa jednom nedjeljno u periodu od šest mjeseci, te kobne 1975. godine. Molio je, plakao je, tražio je, ali ništa. Niko nije reagovao, ni učenici, ni roditelji, ni vlasti. Kako je vrijeme prolazilo, pisma su mu postajala sve ogorčenija, dok na kraju nisu zvučala kao djelo jednog posvemašnjeg ludaka.
Osoblje je jedno po jedno napuštalo službu u potrazi za sigurnijim namještenjem. Na kraju je Bowden ostao sam. Povukao se u biblioteku, odlučivši da podijeli njenu sudbinu.
Nakon što smo izašli iz zone bibliorizika, objavivši da nema biološkog rizika jer su u pitanju samo slova i knjige, Nacionalna garda je napustila mjesto uviđaja, a mi smo obavili razgovore s nastavnicima, roditeljima i učenicima. Učenici su davali gotovo identične izjave: Nije nam niko nikada rekao da ona uopšte postoji. Stariji su govorili da možda postoji neka biblioteka, ali da odavno nisu čuli da je neko pominje… Roditelji su govorili da djeca imaju internet, što će im knjige, samo krive kičmu od njih. Nastavnici su se prisjetili da su na jednoj od sjednica potegnuli pitanje neiskorištenih prostorija za koje se misli da ih opsjeda duh s knjigom u ruci, ali škola ima puno većih problema, tako da nikad to nisu istražili… Uspjeli smo ispred kamera otrgnuti pomoćnika načelnika opštine dovoljno dugo da nam kaže kako lokalne vlasti podsjećaju da biblioteke nisu nikada imale prioritet, pa tako ni ova zlehuda, ali da im je svakako žao zbog tog nesretnog slučaja.
Po završetku uviđaja, otišla sam u sobu Hotela Paradise, u kojem su nam našli prenoćište. Kakva ironija, pomislila sam gledajući tablu s imenom hotela.
Izvještaj sam završila neka dva sata kasnije. Neupitno je da je uzrok smrti samoubistvo. Biblioteka je izvršila samoubistvo jer je, prema forenzičkim dokazima, bila nenjegovana, neželjena, nefinansirana, ignorisana. Prekratila je sebi muke 21. juna 2012. godine, iste godine kad je upravnik Bowden umro od bolesti srca. Nakon 37 godina patnje.
Slučaj završen.
Sprala sam gorčinu martinijem i legla na hotelski krevet. Uzela sam knjigu koju sam počela čitati, ali nisam mogla. Previše zahtjeva izvire iz nje. Umjesto toga, upalila sam TV i okrenula na kanal s vijestima. I odmah zaspala.
