Neke žene maštaju o tome da imaju romansu s temperamentnim Španjolcem, neke, pak, sanjare o Italijanu. Takve maštarije stereotipno smještaju u Pariz, Madrid, Veneciju. Međutim, moja prijateljica daleko je prizemljenija. Svoj objekt žudnje pronašla je bukvalno ispred nosa – u prvoj bosanskoj šumi kojom je šetala u svojstvu vodiča nekolicini stranaca. I tako je ona, umjesto svojih gostiju, upoznala prave čari bosanskog turizma…
Svojski sam se trudila da što češće zatvaram usta jer mi je vilica nekontrolisano padala na sto. “Ali, on je tako zgooodan. Preplanuo, mišićav, mlad!“, pričala je. “Ovaj, nije nešto posebno lijep u licu, ali to nije tako važno…“
“Kako odlaziš kod njega?“, upitala sam.
“Pa, naučila sam put do tamo. Jedan dio pređem autom, a onda idem pješke. Tamo zna biti divljih svinja, ali ih ja nikada nisam vidjela, a vukovi ne napadaju.“
“Šališ se?!“
“Ne šalim se. Rizik se zaista isplati. Hemija koja među nama vlada prosto je neopisiva“, zacvrkutala je.
“Nemoj me pogrešno shvatiti, ne potcjenjujem tvoju privlačnost, nego ta hemija… Vjerujem da je kod njega jače izraženija, budući da kod kuće svaki dan jedino žensko koje viđa jesu ženke divljih životinja.“
“Nemoj tako. Nije on toliki divljak. Zna i da čita i da piše.“
Nisam se čak stigla ni zapitati šta on to čita a šta piše u divljini, a moja prijateljica nastavila je da deklamuje odu Erosu: “Tamo se ničega ne bojim: ni insekata, ni munja, ni gromova. Sve to daje posebnu draž avanturi. Dopada mi se to što je moj ljubavnik tako spretan. On, na primjer, u samo nekoliko poteza obori drvo…“
“A od čega živi taj tvoj Zagor?”
“Živi jako skromno i nema nekih posebnih prohtjeva. Ima nekoliko ovaca… Nemoj mi se smijati! Ti ne znaš kako je on privlačan!”
U tom momentu zamislila sam njenog privlačnog ljubavnika kako muze ovčicu i opet prasnula u smijeh. Kafe s prijateljicama definitivno produžavaju život.
“Ne smijem se ja njemu, već vama dvoma u kombinaciji. Do prije neki dan si se užasavala kada bi u šnicli vidjela žilicu, a sada si spremna da jedeš veprovinu ako bi ti je on servirao.”
“Tamo je smiješno izmotavati se i zahtjevati nešto što jednostavno nije ostvarivo. Kada počne oluja, ja se ne mogu prenemagati i očekivati od njega da je zaustavi. Mogu samo da se ušuškam u njega i tako osjetim da sam na sigurnom mjestu. Nisam znala koliko je lijepo na sebi imati samo džemper ispleten od sirove vune i gledati u plamen vatre”, uzdahnula je. “Postala sam ovisna o njemu, o njegovom psu, o prirodi… Imam utisak da on vlada svime što ga okružuje. Ne moram ti govoriti o tome kako je dobar ljubavnik. Onako mlad, u punoj snazi, on može…“
“Ok, ok, jasno! Bez detalja, molim!“, viknula sam kroz smijeh.
“Najzad sam uvidjela da me grad ubija. Muškarci u odijelima… odbojni su mi, izvještačeni. Krajnje nesposobni za elementarne stvari. Potpuno beskorisni i impotentni od tolikog foliranja. Kod gradskih momaka se pretežno sve vrti oko riječi i ostaje na riječima. Kod njega nema puno priče. On je ćutljiv i vrijedan, jer da je drukčije, ne bi preživio u prirodi. A ako možeš opstati u onakvim uslovima, onda si zaista moćan. Nego znaš šta? Mislim da ću sve ostaviti i otići da živim s njim“, odlučno je izjavila.
“Šta misliš tamo raditi? Od čega ćeš živjeti?”, upitala sam.
“Pa… imaćemo životinje. Braćemo borovnice. Praviću sokove i džemove.” “Slušaj! Kada odlučiš da poništiš sve što si postigla u životu, počev od fakultetske diplome, preko solidnog posla i sjajne emotivne veze, pa i prijatelja koje mislim da imaš, kada kažeš: ‘pu, pike, ne važi se’, to se, draga moja, zove kriza srednjih godina. Poznaješ li ga, znaš li zašto živi sam u divljini?
“Ja mu bezuslovno vjerujem! A ti očigledno ne shvataš do koje mjere sam zaražena prirodom! Konačno sam progledala i pronašla sam se među onim bubama i pticama gore u brdu! Ne smeta mi hladnoća, pa ni to što on nema struje i vode u kući, odnosno kolibi!“, vikala je.
“To je veoma romantično, a tako je to kada se posmatra sa strane. I ti si, sad zasad, posmatrač, odnosno gost kod tog tvog momka. On je pažljiv prema tebi, ugađa ti koliko može… Eto, zamisli da živiš gore i padne snijeg i zatrpa vas, a ti se razboliš i dobiješ temperaturu.“
“Rakija i rendani krompir snižavaju temperaturu! Krompir uspijeva na onoj nadmorskoj visini”, uzviknula je pobjedonosno. Tog trenutka se, vjerujem, prepustila maštariji o tome kako je dragi liječi stavljajući joj obloge od rakije…
Tada sam shvatila kako se osjećaju oni kojima neko blizak zaglavi u sekti. Uradila sam ono što prijateljice često čine, a pogrešno je – davala sam savjete, a ona ih nije trebala. Zvocala sam joj, a ona me nije slušala. Odlučila sam da šutim.
Svaka naša naredna kafa započinjala je njenim smijehom i novim najupečatljivijim momentom iz te veze: “Pred nas je onda iskočio srndać!“, “Držali smo se za ruke i ležali u travi“, “Zamisli da dočekaš zoru u šumi! Nestvarno!“ „Vidjeli smo medvjediće i onda pobjegli. Bojali smo se da ne naletimo na njihovu mamu jer bi to bio koban susret.“
Jurcala je kao muha bez glave želeći da uzme sve što joj se nudilo. A o selidbi kod njega sve je rjeđe pričala.
I onda je došao trenutak zvani “jesam li ti rekla?“… Pojavila se loše raspoložena, sjela za sto i umjesto pozdrava izjavila: “Ne mogu više da uskladim paralelne živote. Umorna sam. Prekinuću vezu s njim.“
“Tek tako?“, upitala sam.“
“Tek tako. Mislim da nisam više zaljubljena u njega.“
“Šta se desilo?“
“Ma, prije neki dan dogovorili smo se da se on spusti u grad umjesto da ja odem kod njega. I došao je. Čekao me je na dogovorenom mjestu. Kada sam ga ugledala, pala sam u iskušenje da pobjegnem. Onako neobrijan, u vunenom džemperu i u blatnjavim cokulama koje kao da su se nasljeđivale s koljena na koljeno tri generacije. Neki poznanici su me vidjeli s njim i nije mi zbog toga neprijatno, nisam ja malograđanka, ali… On ne zna da pređe ulicu! Ne gleda ni lijevo ni desno nego goni kao da je u onoj svojoj šumi. Pljuje po asfaltu! Zamisli ga takvog u kafiću. Učinilo mi se da je utonuo u onu stolicu i da se smanjuje i smanjuje. Kao kakav dječak kojeg trebam naružiti što je štrokav i još moram da mu obrišem nos. Ušetao je iz šumskog ambijenta u gradski pa je djelovao tako tužno i jadno, a to nije nimalo seksi…“
“Nije meni žao tebe, već njega, jer si mu ulila nadu i sada ćeš ga povrijediti. Nego, ti svom ‘gradskom’ momku u toku seksa kaži: ‘Dragi, pričaj mi seljački’, pa će biti i vuk sit i ovce na broju.“
