Prvo su unijeli kartonske kutije sa stvarima, a onda rastavljeni trpezarijski sto i šest stolica. Pozvali smo ih da uđu i popiju kafu. Dvojica mladića ponudili su se da sastave sto na koji sam onda stavila šampite i sok. Možda su slatkiši bili neprikladno posluženje jer ona je moju djevojčicu posula bombonama kada sam je prvi put, umotanu u dekicu, unijela u njenu kuću. Pravdala se kako je to običaj, ovdje u Bosni, da je sve u redu, da je neće povrijediti. Podigla je kesu iznad bebe i jednom rukom sprečavala da bombone padaju po glavici. „Da joj život bude sladak“, rekla je veselo. Ali sada nisam razmišljala mnogo, nepoznati mladići, fizički radnici, sigurno vole kolače. Poješće ih, popiti kafu i otići u starom Mercedesovom kombiju natrag u drugi grad. Daćemo im novac za benzin i trud.

Djevojčica je iz jedne kutije izvadila crtane filmove i kesu sa flomasterima.„Dođite nam djeco, u naš svijet bajki“, začula se uvodna pjesma sa CD-a koji je pustila. Jedva smo čekali da ti ljudi odu. Jer ove bajke je djevojčica gledala kod svoje nene, a nena onda nije gledala svoje serije. „Neka, imaju reprize, pusti je.“

Momci su gutali šampite, a mi smo gutali knedle. Jedan od mladića komentarisao je kvalitet drveta od kojeg je napravljen sto. Rekao je da se stolice mogu tapacirati. Uzeo je jednu u ruke i sa nekoliko riječi objasnio da se vrlo lako mogu srediti, samo treba crnog materijala i zlatnih nitni. Pomislila sam na slike domova u kojima je namještaj prekriven velikim bijelim plahtama jer će se možda njihovi vlasnici vratiti.

Moja djevojčica je u susjednoj sobi šarala po bojanki koju je našla ukesi s olovkama. Očekivala sam da će u jednom trenutku početi da plače. Ali nije. Nije pitala ni za igračke.

Nenin stan je prodat mladom bračnom paru. Njihova trogodišnja kćerka ušla je u sobu i pronašla kutiju sa igračkama. „Kao da zna da će ovo biti dječija soba“, rekla je njena mama.

Izluđivala me s tim igračkama. Svaki put kada se vraćala s posla, donosila je pune kese slatkiša, kineskih jeftinih barbika i drugih lutaka koje bi, kada se u njih stave baterije, svijetlile i proizvodile nesnošljivu buku. Govorila sam kako ćemo neke igračke ostaviti kod nje, da djevojčica ima sa čim da se igra kada opet dođe. A onda sam, na povratku u Sarajevo, dok bi djevojčica spavala, iz preostalih lutaka vadila baterije. I iz bebe ćele, sa cuclom čiji je vrh oštar i dugačak nekoliko centimetara da može, kada se zabode u usta lutke, aktivirati zvuk bebinog plača. Ali to nije razlog što sam ostavila igračke u neninom stanu. One su kćerkici davno prestale biti interesantne. Uostalom, poklonila sam ih drugoj djevojčici jer se mirim s tim da će u toj kući započeti neki novi životi.

Kada su momci najzad otišli, počela sam da vadim stvari iz kutija. Knjige, pretis lonac, lampa, porculanske figurice, kitnjasti servis za čaj. I albumi. „Ko je ovo, ko je ovo?“, gnjavila je djevojčica. To su ljudi o kojima mnogo toga znam. Znam ko se upiškio u krevet kad je bio mali, ko je i zašto dobio batine, ko je koga izgubio na ulici, ko je bacio punu šaku kamenja, koji rođak je ispao loš, a koji dobar. Probala sam i ja njima da proturim neki moj doživljaj iz djetinjstva, da kažem da sam i ja imala roditelje i da sam bila nestašna, da sam voljela da pobjegnem i sakrijem se i da je paradajz bio pasasa, a krastavac kasavasa. Ali neki od njih su podigli zid čim su me upoznali i više ga nisu ni spuštali. Ponekad me preko njega gađaju paradajzom, ali me uglavnom ignorišu. S druge strane, ona u društvu djece nije govorila mnogo jer je htjela da čuje njih, pa smo tako, kada bismo ostajale same, mogle da razgovaramo. Da stvar bude još gora, imala je šporet na loženje i ta arhetipska sličica ublažavala je moj osjećaj samoće nakon gubitka majke. Jer ponekad je znalo biti nezgodno, recimo kada bih negdje otputovala i pozivala mamin broj da se javim da sam stigla. Ili bih po inerciji ulazila u njenu sobu da je upitam koliko jaja ide u kolač s višnjama. Kada bi se djevojčica penjala uzbrdo i govorila: “Idemo daveko, daveko, kao moja baka.“

Stvari iz kutija su danima bile razbacane po kući. Možda bismo se prije umirili da sam im odmah pronašla mjesto, a ovako sam pustila da ih još malo prevrćemo po rukama i zamišljamo kako smo tamo. Djever je plakao i rekao da je još jedna kuća zauvijek zatvorena.

Išli smo kod nene obično pred praznike. Pomagala sam joj da očisti kuću i kuhale smo skupa. Ona je pravila baklavu, a ja ostale kolače. Moju ljutnju prema patrijarhatu razvodnjavala je blagošću. Svaki put bi je zbunila moja priča o tome kako žene mnogo rade i da to nije pravedno. U jednom trenutku sam prestala da gunđam na tu temu jer sam shvatila da time poništavam cijeli njen svijet. Da me ne razumije i jedino što zna je to da je radila i u kući i na poslu, brinula se o porodici i bila poznata kao računovođa kojem nijedan inspektor nikada nije pronašao grešku u godišnjem izvještaju. Da joj je za praznike kuća puna djece i unuka.

Nekada je voljela da čita knjige. A onda se jednog dana začitala i propustila da napravi ručak za porodicu. To je bila posljednja knjiga koju je pročitala, rekla mi je to bez gorčine, s nekim lakim pomirenjem.Nakon odlaska u penziju nastavila je da radi, budući da joj je trebalo novca, jer je uvijek kupovala stvari ili davala pare svima oko sebe. Stalno sam joj poklanjala novčanike jer su joj trajali kratko.

Popile bismo našu ponoćnu kafu, a onda bi nena pospremila veliki stakleni sto i presvlačila se u pidžamu. „Hoću da je uredno kada me pronađu. Možda ti je to smiješno, ali će me jednog jutra pronaći ovdje. Ja ću tako otići.“

Proljetos, u osam ujutru zazvonio je telefon. Nekoliko minuta kasnije, djevojčica je ušla u kuhinju i upitala nas zašto plačemo. Rekli smo joj šta se dogodilo, a onda je u šoku počela da govori i nekoliko minuta nije prestajala da ponavlja: „Ko će me sada zvati na telefon? Bila mi je dosadna jer me zvala stalno. Večeras neće nazvati. Ko će me sada zvati?“

Malo je tužno tješiti dijete govoreći mu da još uvijek ima ujake, stričeve, tetke, rođake i rodice, ne zato što ih nema, već zato što je sve to toliko sitno napram ovakvog gubitka.