„Hajde pročitaj prvi red“, reče doktorica.

„175 841“, izbifla Dunja.

„Hajmo sada drugi red.“

„329 961.“

„Bravo. Da li djevojčica previše koristi računar, tablet, telefon?“, upita.

„Ne previše“, rekoh.

Dunja me zahvalno pogleda što se nisu ostvarile moje prijetnje kako ću je reći doktorici ne ostavi li mobitel, ne ugasi li TV, ne odmakne li se od kompa.

„Da li čita?“

„To da. Tu je na nas. I ja i njen tata volimo puno da čitamo.“

„Kasnite s pregledom. Bili ste u januaru ove godine, a sada je novembar. Svakih šest mjeseci treba doći.“

„Oprostite, shvatila sam da trebamo dolaziti jedanput godišnje.“

„Na nalazu vam lijepo piše svakih šest mjeseci. Ali vi volite puno da čitate“, reče i nasmiješi se.

Nekoliko trenutaka sam zurila u lijepu doktoricu i njen pobjedonosni smiješak pokušavajući da shvatim zašto mi je to rekla. Da, najzad sam shvatila. Pomenula sam joj da čitamo knjige. Iako sam to rekla više za sebe, kao da glasno razmišljam, njoj je zazvonilo u glavi dovoljno jako da pohrani taj podatak i što brže iskoristi priliku da me njime odalami.

Opet to ruganje na koje sam gotovo zaboravila. Uzvratila sam joj osmijeh jer sam se sjetila da sam na prvoj godini književnosti pomislila: „Konačno imam opravdanje da čitam. Četiri godine ću čitati kao luda.“ Komentar doktorice vratio me petnaestak godina unazad, na Vilsonovo šetalište. Sjedim pod debelim kestenom, nogu prebačenih preko oborenog bicikla i čitam lektiru. „Vidi ove što čita“, dobacuje neko. Nedugo zatim opet prolaze ljudi i opet komentar, glasan da i ja čujem: „Ja što je ova naćitana!“

Revizori su napadali one koji čitaju u tramvajima: „Ne ćita se ovdje, pašice. Kući idi pa ćitaj.“

Zato je fakultet bio moja tvrđava. Srećom, kasno sam ga upisala te me razlika u godinama isključivala iz društva svih onih djevojaka kojima su kući rekli da je najljepši poziv za ženu – bibliotekarka. Mnogo se sjedi i sačuvaju se vene. Najdalje dokle doguraš jesu erotske fantazije pubertetlija koji dolaze po lektiru. Nisam, dakle, upisala fakultet da budem bibliotekarka. Još malo slobode mladosti, nakon rata i nekoliko poslijeratnih godina lutanja od nemila do nedraga, željela sam posvetiti čitanju. Onom koje je obaveza. Čitanje bez obaveze je uvijek s odgađanjem.

Tad sam postala svjesna gotovo masovnog prezira prema čitateljima, pogotovo čitateljkama. Nekom čudnom logikom patrijarhalci su načitanost povezivali s pameću, a pamet sa slobodom. Što ženi, majci, kraljici ne priliči.

U kafani ispušiti kutiju cigareta cijedeći kafu dva sata nije izazivalo konobarsku netrpeljivost. Ali, ako uz jednu kafu čitaš dva sata (s izuzetkom novina), dobiješ komentar: „Nije ti ovo čitaona.“

Ipak, bilo je i onih koji su tražili prolaz predstavljajući se kao načitani. Na te pristupe, s obzirom na njihovu naivnost, ne mogu gledati bez izvjesnih simpatija:

„Baš sad čitam Muškarci su s Marsa a žene s Venere“, uvaljuje se zalizani marsovac u špicokama, škljocajući Zippo upaljačem.

„A odakle si ti, matere ti?“

„Nisi nešto danas raspoložena. Ako budeš sutra, tu sam.“

Ili kad sam srela druga iz osnovne kojeg nisam vidjela 12 godina. Nakon što sam mu rekla šta studiram, ugledao je prolaz u „Alhemičaru“.

„Baš sam tako i ja luto svijetom, a nisam vidio sreću pred nosom, i zato sam se vratio. I sa ženama je isto tako. Bilo je i Šveđanki i crnkinja i Njemica, a možda si baš ti ona prava koju mi je sudbina odredila još u prvom osnovne, a ja ćorav kod očiju nisam znao to prepoznat.“

No, nećemo biti malodušni, u tom periodu naišao je i on, s prvim poklonom, knjigom „Majstor i Margarita“. S njim je došla i ona, koja voli čitati.

Osim njega, čitati je volio i moj psihijatar. Ustvari nije više moj, upravo zbog čitanja. Prilikom prve posjete pitao me gdje radim. Rekla sam da sam nezaposlena.

„Šta ste završili?“

„Komparativnu književnost i bibliotekarstvo.“

„Ozbiljno? Pasionirani sam čitatelj i bibliofil. Nećete zamjeriti ako vas upitam, prije dva dana sam dobio ovu knjigu, da se niste slučajno susreli s njom, imate li neko mišljenje?“

Sticajem okolnosti ja sam je dobila mjesec dana prije pa sam je stigla i pročitati. Oto Horvat, „Sabo je stao“. Dala sam mu nekoliko pohvala. Do sljedećeg susreta i on ju je bio pročitao i onda smo razmjenjivali utiske. Treći susret počeli smo s mojim problemima, ali već nakon druge-treće minute prebacio se na Anu Karenjinu. Mislila sam da je to neka njegova strategija povezivanja s pacijenticom, neka vrsta intimizacije kako bi mi bolje pomogao. Kad se ni nakon 750 KM nije dovoljno intimizirao, nego nastavio s ronjenjem po mojoj čitalačkoj istoriji, umjesto po mojoj podsvijesti, prestala sam ga posjećivati.

I ona je morala čitati. Završila je medicinu, specijalizirala za oftalmologinju… Mora da joj je bilo frustrijajuće. A motiv očiju u literaturi… Pogotovo poeziji… Da joj kažem na trenutak pomislim, ali bilo bi to uzaludnije nego buditi pticu zauvek sletelu, odgovori Miljković u meni.

„Malenoj je dioptrija ostala ista“, reče.

„Znači čitanje joj nije naškodilo?“

„Ne“, kiselkasto ne nasmiješi, „Dođite na kontrolu za šest mjeseci, napisala sam vam.“

„Ako počnete pisati nešto osim recepata, možda vas i ja počnem čitati.“