U ljubljanskoj Narodnoj galeriji otvorena je izložba „Alan Ford trči počasni krug“ koja će kasnije proputovati i drugim gradovima bivše Jugoslavije, zemlje u kojoj je strip doživio i najveći uspjeh, te će je imati priliku pogledati i publika u Sarajevu. Uzimajući za povod 50. obljetnicu prvog italijanskog izdanja, postavka odaje počast legendarnom stripu uz koji su odrastale generacije. Izložene 162 originalne table Maxa Magnusa i Bunkera dosad su najveća izložba originalnih tabli stripa Alan Ford: na dosadašnjoj najvećoj izložbi, upriličenoj u Rimu 2017. godine, publici je bilo predstavljeno njih tridesetak.
Piše: Tamara Zablocki
Najveća svjetska izložba originalnih tabli Alana Forda u Narodnoj galeriji nesvakidašnja je i zato što za ideju i cjelokupnu postavku nije zaslužan neko iz kustoskog tima ustanove, već kolekcionar i antikvar Rok Glavan, koji s Galerijom inače nema puno veze, a zatim i po tome što je uopšte izložba o jednom stripu smještena u hramu slovenačke nacionalne kulture u kojem se obično postavljaju izložbe klasičnih, kanonskih slovenačkih slikarki i slikara. Glavan je na pratećem predavanju u Narodnoj galeriji istaknuo da ga ljudi neprestano pitaju kako to da je izložba o Alanu Fordu smještena baš u ovom prostoru, a potom i samouvjereno odvratio da on u tome ne vidi ništa čudno. „A zašto ne u Narodnoj galeriji? Sve slike su zapravo strip: od prvih crteža u pećinama, preko iluminiranih Biblija, pa do danas, čitava historija slikarstva jeste strip.“
Glavan je prisutne – među kojima, kako se, očekivano, ispostavilo, ne postoji niko ko nije upoznat sa stripom Alan Ford, mada se, doduše, radilo većinom o publici srednje i starije generacije – zatim podsjetio na početke Alana Forda u rodnoj Italiji, a potom i u Jugoslaviji. Prvi broj stripa u Italiji je objavljen u maju 1969. godine zahvaljujući umijeću i entuzijazmu scenariste Luciana Secchija – Maxa Bunkera i crtača Roberta Raviole – Magnusa. Osmišljen kao parodija narativa o tajnim agentima, u vrijeme kad su tajne službe i špijuni vedrili i na Istoku i na Zapadu, pri čemu je sam Alan Ford bio parodija popularnog Jamesa Bonda, strip je bio rezultat nade dvojice autora da će postići veliki uspjeh na domaćem tržištu. Ipak, to se nije tako brzo desilo: od 50.000 primjeraka prvog broja prodato je samo 20.000, što je za veliku Italiju bilo razočaravajuće premalo.
Max Bunker i Magnus su ipak ustrajali, a ustrajnost im se na koncu isplatila: nakon što je objavljena 26. epizoda sa Superhikom, antiherojem koji krade od siromašnih da bi dao bogatima, broj je prodat u rekordnih 100.000 primjeraka, Alan Ford je dobio zasluženu popularnost među stripovskom publikom, a njegovi autori su ga nastavili proizvoditi do 75. broja. U Jugoslaviji, pak, strip je uspjeh požnjeo u trenu. Već godinu dana nakon što se prvi broj stripa predstavio italijanskoj publici, čitaoci u Jugoslaviji su, zahvaljujući prevodu zagrebačkog novinara, književnika i prevodioca Nenada Brixyja, mogli uživati u njegovim visprenim dijalozima, crnom humoru, oštroj satiri. Brixy je među razmatranim dijalektima na kraju izabrao prenaglašeni, „visoki“, „gospodski“ hrvatski jezik, što je jugoslovenskom izdanju stripa dalo dodatnu kvalitetu i humor.
Brixyjev prevod, za koji se jezički znalci slažu da se zapravo i ne radi o prevodu već o transkreaciji kojom je komične situacije iz italijanskog stripa prilagođavao razumijevanju jugoslovenskih čitalaca, otad je postao legendaran, toliko da na prevodiočevoj rodnoj kući danas postoji tabla kojom se odaje počast njegovom bezvremenom radu na Alanu Fordu. Melodične rečenice i nezaboravne krilatice koje izgovaraju junaci stripa, proizašli iz pera Nenada Brixyja, a koji čine dio kulture u kojoj smo odrasli, istinski su kao svoje doživljavali čitaoci od Vardara do Triglava, bez obzira na to u kojem dijalektu, pa i jeziku su bili domaći, te je, recimo, i Glavan sve citate i primjere iz Alana Forda navodio upravo iz jugoslovenskog izdanja, premda na slovenačkom jeziku postoji objavljenih pedesetak brojeva, koji su se – neko je smatrao da bi to bilo potrebno u tek osamostaljenoj državi – pojavili 1993. godine.
Alan Ford je neko vrijeme izlazio i u drugim državama svijeta, u Francuskoj, Danskoj i Brazilu, ali nigdje nije doživio uspjeh, a kamoli tako veliki kakav je doživio u Jugoslaviji: u sve tri navedene države prevod stripa je ugašen nakon samo nekoliko objavljenih brojeva jer nije zainteresovao lokalnu čitalačku publiku. Kao objašnjenje popularnosti Alana Forda u Jugoslaviji Lazar Džamić, autor obimne studije Cvjećarnica u Kući cveća: Kako smo usvojili i živeli Alana Forda navodi da su se Jugosloveni prepoznavali u nadrealizmu, u „farsičnoj poetici života našeg nasušnog“ u čijem duhu se Alan Ford razvijao. Da Džamićeve riječi imaju uporište u stvarnosti potvrđuje i to koliko je Alan Ford duboko utkan u jugoslovensku pop-kulturu: na njega su se ugledali i Dušan Kovačević pišući Maratonci trče počasni krug i Ko to tamo peva, a inspiraciju u italijanskom stripu pronašli su i Nadrealisti i Smogovci.
I zaista, ako upitate bilo koga u svojoj okolini za Alana Forda ispričat će vam vlastitu priču. Moja je takva da iz najranijeg djetinjstva živo pamtim bogatu rođakovu kolekciju stripova sastavljenu isključivo od Alana Forda koju je teglio sa sobom na vikendicu na kojoj smo provodili ljeta. Tek godinama kasnije mogla sam te stripove uzeti u ruke i čitati, ali, hoću reći, Alan Ford se u mnogim jugoslovenskim domovima naprosto podrazumijevao: bio je nezaobilazan koliko i sabrana djela Ive Andrića i Meše Selimovića ili ona notorna izdanja biblioteke Reč i misao koja su se mjerila u metrima. Rok Glavan je s prisutnima također podijelio vlastitu priču o Alanu Fordu: s njim se upoznao za vrijeme izviđačkih tabora, a potom mu je vrijeme kratio za vojnog roka u JNA. A bio je to samo početak. „Alan Ford nije strip koji se pročita, već strip koji se čita“, istaknuo je.
Tvorci stripa, premda Italijani, Grupu TNT i njihove dogodovštine smjestili su na drugi kontinent, u New York, smatrajući da će tipizirani likovi temeljeni na commedia dell'arte bolje funkcionisati u društvu u kojoj se svaka, i najmanja sitnica, napuhuje do neprepoznatljivosti. Djelujući iz podzemlja napuštene cvjećare pod štapom Broja 1, Bob Rock, Jeremija, Grunf, Debeli Šef i Alan Ford bore se za bolji svijet, nevješto ali uporno, a Glavan ističe da je kvaliteta ovog stripa, čije su fabule jednostavne i istovremeno apsurdne, u njegovom bavljenju socijalnim temama ali i proročanskom karakteru. „Još tada su kritikovali zdravstveni sistem predstavljajući bolnice za siromašne i nepregledne redove u kojima Jeremija dobija redni broj 75.000, zatim ljude koji kopaju po kontejneru u potrazi za obrokom, kao i Mr. Trumba, koji želi zavladati svijetom i potom ga uništiti. Zvuči poznato?“
Popularnost koju je Alan Ford uživao na našim prostorima oslikava i podatak da je ljubljanska izložba dosad najveća ikad postavljena izložba originalnih tabli Maxa Bunkera i Magnusa, daleko veća od druge po redu najveće, koja je rimskoj publici dala na uvid tek 30 tabli stripa. U organizaciji postavke, kao i u pisanju pratećeg kataloga na slovenačkom, italijanskom i našem jeziku, Roku Glavanu, koji ju je priželjkivao i počeo dogovarati godinama prije obljetnice, pomagali su brojni pojedinci, odreda ljubitelji Alana Forda, a među imenima su i spomenuti Džamić, zatim kulturolog i univerzitetski profesor kojeg smo već predstavljali na stranicama Urban magazina, Mitja Velikonja, kolekcionar stripova i inicijator zagrebačke Kuće stripa Mladen Novaković te brojni drugi, dok se za autorska prava pobrinuo Italijanski kulturni centar u Sloveniji. Dio materijalnih troškova u dugogodišnjem radu na ovom velikom projektu snosio je, pak, Glavan sam.
No ulaganja su mu se isplatila. Ne samo da će slovenačka publika dobro zapamtiti trenutak u historiji kada je u Narodnu galeriju strip ušao na velika vrata, već će se izložba poslije Ljubljane, gdje će biti postavljena do sredine oktobra, otisnuti i na put do drugih prijestonica bivše zajedničke države, te će je moći pogledati publika u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. Obljetnica prvog italijanskog izdanja će se iz ove tako preliti i na 2020. godinu, kada će godišnjicu slaviti jugoslovensko izdanje. Izložene table stripa vlasništvo su slovenačkih kolekcionara, ali Glavan ističe da je izložba rezultat zajedničkog napora ljubitelja Alana Forda iz različitih krajeva bivše zemlje. „Na tlu nekadašnje Jugoslavije ponovo se uspostavlja kulturni prostor, sve je očiglednije da smo željni saradnje i zajedničkih ideja. Alan Ford je naš (zajednički)!“
