Draga Dunja,

Uvijek si imala lijepu riječ za mene. Čak si uspjela ublažiti sindrom Hasanaginice s kojim sam došla na razgovor za posao u Redakciju za kulturu i rekla da ti je moje ime poznato, vjerovatno iz nekog impresuma. Sjedile smo u zadimljenom bifeu Radio-televizije, okružene iskusnim novinarima, nasmrt oboljelim od alkohola i tuge (zapravo oglodanim vlastitim životopisima) i mladim novinarkama, ljepoticama, budućim voditeljicama Dnevnika u sedam.

Jedan dio Redakcije za kulturu sačinjavali su ljudi koji su sjedili na lovorikama jednako svježim kao i socrealistični ambijent radnog prostora po kojem su se šetkali i čehovljevski uzdisali: „Kakve smo mi reportaže pravili! Koliko smo puta bili pohvaljeni za svoje priloge!“ Zato je bila potrebna svježa krv.

A došla sam ja, četrdesetogodišnja volonterka, izmrcvarena od pokušaja da pronađem i sebe i svoj posao. Rekla si mi da dok učim kako se pravi televizijski prilog ne trebam čekati, već raditi ono što umijem – pisati prikaze knjiga koje sam lektorisala i kritike predstava koje sam pogledala. Upozorila si me na neuslovnost rada, nervozu i viku kolega, ali će iskustvo pokazati da to nisam mogla razumjeti i ne prihvatati lično. Jednom sam došla i sa oduševljenjem ti ispričala kako sam uzela izjavu od žene koja radi sjajan posao, izgleda prekrasno i lijepo se izražava. (Tako je Mrs. Dalloway s divljenjem razmišljala o muškarcima, za koje je vjerovala da su jedini sposobni da obavljaju važne poslove.) Nisam razumjela tvoje ljutito pitanje zašto mislim da ja ne mogu obavljati posao koji ta žena obavlja i da li zaista mislim da je baš toliko lijepa. I dan-danas se nasmijem kada se sjetim tvoje ljutnje jer si me prepoznala prije mene same.

Dok sam volontirala na televiziji tragala sam za pričama koje nisu imale puno veze sa prilozima, već sa ljudima koje sam upoznavala i sa kojima sam sarađivala. Shvatila sam da neću biti novinarka, a ipak sam dolazila na posao. Plakala sam kada su me kolege maltretirale i nisam se sukobljavala sa njima. Nanjušili su moju osjetljivost i uživali da me ruže, pogotovo kada bi me neko od urednika pohvalio ili bih dobila ponudu da radim za emisiju posvećenu kulturi. Osjetila sam i kolektiv i mobing i prve simptome prave pravcate depresije. Rekla si mi da jaka prehlada nije razlog već izgovor da se ne dođe na posao i ne napravi prilog. Opet tvoje riječi nisam uzela zaozbiljno. Prestala sam volontirati, sretna što mi nije ponuđen čak ni honorarni angažman.

Poslije nepunih godinu dana, nazvala me tadašnja urednica magazina posvećenog kulturi i rekla da se desilo nešto veoma interesantno. Naime, tražila je nekoga ko će pisati filmske kritike, a njoj su me preporučile dvije osobe koje se uopšte ne poznaju. Prvoj osobi, prelamačici Ruži, nije povjerovala jer joj je djelovala neozbiljno, odbijala je da čita naslove tekstova kako bi provjerila da li je prilikom preloma došlo do neke greške. Čak je počela da je naziva „Hurednica“ jer je ova voljela arhaične izraze, saz i sevdalinke. Ali kada si me preporučila ti, urednici je to bio znak da bih možda ja mogla pisati za njen časopis. Jer kako je moguće da dobije preporuku za samo jednu osobu iz različitih izvora?

Dok sam pisala filmske kritike, preznojavajući se i mantrajući kako nisam kompetentna da to radim, a nisam ni Nisvet Džanko, vlasnice časopisa ponudile su mi dodatni angažman, da lektorišem časopis.

Nakon dva mjeseca, kada je urednica dala otkaz, a ti preuzela posao uređivanja časopisa, jedva sam dočekala da ti zakmečim kako nisam sposobna da pišem filmske kritike i da bi bilo bolje da objavljujem priče. „Kritike su jako dobre, čitala sam ih. Ali u redu“, rekla si, „Napiši priču.“ „Kad?“, upitala sam. „Pa sad“, odgovorila si mirno. Do štampanja novog broja ostalo je tek nekoliko dana.

Kuckala sam „Klaro, turšijo“, preznojavajući se i mantrajući o tome kako sam mogla da zaboravim ko si i na koji način razmišljaš.

Jedna od mojih najljepših priča nastala je zahvaljujući tom kratkom dijalogu.

Tih dana dobila sam honorarni angažman u međunarodnom udruženju pisaca. I sve bi bilo dobro da nisam počela da kopam rupu, da bude što dublja i strašnija i da na koncu skočim u nju. Simptomi depresije su se pojačavali, ali sam odbijala da potražim pomoć. Sjedeći u kancelariji u udruženju, lektorisala sam tekstove za časopis. I treći put u životu doživjela sam psihosomatsko sljepilo. Prvi put, prije ko zna koliko godina, kada sam lektorisala šest izdanja paralelno jer su šefovi u toj firmi odbijali da malo posla prebace i na drugu lektoricu. Drugi put kada me jedan samoprozvani pisac zamolio da mu „preletim“ roman za tri noći i dva dana, i treći put, iz čista mira, odmornih očiju, u kancelariji bez buke. Nakon filmske kritike, sada sam odustala i od lekture i tebe raspucala po ko zna koji put.

Moje bolesti i strahovi raštrkani su po pričama koje objavljujem i uopšte mi nije jasno kako barem na taj način ne uspijevam da ugušim želju za samouništenjem. I zašto ne pomažu pohvale ljudi, za koje znam da su iskrene? I drage prelamačice Ruže koja ne voli ni naslove u tekstovima, a moju priču doslovno proguta, još natjera i momka i mamu da je pročitaju, a onda im kaže: “Je l de da je luda?“

Vidjela si, nakon što sam odustala od svih angažmana, pa i onog u udruženju pisaca, kao serijski ubica obrušila sam se i na kolumnu. I vrlo dobro znaš da ako mi dozvoliš da odustanem, ja više neću napisati nijednu priču.

Samo ti znaš koliko puno radiš, a koliko malo spavaš. I mislim da je to odgovor na pitanje zašto si jedina osoba koja me uspije dozvati iz mog tako milog i hladnog mraka. Jer, jednom mi je došla žena da očisti stan (nije ona što me opljačkala, već neka druga). Ja sam se, onako u svom stilu, pravdala (žena me nije ništa pitala) da ne mogu, da nemam kad da sredim kuću. Onda sam vidjela njena deformisana stopala i upaljene šake. Postiđeno sam uzela krpu i počela da perem prozore. Tek tad me upitala šta to radim, a ja sam odgovorila da želim da joj pravim društvo.

Da, depresija je izgovor, a ne razlog da se ne pišu priče.

Voli te N.

P.S. Znaš da sam ti rekla kako ne izlazim mnogo i da sam u nekoj vrsti izolacije i da nisam Emily Dickinson koja je imala agorafobiju, a pisala o leptirićima i cvijeću i svijetu izvan kuće iz koje nije mrdnula (barem sam tako čula), a meni treba da budem među ljudima i da je to razlog što nemam ideje za priče. Ti si me na lijep način podsjetila da je to opravdanje bulšit. I zaista, tema za novu priču je prije neki dan ušetala u stan. Zapravo, unijeli su je. Ali o tome drugi put.