Za postavljanje retrospektivne izložbe Roberta Cape, vjerovatno najvažnijeg ratnog fotoreportera 20. vijeka, ne treba imati poseban razlog, ali je u zbilji koju živimo, obilježenoj ratovima i rekordnim brojem raseljenih, podsjećanje na Capu gotovo dužnost.

Piše: Tamara Zablocki

Osjećajući obavezu da u ovom našem, ni po čemu plemenitom, trenutku u povijesti javnost podsjeti na opus Roberta Cape, koji je nomadski život ratnog fotoreportera i izabrao da bi negdje pronašao mjesto za sebe, izbjeglicu, tim Cankarovog doma u Ljubljani upriličio je retrospektivnu izložbu sačinjenu od 97 crno-bijelih Capinih fotografija probranih iz njegovih najvažnijih ciklusa. Usredsređena na fotografije s ratišta u Španiji, Kini, Velikoj Britaniji, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Izraelu i Indokini – potresne kako to samo ratne fotografije mogu biti, a da iz njih ipak ništa ne učimo za budućnost – ljubljanska postavka pod vodstvom Nine Pirnat Spahić istovremeno nastoji osvijetliti socijalni život jednog vremena i personu Roberta Cape, karizmatičnu i omiljenu u društvu punom slavnih imena poput Johna Steinbecka, Ernesta Hemingwaya, Pabla Picassa, Trumana Capotea i Françoise Gilot, pridruživši fotografijama i istaknute autorove citate. “Ako vaše fotografije nisu dovoljno dobre, onda niste dovoljno blizu”, jedan je od njih.

Reportaže iz rovova

Priča o fotografijama Roberta Cape i njegovom kratkom ali uzbuđenjima bogatom životu započela je u Budimpešti, gdje je 1913. godine u jevrejskoj porodici rođen Endre Ernö Friedmann. Pripadnik umjetničkih krugova u Budimpešti još od tinejdžerskog doba, Endre je već kao osamnaestogodišnjak bio primoran napustiti rodni grad pod optužbama da je komunista i da djeluje protiv režima Miklósa Horthyja. Prvo pribježište bio mu je Berlin. Ondje je upisao novinarstvo na Hochschule für Politik i otkrio reportažnu fotografiju, najprije kao izvor kakve-takve zarade, a kasnije kao poziv čije će zakonitosti redefinisati insistirajući na ratnim reportažama nastalim u rovovima, na prvim linijama borbe, iz blizine s koje se osjeti podrhtavanje tla. Slučaj je htio da prve fotografije mladog Mađara protjeranog iz domovine zbog političkih uvjerenja za koje će javnost saznati budu vezane uz ljevičarskog revolucionara Lava Trockog, te one s razlogom otvaraju i postavku u Ljubljani.

Radeći kao asistent u mračnoj komori berlinske fotografske agencije Dephot, Friedmann je u jesen 1932. načuo da će ruski intelektualac, disident i revolucionar Lav Trocki u danskoj prijestonici održati predavanje studentima. Bila je to važna vijest, jer Trockom u to vrijeme nije prijetila samo staljinistička odmazda, nego mu je uskraćena i viza za Sjedinjene Države i bilo koju evropsku državu. Za fotografskog asistenta koji je dotad odrađivao samo neznatne zadatke radilo se o prvoj pravoj prilici koju je valjalo iskoristiti, ali je problem bio što Trocki nije želio biti fotografisan: fotografi iz cijelog svijeta koji su došli sa svojim velikim fotoaparatima ostali su pred vratima. Jedino je mladi Friedmann sa svojom minijaturnom Leicom u džepu uspio ovjekovječiti gorljivo, dramatično obraćanje Trockog auditoriju od 2000 danskih studenata, a Der Welt Spiegel je fotografije i objavio. Endre je imao sve razloge nadati se blistavoj fotografskoj karijeri.

Političke prilike su se, međutim, ponovo ispriječile na njegovom putu. Usljed jačanja nacista u Njemačkoj još je jednom morao spakovati ono malo ličnih stvari koje je posjedovao i novi dom potražiti u Parizu, kosmopolitskom gradu koji je pružao dobrodošlicu intelektualcima i umjetnicima odakle god dolazili. Ipak, bez obzira na svoju otvorenost, ni Pariz mladom fotografu nije pružio mogućnost stalne dozvole boravka i prilike za bolji život. Zajedno s drugim izbjeglicama iz Njemačke i Mađarske, Endre je na pariškom Montparnasseu doslovno gladovao, a novac, koji je rijetko imao, najradije je trošio na alkohol i kockanje. Spas od bijede stigao je 1934. godine u vidu Gerte Pohorylle, također Jevrejke, komunistkinje hapšene zbog političkog angažmana, fotografkinje i Friedmannove družice bez čijih menadžerskih sposobnosti i umijeća kojim je uspijevala predstaviti i prodati fotografije možda nikad ne bismo saznali za Roberta Capu.

S izbjegličkim i egzilantskim stažom iza sebe, premda oboje veoma mladi, Endre i Gerta bili su bolno svjesni antisemitizma koji je bjesnio u Njemačkoj, ali i sve većih antipatija prema strancima u Francuskoj, te naročito neizbježne stigme koja je pratila izbjeglice. Put do sretnijeg života lišenog svih ovih etiketa preteških za nošenje podrazumijevao je osmišljavanje novih identiteta, a nova imena koja su za sebe probrali bila su Robert Capa i Gerda Taro. Izmišljeno ime Roberta Cape, “čuvenog američkog fotografa”, prvi put izgovoreno u fotografskoj agenciji Alliance Photo, značilo je i triput veće honorare od onih koje je dobijao Endre Friedmann, jer su gostujući američki fotografi bili daleko cjenjeniji. Njihova laž urednicima u agenciji nije dugo poživjela, ali su Robert Capa i Gerda Taro nastavili djelovati pod ovim imenima.

Kontinuitet rata u svijetu

Uz pomoć Gerde Taro, Capine fotografije političkog života u Francuskoj tridesetih godina objavljivane su u ljevičarskim časopisima i prodavane s lakoćom koja mu je obezbjeđivala sve bolju reputaciju, te se njima nastavlja i izložba u Cankarovom domu. U isto vrijeme Capa se počeo kretati u društvu filozofa, pisaca i umjetnika, između ostalih i fotografa Henrija Cartiera-Bressona i Davida Chima Seymoura, s kojima će desetak godina kasnije osnovati parišku fotografsku agenciju Magnum. U prvi oružani sukob koji je od Roberta Cape izvajao ratnog fotoreportera, Španski građanski rat, Gerda i Robert otišli su skupa, prve ratne, 1936. godine, u želji da svojim fotoaparatima prate otpor protiv fašista Francisca Franca. U Španiji dvadesetpetogodišnji Capa je u kratkom roku zaradio dobar glas hrabrog fotoreportera koji ne mari za opasnosti, ustanovljujući ratnu fotoreportažu onakvom kakvu je poznajemo danas. Španski građanski rat mu je, nažalost, oduzeo Gerdu Taro, koja je postala prva ratna fotoreporterka koja je život izgubila na ratištu.

Rat je, svjedoče to fotografije iz pet velikih ratova postavljene u Cankarovom domu, ma gdje se odvijao, uvijek sličan, toliko da se čini da je riječ o neprekidnom, trajnom stanju koje mijenja samo mjesto radnje. Ne plašeći se da ide rame uz rame sa samim vojnicima, Capa je po povratku iz Španije dokumentovao ključne događaje Drugog japansko-kineskog rata i najsmrtonosnijih ratišta Drugog svjetskog rata, a zapamćen je i kao autor 11 ikoničkih, jedinih sačuvanih, fotografija dana D, iskrcavanja u Normandiji. Suosjećajući, bilježio je sve strahote rata i njegove posljedice po civile, naročito djecu, ali se ipak usredsređivao na preživjele, na pobjedu ljudskog duha nad destrukcijom. Po završetku Drugog svjetskog rata zaputio se u Izrael da bi dokumentovao rađanje nove države i priliv brojnih imigranata u Haifu, te pratio događaje iz arapsko-izraelskog rata. U trenucima predaha od rata i njegovih učinaka Capa je pažnju trošio na prizore iz običnog, svakodnevnog života i života zvijezda Hollywooda poput Ingrid Bergman, otkrivajući fotografiju u boji.

Smrt na fotografskom zadatku

Na posljednje putovanje u Aziju, na poprište Prvog indokineskog rata, Robert Capa se zaputio 1954. po zadatku magazina Life, da bi fotografisao evakuaciju ranjenih zarobljenika u bici za Dien Bien Phu i ono što će nešto kasnije postati Vijetnamski rat. Neustrašivost i beskompromisna predanost fotografiji, o kojima najbolje svjedoči sam njegov opus, Roberta Capu su na vijetnamskom tlu stajale života: izašavši iz automobila za potrebe bolje fotografije nastale izbliza, nakon samo par koraka nagazio je na protupješadijsku minu. “Najveći ratni fotoreporter na svijetu”, kako ga je još 1938. imenovao u to vrijeme utjecajni britanski magazin Picture Post, Capa je život izgubio s jedva 40 godina, a u historijske spise je ušao kao prvi ratni fotoreporter američkog medija ubijen u Vijetnamskom ratu.

U nešto vedrijem tonu od fotografija koje pokazuju da Capa nije bježao od fotografisanja mrtvih, čak ni u samom trenutku njihove smrti – za šta je najbolji primjer kontroverzna fotografija iz Španskog građanskog rata popularizovana pod imenom Pali vojnik, a za koju do danas traju rasprave je li zabilježila autentičan trenutak ili je namještena – u ljubljansku izložbu su uvrštene i fotografije njegovih slavnih prijatelja, pune topline, ljubavi i humora. I možda upravo u njima, u prizorima nježnosti koju pisac Truman Capote pokazuje svom psiću, radosti koju Pablo Picasso dijeli sa svojim sinčićem Claudeom na plaži, u dašku kreativnog naboja u ateljeu slikara Henrija Matissea i šegačenja s hospitalizovanim Ernestom Hemingwayem, te u širokom osmijehu Françoise Gilot, treba tražiti Capin senzibilitet i istinsko umijeće razumijevanja ljepote života i svakog njegovog trenutka – dok traje. Jer, ako smo išta naučili od čovječanstva, to je da je rat neminovan, ma gdje bio. U međuvremenu, treba umjeti živjeti.