Dina Mušanović rođena je 1991.godine u Sarajevu. Diplomirala je 2016. na Akademiji scenskih umjetnosti Sarajevo, u klasi profesora Ermina Brave. Dobitnica je brojnih nagrada za glumačka ostvarenja, među kojima je i nagrada „Rejhan Demirdžić“ za najbolju mladu glumicu za ulogu Mirjane u predstavi „Drama o Mirjani i ovima oko nje“, u sklopu 54. izdanja Internacionalnog Festivala MESS. Trenutno je članica ansambla Kamernog teatra 55.

Piše: Duška Amidžić
Foto: Zoran Lešić
Fotografije iz predstava: Privatna arhiva
Make up: Nermina Vilić
Styling: Milan Senić

S Dinom smo razgovarali o njenom odnosu prema profesiji koju je odabrala, pozorištu u doba pandemije, emocijama kroz koje prolazi kada radi na predstavi: tremi, strahu, razmišljanjima, ali i o radosti i pozitivnoj energiji neophodnoj u profesiji, ali i u životu. „Ne možemo se svi voljeti, to nije ni prirodno, ali moramo se međusobno poštovati. U pozorištu je svako bitan jer je ovaj posao timski rad“, rekla nam je Dina. „Svaka čista i iskrena razmjena s kolegama je nešto što ostaje sa mnom i što mi razvuče usne u osmijeh kada se toga sjetim. Raduje me kada se neko istinski veseli tuđem uspjehu.“

Da li se ponekad plašiš uloga?

Na prvoj čitaćoj probi pomislim kako nemam pojma kako ću uraditi zadatak. To me obraduje. To je izazov. Pozorište bez izazova je mrtvo pozorište. Nema većeg izazova od pomjeranja vlastitih granica. Ni većeg zadovoljstva. Kako vrijeme odmiče, bolje mi ide nastojanje da budem otvorena, da dopustim samoj sebi to pomjeranje, da dopustim sebi ranjivost. Naučila sam da se ne držim grčevito zone komfora. To je najveći neprijatelj glumca, u njoj je udobno i naizgled sigurno, ali to ne vodi nigdje. Kada previše razmišljam o nečemu, postanem nesigurna i to mi stvara nervozu, ali ne dopuštam si da dugo ostanem u tome, pa počnem praktično raditi na rješavanju „problema“. Uredu je imati zdravu tremu pred snimanje ili izlazak na scenu, uredu je i da se dlanovi znoje na pres konferenciji, ali ne možeš raditi svoj posao plašeći se. To nije zdravo i nije produktivno.

Koliko je rad bio neophodan u vrijeme pandemije?

Rad je uvijek neophodan. Stvarna i direktna ljudska razmjena u pozorištu bila je ugrožena tokom pandemije, a ta je razmjena esencija teatra. Predstave koje smo imali priliku gledati online bile su lišene toga, tog ljudskog faktora, direktnog kontakta između glumaca i publike. Pozorištu to treba, inače je lišeno smisla. Kada je riječ o stvarnom radu uživo, okolnosti su donijele ograničenja kojima smo se prilagodili. Ova je umjetnost fleksibilna. I oduvijek je odraz stvarnosti. Rad nas je psihički i emotivno spasio u ovom surovom periodu. Privatno a i profesionalno. Godina je bila teška jer smo ostali bez nekoliko divnih umjetnika. Najteže mi je palo to što nas je napustio naš divni Dragan Jovičić, neponovljiv i nezamjenjiv u svemu što je bio, i kao čovjek i kao glumac.

Razmišljaš li ikad o smrti?

Naravno da mislim. Svi misle o smrti, ali rijetko razgovaramo o tome. Svako razmišlja o tome kako bi želio biti ukopan ili kremiran i o tome ko bi od živih došao da nas pozdravi zadnji put. Nekada pred spavanje samo pomislim: Šta ako se sutra ne probudim? To zapravo zovu najljepšom smrti. Voljela bih tako otići, u snu.

Šta si naučila za vrijeme pandemije?

Ako sada nisam naučila da se ne vrijedi nervirati oko stvari koje ne mogu promijeniti, neću nikada. Teško da me nešto više boli od nepravde i teško se mirim s tim da je pravda nedostižna ili jako spora. Kada staneš sa strane i posmatraš svoj život, možeš prepoznati stvari koje nisu pod tvojom kontrolom i tako ćeš izbjeći razočarenja. Ta promjena perspektive donese mir kada prihvatiš realnu sliku svijeta, a ne samo svoje viđenje istoga.

Zavist, jesi li je ikada osjetila?

Zaista nisam. Dva puta mi je iskreno bilo žao što nisam bila dio nekog projekta. Taj prvi put, nakon što sam pogledala finalni rezultat, zapravo sam shvatila da je bolje što nisam bila dio toga. A drugi put, nakon odgledanog finala projekta, bila sam jako sretna jer je bio izuzetan. I potpuno sam zaboravila da sam željela biti dio toga.

Šta te ljuti u poslu i koje su najljepše stvari u vezi s njim?

Postoji jedna specifična rečenica koja će, nadam se, uskoro iščeznuti iz našeg posla, a glasi: Nije mi došlo. Ona me stvarno zna naljutiti. To obično izgovori neko ko ne uradi ono kako je dogovoreno i fiksirano. Tu rečenicu brkaju sa značenjem spontanosti. A u suštini to je čisti primjer neprofesionalizma i samo izgovor. Zamislite da vam se pokvari mašina za pranje veša. Pozovete majstora i on je popravi. Korpa za prljavi veš je puna i jedva čekate da je ispraznite. Stavite dio u mašinu i uključite je. Niste se ni okrenuli, a već stojite u lokvi vode. Majstor nije zavrnuo crijevo za vodu. Nazovete ga i pitate zašto to nije uradio a on odgovori: Nije mi došlo.

I upravo takav stav je rezultat manjka odgovornosti i poštovanja. Ne možemo se svi voljeti, to nije ni prirodno, ali moramo se međusobno poštovati. U pozorištu je svako bitan jer je ovaj posao timski rad. I svi ovisimo jedni o drugima. Bahatost i iskustvom i znanjem nepotkovana samouvjerenost onih koji ne uviđaju da se bavimo kolektivnom umjetnošću je otrovna koliko za njih toliko i za ljude oko njih. Svi smo mi samo dio slike koju slikamo zajedno. Svi smo jednako važni. Zapravo je vrlo jednostavno izabrati da budeš neko ko će biti pokretačka i pozitivna snaga grupe. Koliko se samo popravi energija grupe kada jedna osoba uđe u prostor nasmijana.

Ja jako volim duhovite ljude. Uvijek se trudim dok radim da budem u društvu takvih kolega. Što je ljepša i zdravija radna atmosfera dok se priprema predstava to će biti bolja igranja kada se proces završi. Svaka čista i iskrena razmjena s kolegama je nešto što ostaje sa mnom i što mi razvuče usne u osmijeh kad se toga sjetim. Raduje me kada se neko istinski veseli tuđem uspjehu. Velika mi je radost kada mi se ostvari želja da radim s nekim čiji rad volim. Ove godine mi se to višestruko ostvarilo u radu na predstavi „Schindlerov lift“ i na tome sam jako zahvalna.

Koja je najvažnija lekcija koju si naučila u djetinjstvu?

Djeca, iako ne znaju i dosta toga i ne razumiju, osjete ono bitno. Kao dijete, na praktičnim primjerima sam shvatila da je porodica sigurno mjesto. To da je nezamjenjiva vidjela sam na primjeru različitih generacija u mojoj porodici, koji se jedni prema drugima ophode s poštovanjem i ljubavlju. Izlaz iz svakog životnog problema je bio upravo u tom zajedništvu. To je prostor u kojem je ljudski griješiti i gdje postoje uvijek rješenja za sve. Uvijek je puno smijeha i trudimo se obradovati jedni druge, makar i sitnicama. Budući da mi je majka bila i otac i majka, rano sam počela uviđati šta znači biti žena u ovom svijetu. Ona je najhrabrija čista duša koju poznajem. Moja je najvjernija drugarica, najiskrenija kritičarka i najtopliji zagrljaj. Njena bliža porodica odigrala je značajnu ulogu u mom odgoju i formiranju karaktera. Količina ljubavi i podrške koju su mi oni i moja mama pružali i koju mi i sada pružaju moja su najveća snaga. Odrasla sam u uvjerenju da je ljubav najvažnija. I danas tako mislim i osjećam.