Kada dođem ranije, uvijek zateknem Saleta. Naslonjen je na prozor i gleda u atrijum. Naočale mu uvećavaju oči i ima pogled nekoga ko svakog trenutka očekuje da se nešto desi. Kao mršavi pas. Ako ga zateknem u dvorištu, onda zajedno šutimo i gledamo u travnjak. Zeleni listići su posuti mrazom i podsjećaju na ljute bombone uvaljane u šećer. Sunce lagano, kroz rešetke ograde, stiže u atrijum i sjecka nas. Škiljim u napuštenu zgradu psihijatrijske bolnice, u razvaljene prozore, rupe koje zjapeći šute. Mislim na Bezdomnog. Oko podne će tuda, po ogoljenom drveću, protrčati dvije vjeverice, a ako bude još sunca, vidjeću im braonkasta leđa.

Dolaze i ostali. Ispunjavaju prostor bučno poput glumaca.

– Onda sam metn'o so, ne onu što se jede nego naku, ja, fabričku, u vel'ku kadu s cinkom. Znaš šta je cink? I to je napravilo dim, bio je k'o do oblaka, pa sam šmugn'o. Ama iz zatvora, hoću da reknem Namiku, pit'o me kako sam pobjeg'o. De šuti da ispričam. I šta će ti bit, dok su oni ganjali one što su iza mene bježali i zakačili se na šiljke od ograde pa visili tako, ja sam već u Sarajevo stig'o. Pijo sam cijeli dan i noć, naš'o nakih žena, znaš na šta mislim, i kad sam sve to završijo, kupim litru konjaka i za Zenicu. U vozu popijem, e vako mi pridnu ostane, pa sa sve flašom pred one čuvare na kapiju. Odvedu me pred upravnika, ja mu reknem pobjego, poželijo se života, kurv'o se malo, popijo i vratijo se, ostalo mi u flaši konjaka. Na to će upravnik čuvaru: „Deder mu tu flašu.“ Dadnu mi je, ja je e vako eksiram. E kad sam završijo, onda me posla u samicu.

Sale i ja se ne okrećemo, čekamo, valjda, da se šećer sa mentolki otopi. Razaznajemo glasove, stigli su Namik, Kiko i Sejo. Sejo je onaj koji vječito upada u riječ, a Namik je novi u bolnici i pomno sluša Kikine dogodovštine iz Zenice.

– Đe ste, raja, ša mai!, pozdravlja Muha i ulazi kroz korodirana vrata dvorišta. Ima žućkastu, gotovo prozirnu kožu išaranu bradavicama. Zelenkaste oči stalno lete lijevo-desno. Podsjeća me na bijelog guštera kojem se vide organi. On je od one bezvremene sorte ljudi koja je bez oblika i težine, ulazi kroz ključaonice sa svilenim koncem ili nevidljivom rukom prepravlja kraljevska pomilovanja iz DA u NE. Naizgled jadan i neugledan, a zapravo najopasniji – žbir i dželat.

– A ja i đedo sjeli pred mlin, pratimo ždrale, borbeni klin. Sve bi da sazna brbljavko mali, kuda to, đedo, putuju ždrali? A starac na to nimalo ljut, svak traži, sinko, svoj pravi put. Kroz oblak, tamu, kako se snađe, zaluta neko, a neko nađe, recituje mi Faruk s druge strane ograde, zaklanjajući pogled na travnjak.

Smijem se, najsretnija sam na svijetu. Nema pojma kakve je grozne misli odagnao. Kakvi su strašni ljudi ušli nekoliko minuta prije njega.

– Donio sam ti knjigu.

– A ja tebi tri! Priznaj da si jedini revizor na svijetu koji ima značku Ognjen Prica i dva položena ispita na Istoriji, doduše u prošlom vijeku.

Dino pomalja glavu kroz prozor prizemne prostorije: – Terapija! Kasnite!

Stojimo u redu dok nam bolničar dijeli tablete – žute, plave, narandžaste, bijele… Ali nema tablete za ono zbog čega su spojeni PTSP-jevci, bivši robijaši, silovatelji vlastitih žena, oni koji su napravili bezbroj saobraćajnih prekršaja, kavgadžije, prevarene i nevjerne žene, beskućnici i beskućnice. Ipak, kažu da ima lijeka. Zato slažemo stolice u polukrug i sjedamo okrenuti prema stolu za kojim su Sale, predsjednik i njegov zamjenik Muha.

– Mersiha je u recidivu, izgovara Sale, podiže pogled i škilji kroz debela stakla naočala. Odšuti nekoliko trenutaka, a zatim nastavi: – Mersiha, šta imaš reći?

–Znate da sam izdržala bez alkohola dva mjeseca, ali mi đavo ne dade mira, otišla i kupila i popila. Poslije sam plakala dugo, bilo mi je strašno, vaša lica su mi bila pred očima…

– Naša lica?!, dreknu Maja.

– Majo, pusti je da završi. Mersiha, ispričaj nam u detalje…

– Da je pustim? Slušaj ti mene, Mersiha, nastavi Maja da viče, – Hoćeš li da ti djecu uzmu socijalni radnici? Da k'o cuko puziš i preklinješ da ih vidiš, da boga moliš da nisu povrijeđeni i gladni tamo gdje su smješteni? Da ovisiš o…

– Majo, dosta!, prekide je Sale.

– Hoćete li da joj tepamo, da nikad ne postane svjesna onoga što može vrlo lako, još sutra, da joj se desi? Želim joj da ne prođe kao ja!, nastavi Maja.

– Ti to nisi prošla, to nije tvoje iskustvo, nemoj da lažeš, viknu Sale ljutito.

– Ali jeste moja prijateljica, zavapi Maja. To se zaista nekome dogodilo i događa se, možda upravo u ovom trenutku dok mi ovdje sjedimo i pričamo. Mersiha, ti si majka…

– Ih, ima ovdje još majki koje cugaju, dobaci Kiko. Evo vam je ovdje, sjedi među vama, smješka vam se i pravi vas budalom, reče i pokaza prstom na mene.

Muha zapalaca jezikom. Na trenutak mu se pogled zaustavi na meni, a onda opet krenu da šara tamo-vamo. Njuši krv.

Pijana ja skačem za Kikin debeli, crveni, seljački vrat i davim ga golim rukama.

Trijezna ja plačem i vičem kako je to kleveta, nepravda. Laž.

Glupa ja govorim ono što je istina: – Ovo je cijena koju svaka žena koja se ovdje liječi mora da plati. Odbila sam ovog čovjeka i sada slijedi odmazda. Obigravao je i balio, navlačio jaknu preko koljena kada je sjedio pored mene, puhtao je kao antiheroji iz priča pred putenim gospođama bijelog tena… Sada pokazuje prstom na mene i poziva na linč.

Liječena ja – šutim.

– Šta imaš reći na ovo?, pita Sale.

– A šta bi ti rekao na ovo: mapuuguguhafabubabu, govorim mirno.

Faruk se smije.

– Eto vam dokaza, ne mere ni pričat kol'ko je pjana!, likuje Kiko.

*****

Na pauzi se nepušači kratko zadržavaju u dvorištu. Radije stoje u hodniku, ispred panoa i gledaju u fotografije pacijenata nastale na izletima. Jedan stari apstitent prelazi kažiprstom preko uslikanih glava: – Recidiv, recidiv, mrtav, recidiv, mrtva, recidiv i recidiv. Mrtav. Ipak,trećinu fotografisanih prst ostavlja na životu.

Izlazim van da pronađem Faruka.

– Ljudi su zla djeca – zla po činu, djeca po pameti, bifla Faruk aludirajući na događaj koji je prethodio pauzi.

– Pusti Mešu sada, zaboraviću da ti kažem nešto, budući da si jutro započeo Ćopićem. Prijateljica mi je nedavno otkrila da se„Ježeva kućica“ u originalu zove „Ježeva kuća“. Nema deminutiva za nešto ozbiljno poput kuće. Zaista sam sretna što to mogu podijeliti s tobom. Bojim se da ću izgubiti ovo malo razuma što mi je ostalo. Zašto je terapija nešto odakle izlaziš uznemiren? Zašto se ne liječimo umjetnošću? Knjigama, muzikom?

– Zato što je ovo, draga moja, okoštali sistem koji nikome ne pada na pamet da mijenja jer to podrazumijeva neki trud. Revolucionarne promjene.

– E ovo će se vama umjetnicima dopasti, prekinu nas Ivan. – Dok sam ležao gore na psihijatriji bila je jedna gospođa koja je svakog petka pakovala stvari u kofer, oblačila se i sjedila na ivici kreveta. Kada sam pitao medicinsku sestru zašto to radi, rekla mi je da gospođa čeka da dođu po nju. I nikada niko petkom nije došao, samo bi ponekad njena kćerka usred sedmice svratila na pet minuta i onda zbrisala u svom džipu. Valjda nekakva bogata porodica… A gospođa bi nastavila svakog petka pakovati stvari i sjedila tako s koferom sve do duboko u noć.

– Fino ti kažem da ću ovdje da poludim.

– Ja sam mislio da će ti se dopasti ta situacija, onako je, kako da kažem, filmska, zbunjeno će Ivan.

– Dopada mi se, Ivane. Nisam rekla da mi se ne dopada, već da ću ovdje s vama načisto da skrenem.

*****

– Vi ste svoje probleme rješavali alkoholom. Lažovi ste, prevaranti, lopovi, prestupnici, zlostavljači. Sada alkohola više nema, barem za neke od vas. Znam ja da se pijucka. Pa nisam pala s Marsa. Dakle, sada se bez alkohola moraju plaćati dugovi koji su došli na naplatu. Valja vratiti porodicu, izliječiti je, steći povjerenje, resocijalizirati se, pronaći posao, nabraja terapeutkinja dok pogledom prelazi preko naših glava.

– A šta meni kazat koji nemam ni kučeta ni mačeta? Ima li iko ovdje savjet za mene?, zavapi Sale. – Kako da prebolim to što nemam kuće? Ni žene, ni djece da me dočekaju, da mi uspu ručak u tanjir, da zajedno jedemo, da pričamo, da se smijemo…

– Slušaj Sale, ja evo tri godine slušam o tom tvom izmišljenom tanjiru, ženi i djeci i vala više ne mogu. Ne izlaziš odavde i očekuješ da ti s neba padne, napade ga Ado.

Htjedoh došapnuti Faruku da je Sale gori od Čehovljeve Tri sestre koje stalno viču: „U Moskvu! U Moskvu!“, a sjede i trunu u nekoj seoskoj zabiti. Međutim, on oblači jaknu i napušta terapiju. Izlazim za njim.

– Idem, ne mogu više da se igram pačije škole, govori ljutito.

– A šta ću ja? Kako me možeš ostaviti ovdje s njima? S kim da pričam? Mislila sam da napišem priču o nama, kako se liječimo knjigama. Sada ideš, a nisam je ni započela…

– Ne brini, knjige su zlatni talog u tebi. On ne može iščeznuti tek tako. I zato ti ovdje niko nije potreban.