Piše: Elma Hodžić
O životu u predgrađu bih mogla ispisati odu s obiljem stihova. Ipak, postoji jedan ozbiljan izvor frustracije svih nas koji smo život uredili na krajevima grada – a to je izazov svakodnevnog kretanja od ruba prema centru, i vice versa. Periferija je puna transportnih peripetija. Čekanje. Netačnost. Gužve. Ja sam punih 156 mjeseci svog života pobliže istraživala gradski saobraćaj i sve njegove nelogičnosti. Od svih faktora dehumanizacije, najviše mi je smetalo guranje u autobus za Hadžiće. Nerijetko sam svjedočila brutalnom provlačenju rulje kroz uši igle zvane autobus, pri čemu si izložen čupanju, štipanju ili krađi. Otimanje za mjesto i svađe su bile česta pojava na liniji 33. Onda je, kao spas, došla kupovina ekonomičnog i ekološkog vozila od prvih pošteno zarađenih para u kulturi. Nažalost, sreća nije dugo trajala. Odjednom, kao da su se svi, ne samo putnici sa čuvene tespih linije, prebacili u vlastite vozilice. Pandemija koronavirusa je odjednom rasteretila javni (pri)gradski saobraćaj i povećala broj automobila na cesti. Već sa rekonstrukcijom tramvajske pruge je bilo nepodnošljivo voziti se automobilom do grada.
U avgustu 2021. godine je predstavljena linija željezničkog putnog saobraćaja na relaciji Pazarić-Sarajevo. Nužda me potjerala da se jedno jutro zaputim vozom na posao. Prvo prijatno iznenađenje bila je šarmantna zgrada željezničke stanice Hadžići. Blijeda fasada, iako oštećena zubom vremena, izgleda kao dio nekog autentičnog, napuštenog filmskog seta. Tamnim slovima koja vidno nestaju ispisano je na ćirilici i latinici: Hadžići. U dvorištu stanice je mala, ograđena bašta sa cvijećem kojeg, pretpostavljam, njeguju uposlenici stanice. Kartu možete kupiti u stanici dok čekate ili u vozu (nota bene, u vozu je mnogo skuplja i na to će vas upozoriti ljubazno osoblje stanice). U stanici je vrijeme stalo – također, mobilijar izgleda kao scenografija iz neke socijalističke serije. Sa približavanjem voza, otpravnik vozova signalizacijom uvede red – ujedno, pobrine se da se ukrcavanje putnika izvrši u skladu sa propisima i iskoordinira polazak voza sa stanice sa ostalim osobljem. Kad otpravnik mahne zastavicom, lokomotiva se pokrene. Putnika ugosti kondukter, koji ujedno provjeri voznu kartu (u ruci mu je uvijek blok sa kartama i olovka, a preko ramena torbica sa kondukterskim rekvizitima i sićom za kusur). Oduševi me svako jutro dobra volja konduktera, smisao za humor i uglađene plave uniforme koje, priznajem, doprinose da svaku vožnju vozom iznova doživim kao svečanost ili, da vam dodatno dočaram svoje oduševljenje, kao dinamični ritual odlaska na posao i povratka kući kroz koji izbjegnem bezobrazluk i jutarnju/poslijepodnevnu nervozu vozača sarajevskih četverotočkaša.
Pitam se da li je mašinovođi zabavno upravljati vozilom onoliko koliko je meni zabavno pratiti pejzaž Ilidže u ranim jutarnjim maglama. Da li je mašinovođa zadužen za repeticiju muzičkog repertoara koji me već počinje umarati (neko je veliki obožavatelj par pjesama Dine Merlina i Harija Varešanovića)? Možda nervozu prouzrokuje ogromna količina smeća koje se ukazuje s prvim proljećem, onda kad se ogole grane u sezoni prelaza sa snijega u zelene krošnje? Ponekad mi je mentalna vježba vizualizacija akcije čišćenja prirode, a ponekad se zabavim istražujući etimologiju pojedinih riječi ili historijat nekih pojava.
Da li ste znali da je prva pruga u Bosni i Hercegovini otvorena za promet 1872. godine? Ta pruga se protezala se od Banje Luke do Dobrljina, ukupne dužine 101,6 km, a građena je kao dio magistrale, koja je bila namijenjena da poveže Istanbul i Beč. Ubrzo nakon aneksije, Austro-Ugarska je počela graditi željezničku mrežu u Bosni i Hercegovini, koja je rezultirala osnivanjem prve direkcije bosanskohercegovačkih željeznica, pod nazivom “Direkcija carskih i kraljevskih bosanskih željeznica”. Prvo osoblje te direkcije su bili austrougarski vojnici, dok su se domaći ljudi uglavnom zapošljavali kao pomoćni radnici. Osim prebacivanja sirovina, važnost željezničkog prometa se počela očitovati i u povezivanju središnjeg dijela zemlje s Jadranskim morem. Izgradnjom pruga u Bosni i Hercegovini, omogućen je lakši i efikasniji transport robe, što je ubrzalo industrijalizaciju ovog područja. U socijalističkoj Jugoslaviji, izgradnja željeznica se intenzivirala u periodu nakon Drugog svjetskog rata. Jedan od značajnih načina izgradnje bila je organizacija omladinskih radnih akcija (ORA). Bili su to volonterski projekti u kojima su mladi ljudi radili na izgradnji željezničkih pruga i drugih javnih projekata širom Jugoslavije. Njihov rad se temeljio na slobodnom izboru i dobrovoljnom angažiranju. Tako je 1946. godine otvorena pruga Brčko-Banovići, dužine 92 kilometra – nastala kao rezultat prve omladinske radne akcije u Jugoslaviji. Pitajući se kakav je smisao ove pruge i šta znači da šezdeset hiljada omladinaca radi na njenoj izgradnji, Miroslav Krleža u tekstu “Izlet na omladinsku prugu Brčko-Banovići” iz 1952. godine kaže: “Nije ovo prva pruga na svijetu sigurno, ali je prva koju su izgradila djeca…”
Ratna destrukcija se odrazila na željeznički saobraćaj u Bosni i Hercegovini, a posljedice su vidljive i tri decenije nakon rata. Dok mi kroz prozorsko okno poskakuju prizori zapuštenih objekata koji se nižu negdje na relaciji između Alipašinog Polja i Velepekare, ne mogu a da se ne zapitam o obrnuto proporcionalnom odnosu vremena izgradnje i vremena uništavanja svega. Penjemo se sporo, padamo brzo. Ne znam hoću li biti previše stroga ako kažem da su djeca gradila prugu da bi je u poznijim godinama, promjenom ideološke paradigme, još brže porušila… Možda ipak nisam u pravu i iz mene progovara sve češće prisutna ozlojeđenost. I dalje me nervira smeće pored pruge. Poseban krug pakla treba rezervisati za smećobacače. Trebam razmišljati u pozitivnijem tonu. Ovo malo pruge što mi je ostalo, iskoristiću za dobro. Između 23 i 30 minuta ujutro i isto toliko poslijepodne je dovoljno za druženje sa, recimo, Krležom. Kad napunim laptop, izvezem u vozu i koji red za Urban, za muzej, za sebe…
P.S.
Čarobnija od vožnje lokalcem je linija Sarajevo-Mostar. Neću pretjerati ako kažem da je vožnja vozom kroz Hercegovinu estetski superiorna u odnosu na bilo koji drugi vid transporta ovim krajevima. Za samo 20 KM dobijete otmjeno i poetično lebdenje nad Neretvom. Šteta što let ne traje duže od 90 minuta i što neko ne proširi ponavljajuću play listu (ili možda promijeni DJ-a).