Jovana, moja supruga, izvodila je našu kćerkicu u park i gledala novopečene majke koje su vikale djeci da ne smiju trčati ili ih ganjale sa šerpicom da ih nahrane. Tek što bi se dijete spustilo niz tobogan, majka bi mu, koristeći efekat iznenađenja, ugurala komad pite u usta. Jednom smo oboje svjedočili šibanju četvorogodišnje djevojčice po golim nožicama jer nije dobro pazila na mlađeg brata dok se mama porukala sjedeći na klupi.

Počeli smo osjećati odbojnost prema dječijim parkovima, svojevrsnim mikrofabrikama za održavanje patrijarhata i proizvodnju novih generacija koje se nikada neće odseliti iz porodičnog gnijezda. Time smo se štitili i od razgovora sa ženama koji je često, naročito pored ljuljačke ili tobogana, bio neizbježan. Jednom je prišla starica, pogledala u moju Unu i upitala me imam li sina. Rekao sam da nemam. „Biće, akobogda, biće“, i potapšala me po podlaktici, dokle joj je dosezala ruka.

Uvijek smo vjerovali, i Jovana i ja, da ljude povezuju zajednička interesovanja i svjetonazori. Jer jedne večeri, vrativši se sa Unom iz šetnje, Jovana mi je ispričala da je u park ušetao mlađi čovjek sa djevojčicom. Curica je bila Unino godište i trčala je po parku, padala, skakala po lokvicama i najzad, kada je ugledala Unu, prišla je i istog časa počele su se igrati. Djevojčica je tepajući otpjevala refren pjesme “Teške boje”, a njen otac, obučen u izlizane farmerice, starke i vijetnamku, kroz smijeh je objasnio da njena dadilja sluša rock.

Sada bih mogao krivicu svaliti na Jovanu jer je i njega i djevojčicu opisala kao ljetni pljusak. Po njenom mišljenju takvi ljudi ne slušaju turbofolk niti djetetu koje se spušta niz tobogan guraju pitu u usta. S druge strane, rekla je, nije ličio ni na snoba čija će djevojčica pohađati časove klavira i baleta, u sobi imati ogroman ukrasni kavez za ptice, ali bez ptica, jer ptice prljaju kaveze i ljetovati na italijanskoj rivijeri.

Sljedećeg dana bio je moj red da izvedem Unu. Po Jovaninom detaljnom opisu u parku sam prepoznao čovjeka koji se kasnije predstavio kao Igor, i njegovu djevojčicu Hanu. Supruga im se naknadno pridružila i iz razgovora sam saznao da se zove Lara i da radi kao pedagogica u srednjoj školi. Rekli su da su kupili stan u komšiluku.

Godine su prolazile i već smo se svi osim Une navikli na Hanin običaj da se s njom igra dok ne naiđe neki treći drugar. Ili da joj otme sve igračke, obujmi ih ručicama i vikne: “Moje, moje!!!” Jer to su dječija posla i u njih se ne treba petljati. Divili smo se Haninoj fizičkoj inteligenciji jer je naša Una prohodala tek sa petnaest mjeseci i bila nježno i oprezno dijete. Hana je govorila razgovjetnije u odnosu na Unu koja je odlučila da progovori negdje oko trećeg rođendana. Ali opet, svako je dijete svijet za sebe, imali smo običaj reći.

Vikendom smo išli na izlete. Jovana je iz ruksaka vadila hranu za sve nas, a Lara cijeđeni sok za Hanu. Nismo razmišljali ko koliko daje, uvijek smo bili galantni jer mi, u odnosu na naše prijatelje, nismo morali da otplaćujemo stambeni kredit, kredit za auto, osiguranje za dijete i da razmišljamo o vikendicama na moru i planini koje je trebalo održavati. Mi nismo imali ništa, a izbjegavanjem kupovine hrane i sokova za izlet svakako nismo mogli uštedjeti za stan. Vremenom se jedan cijeli album napunio Uninim i Haninim slikama: sa proslave Nove godine kod nas, sa proslave Nove godine kod nas, sa proslave Nove godine kod nas, sa izleta, iz parka, ispred zgrade, u Pionirskoj dolini i sa proslave Nove godine kod nas.

Jovana i ja smo često ostajali bez posla jer su uvijek bili na određeno vrijeme i ovisili o nečijim donacijama i projektima. Preživljavali smo zahvaljujući honorarnim angažmanima. Jovana je oboljela od depresije i počela da pije. To je bio početak bračne krize.

Igora i Laru nije interesovao naš privatni život i uvijek su nastojali da promijene temu razgovora ako bi Jovana ili ja počeli pričati o nedostatku novca ili njenoj bolesti. Tumačili smo to kao pristojnost. Na kraju krajeva, i Larini svakodnevni strahovi da će se njenom djetetu desiti nešto strašno potvrđivali su činjenicu da smo svi od krvi i mesa. Bili smo zadovoljni našim prijateljima i zahvalni što slušaju lijepu muziku i obuvaju starke i kikersice.

Jovana je mjesecima preskakala terapiju i izbjegavala da posjećuje ljekare. Odbila je i da se obrati za pomoć Zavodu za odvikavanje od ovisnosti. Sa Unom sam odselio u drugi stan i upisao je u prvi razred u najbližoj školi. I dalje smo se i Jovana i ja viđali sa Igorom i Larom i trudili se da ih ne opterećujemo porodičnim problemima. Kada je Hana bila raspoložena za Unu, njihova druženja prolazila su bez većih incidenata. Najesen je počela njihova prva školska godina. Igor mi je ispričao da je Lara jako zabrinuta jer je Hana dobila veoma neobičnog učitelja. Čovjek išaran od tetovaža, obučen u garderobu drečavih boja i sa pirsingom u nosu, koji je doduše vadio radnim danima, važio je za jednog od najboljih učitelja u gradu. Nisam imao ništa protiv učiteljice koju je dobila Una, ali sam ipak otišao do Hanine škole da upoznam njenog učitelja.

Ovoga puta mogao bih okriviti sebe jer sam Jovani rekao kako njegova pojavnost otkriva i njegovu kreativnost i da bi za Unu možda bilo dobro, s obzirom na situaciju u kući, da bude u blizini svoje drugarice i da je uči čovjek koji ne koristi poštapalice poput “akobogda”.

I Jovana je imala lijepe vijesti – počela je sa terapijom i prestala piti alkohol. Obećao sam joj da ćemo se Una i ja vratiti ako ostane disciplinovana sa liječenjem.

Kada sam javio Igoru i Lari da sam upisao Unu u Hanin razred, procijedili su nešto kao: “Super, drago nam je.” Nismo mogli znati da će Lara kasnije te večeri plačnim glasom reći mužu: “Jesu li ti ljudi normalni?! Pa u razredu već ima tridesetoro djece!”

Unu smo u novu školu prvog dana ispratili i njena mama i ja. Ispred škole je Lara ubjeđivala Hanu: “Jelde zlato da te boli ruka? Igore, nju boli ruka. Reci mu, dušo, gdje te tačno boli?” “Daj ne budali”, rekao je Igor. “Da li se povrijedila, šta je bilo”, upitala je Jovana. “Ama ništa”, odgovorio je Igor. “Možda se nažuljala dok je spavala”, dodala je Lara.

Šareni učitelj je izašao po svoje đake. Una je stala pored Hane koja je odgurnula i uzela drugu djevojčicu za ruku. Pogledao sam u Jovanu i po izrazu njenog lica shvatio da su nam se u trenutku poklopile sve kockice i da smo pogriješili. Lara je objašnjavala mužu da učitelj nipošto ne smije izvoditi djecu van jer i sa drveća padaju krpelji, a on je, na ivici strpljenja, vikao da je septembar i da krpelji ne žive na drveću. “Ali oni skaču, lete”, zavapila je Lara.

Ostala nam je još jedna ohrabrujuća misao – učitelj. On voli djecu i naučiće ih svemu lijepom. Dolazi i na njihove rođendane jer ne želi da misle kako je on neki strašni, vrhunaravni autoritet, već običan čovjek koji ih uči. Na Facebooku je svakog dana nakon škole postavljao fotografije na kojima djeca slikaju, crtaju, pišu. Volio je da fotografiše i da bude transparentan. Poslije prvog roditeljskog sastanka Jovana me nazvala i rekla da učitelj priča kao šaner (“Kaem ja njemu: ’Kerime, đes pošo usred ćasa?‘) i pominje samo dvoje-troje djece, kao da ostala i ne postoje. Na njeno pitanje kako se Una uklopila u novi razred, rekao je da je baš tog dana imala veoma „neslanu šalu“ i rekla jednoj grupi djevojčica da su joj „starci umrli”. Kada ga je pitala kako on kao pedagog tumači Uninu laž, odjednom je osjetio potrebu da se obrati drugom roditelju. Mislio sam da Jovana pretjeruje jer me opet nazvala i rekla: “Ti znaš da Una možda i neće biti odlikašica, ali da izvanredno crta. Naš vrli Uči kači fotke na kojima ona drži crtež, odnosno škrabotinu. Kako je to moguće?”

Iako me Uči umirio i rekao da je sve u redu i da će Una biti sretna u tom razredu, ona je izlazila iz škole uplakana i trčala za Hanom koja se pravila da je ne primjećuje. Dok su druga djeca pratila nastavu, Una se osvrtala i pogledom lovila Hanin. Pred kraj prvog polugodišta i meni je bilo jasno da je učitelj transparentan i u pogledu subjektivnosti pa od trideset đaka voli tek nekoliko njih. Ali roditelji nisu lako odustajali od njega – dodvoravali su mu se poklonima i pozivima na rođendane. A svoju sedmogodišnju djecu gnjavili dodatnim zadaćama, izvodili ih nasapunjane iz kade da ih izruže zbog dobijene četvorke, šibali ih kaišem i ta iskustva dijelili ispred škole. Kada smo se Lari i Igoru požalili da ne znamo zbog čega je pukla tikva između Une i Hane i da je učitelj predložio da porazgovara sa njima, jako su se naljutili. “Naše dijete da ide na razgovor?! Pa ona ima sedam, a ne sedamnaest!”, povikao je Igor. “Ama ne na razgovor te vrste, niste shvatili. Mislili smo, prijatelji smo i…” “Odakle vam to da smo mi prijatelji? Mi nikada nismo bili prijatelji. A vi znate koji je vaš problem i nemojte nas i naše dijete uvlačiti u to.”

Na kraju prvog polugodišta, na Uninu i našu radost, u knjižici su bile opisne ocjene. Između ostalog pisalo je da Una stalno zaboravlja opremu za likovno. Čudilo nas je što nam to učitelj nikada prije toga nije pomenuo.

U drugom polugodištu Unu sam prebacio u staru školu. Da li za kaznu ili ne, nije dobila istu učiteljicu. Ali, aBd, biće sve u redu…