Piše: Tamara Zablocki
Nermin Hamzagić, kojeg poznajemo po angažovanim kreacijama u pozorištu i kao autora kratkih filmova, prošle je godine dobio priliku snimiti i dugometražni prvijenac „Pun mjesec“, a rezultat je ostvarenje koje kroz radnju smještenu u policijsku stanicu, u toku samo jedne noći, predstavlja sukus današnje Bosne i Hercegovine kojom vladaju korupcija, bezakonje, sitni kriminal i krupne nepravde. Kroz izvrsnu glumačku igru Albana Ukaja, koji je utjelovio policijskog inspektora Hamzu, a potom i ostatka ekipe, Hamzagić je ispripovijedao priču u kojoj se, možda jasnije nego i u jednom bh. filmu novijeg datuma, zrcali naša svakodnevica i naš skučeni manevarski prostor za izbor i vjeru u bolje sutra. „Pun mjesec“ je svjetsku premijeru imao na Cottbus Film Festivalu u Njemačkoj, gdje je osvojio nagradu ekumenskog žirija, dok je Alban Ukaj nagrađen kao najbolji glumac, a početkom godine ga je mogla pogledati i publika u BiH. Tim povodom, s Hamzagićem, nagrađivanim rediteljem i višim asistentom na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, razgovarali smo o našem juče, danas i sutra, o prilikama za filmske stvaraoce u BiH i, neizostavno, o angažovanoj umjetnosti.
U okvirima Bosne i Hercegovine nije lako snimiti dugometražni film, odnosno dobiti finansijsku podršku za njega, pa to samo rijetkim autoricama i autorima pođe za rukom. Počet ću zato od pitanja koliko je komplikovano doći do prilike za snimanje dugometražnog filma i šta bi se moralo promijeniti u sistemu podrške kinematografiji, odnosno tokovima novca, da bi autorice i autori lakše dolazili do ostvarenja svojih ideja?
Kontinuirana i sistemska podrška je nužna kako bismo dugotrajno razvijali kinematografiju, pored novca postoji potreba i za donošenjem zakona koji će urediti ovu oblast. Usvajanjem kulturne politike, dakle jednog dugoročnog plana, stvaraju se pretpostavke za razvoj ali i neovisnost umjetnosti od politike.
Dakle, pored većih finansijskih izdvajanja, potrebno je uspostaviti transparentan sistem dodjele novca, sistem koji podržava izvrsnost, a odbacuje kriterije „nacionalnog“, što je bio slučaj proteklih godina, ili političke podobnosti. Društvo mora prepoznati film, ali i umjetnost općenito, kao potrebu. Izdvajanje za umjetnost odraz je stepena razvijenosti ili težnje jednog društva prema razvoju.
Budžet filma „Pun mjesec“ bio je izuzetno mali, ali je sve ipak uspjelo biti urađeno i u tim okvirima. Kako si formalno došao do prilike da snimiš svoj dugometražni prvijenac? Kako je tekao čitav proces od prvobitne ideje za priču do finalnog proizvoda?
Dugo sam sa producentima Amrom Bakšić Čamo i Adisom Đapom tražio odgovarajući format, zapravo nastojali smo realno sagledati mogućnosti produciranja debitantskog filma u Bosni i Hercegovini danas. Već duže vrijeme sarađujem sa SCCA/pro.ba, tako da je bilo prirodno da s njima krenem u produkciju. Zahvalan sam im na podršci ali i hrabrosti da se zajedno upustimo u „Pun mjesec“. Od početka smo znali u kojim uslovima radimo film i nismo željeli da nam to na bilo koji način postane izgovor.
„Pun mjesec“ pripovijeda o stvarnosti koju u BiH živimo već dvije i po decenije nakon rata, obespravljenima, opljačkanima, osiromašenima, izdanima, primoranima na poteze očajnika. Zašto ti je bilo važno ispričati ovu priču?
To je stvarnost u kojoj sam odrastao, kao i većina moje generacije. Tranzicija nas je obilježila, formirani smo u disfunkcionalnom sistemu. Imao sam potrebu da o tome govorim kroz vrlo ličnu perspektivu.
Normalizacija ovog stanja je naša nova trauma
Akcenat u filmu je na socijalnim i ekonomskim problemima koji su ovdje odavno opšte mjesto, poput onog da se oboljela djeca liječe donacijama i da je reketiranje redovni dio mjesečnih rashoda. Je li konačno došlo vrijeme da se bavimo našim ovdje i sada, umjesto prošlošću kojom se bavila većina naše filmske produkcije proteklih decenija?
„Ovdje i sada“ direktna je posljedica prošlosti. Mislim da nije moguće jasno odrediti kada se jedno poglavlje treba zatvoriti, a nova otvarati. Zapravo, mislim da bi to bilo pogrešno. Treba da govorimo o svim temama koje su relevantne za naše društvo. Prošlost, budućnost, ali svakako i sadašnjost. Najveći problem vidim u tome što smo pristali da liječenje SMS-om, korupcija itd. postanu općim mjestima, do te mjere da smo otupili na te pojave, da ih prihvatamo kao sasvim normalne. To je možda naša „nova trauma”.
Referenci na rat je u ovom filmu malo, poput, recimo, replike koju izgovara doktorica iz Hitne pomoći, ističući da je u ratu imala bolje uslove rada, a danas mora sama kupovati rukavice za rad. Ipak, domaćoj publici je jasno da je sve prikazano u filmu posljedica koju je rat posredno i neposredno omogućio. Jesu li i priče o našem poraću neminovno priče o ratu?
U vezi su sigurno. Teško je očekivati da možemo graditi zdravo društvo u kontekstu u kojem nismo pronašli i sahranili mrtve, u kojem se negira genocid, stvara ozračje nepovjerenja i straha. Ali prošlost ne smije postati alibijem. Imamo obavezu prema generacijama koje dolaze, dužnost da za njih stvorimo pretpostavke za razvoj.
Glavni lik u filmu, inspektor Hamza, kojeg tumači Alban Ukaj, jedan je od rijetkih „na pravoj strani“, on se još drži etičkih uzusa i pravila poštenja i pravde, koja su odavno zaboravljena u društvu kojim vlada haos i parola snađi se. Zašto je lik Hamze izgrađen tako? Kako žive hamze u bh. društvu danas?
Hamza hoda po liniji, pokušava se nositi sa izazovima društva u kojem živi. Koscenaristkinja filma Emina Omerović i ja dugo smo nastojali pronaći mjeru za Hamzin lik. Nije on pravednik, niti junak. Život je dosta kompleksniji. Nismo željeli da morališemo, već smo lik stavili pod pritisak i vrlo lične izbore koje mora donijeti.
Foto: Almin Zrno
