Ilustratorica i autorica murala Nataša Konjević rođena je u Banjoj Luci, gdje je 2012. diplomirala grafiku na Likovnoj akademiji, a potom je završila i master studije na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu, na smjeru Grafika i knjiga. Ilustrovala je slikovnice za djecu, učestvovala u nastanku knjige Žene BiH, oslikavala zidove u Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Srbiji i Bosni i Hercegovini, a iza nje su i brojne kolektivne te sedam samostalnih izložbi, kao i priznanja za rad između kojih su i nagrada za najbolji mural na konkursu Paola de Manincor u Prijedoru te prva nagrada na konkursu „Umjetnost u pokretu“ koji organizuje umjetnički kolektiv Kombinart u Šapcu. Najnoviji mural koji je oslikala je „Čuvaj me“ u Zenici, koji nosi snažnu ekološku poruku.
Nataša je počela crtati još u djetinjstvu, ali je tek za studentskih dana shvatila da će ilustracija biti njena profesija i trajna preokupacija. „U djetinjstvu sam časove dosade popunjavala crtanjem, ali nisam imala viziju da želim da budem slikarka kad porastem. Htjela sam da budem frizerka. Kada sam upisivala grafiku, nisam bila sigurna šta to podrazumijeva, ali sam čula da su za taj smjer bitnije crtačke od slikarskih vještina, pa sam, vođena činjenicom da imam više iskustva u crtežu, odlučila da upišem grafiku. Ilustracija i grafika su zapravo mnogo povezane, jer grafika i jeste nastala kao potreba da se knjige ilustruju što efikasnije i što jeftinije. Do ilustracije sam došla neformalnim obrazovanjem, učešćem na brojnim međunarodnim radionicama koje su se bavile promocijom ljudskih prava putem stripova, ilustracija i murala. Zahvalna sam banjalučkoj omladinskoj organizaciji ‘Zdravo da ste’ što su me slali na sve ove radionice jer su mi promijenili i obogatili život, sigurna sam u to.“
Na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu Nataša je prošle godine magistrirala paper cut slikovnicom Stvarno nestvarne priče, čiji se čitav – nimalo jednostavan – proces nastanka može pogledati na stranici predmeta Grafika knjige. Slikovnica bi trebala ugledati i svjetlo dana u većem tiražu, a njena paper cut forma je autorici omogućila svojevrstan povratak u djetinjstvo.
„Željela sam već neko vrijeme da se oprobam u paper cut formi, a projekat na master studijama mi je došao kao savršen izgovor da to i uradim. Paper cut forma je sporija nego crtež, a i više ograničava. Ipak, željela sam da vidim koliko mogu da postignem sa malo jednostavnijim formama i svedenom paletom boja. Kao dijete pravila sam lutkice od papira, isijecala im odjeću i slično, i nekako me je cijeli proces pravljenja slikovnice podsjetio na to. Uostalom, želja mi je bila da ova slikovnica bude oda dječijoj mašti i prijateljstvima, ali i djetinjstvu uopšte, pa mi je paper cut tehnika bila u potpunosti adekvatna. Još uvijek se nisam odlučila za način izdavanja knjige, ali vjerovatno ću probati sa crowdfunding kampanjom. Željela bih da slikovnicu prvo ponudim našem tržištu, a da je tek onda prevedem i pokušam plasirati negdje u inostranstvo.“
‘Ljudski lik je u fokusu mog interesovanja’
Ilustracije i murali Nataše Konjević, makar oni koje radi za svoju dušu, većinom počivaju na snovitim ženskim portretima i bogatstvu svijeta faune. Među tehnikama obično bira digitalnu ilustraciju. „Kada je u pitanju komercijalna ilustracija, motiv naravno određuje klijent. Oko stila se dogovaramo, jer jedan stil može biti adekvatan za slikovnicu, ali ne i za npr. promociju plesnog kluba. Kada radim radove ‘za sebe’ to zaista zavisi od raspoloženja, ali je ljudski lik i dalje u fokusu mog interesovanja. Psihologija i biologija su dvije nauke koje su mi interesantne i fascinantne i dalje, pa je možda i to razlog za izbor živog svijeta kao glavnog motiva na mojim radovima. Sve više radim digitalno, ali sam se nedavno opremila i nekim dobrim materijalima za tradicionalno slikanje i crtanje, tako da se nadam da ću uskoro odvojiti vrijeme da ih upotrijebim.“
Kad je riječ o motivima, pojedini njeni radovi nastaju inspirisani filmskim klasicima kakvi su Antonionijev Zabrisike Point i Zerkalo Tarkovskog, kao i bajkama kojih se svi sjećamo iz djetinjstva. Kako kaže, vizuelni je tip, te su pored unutarnjih previranja slike koje vidi ono što joj pokreće maštu. „Postoje scene iz filmova koje su mi se urezale u pamćenje i planiraju da ostanu tu. Mislim da mi je scena lebdenja djevojke iznad kreveta u filmu Zerkalo A. Tarkovskog uticala mnogo na radove, jer često koristim taj efekat lebdenja raznih predmeta u zraku. Nekako sve svoje radove vidim kao kolaže, sastavljene od nekoliko ideja i simbola iskombinovanih u jednu sliku“, pojašnjava.
Nataša Konjević je i jedna od ilustratorica koje su doprinijele nastanku knjige Žene BiH, za koju je ilustrovala prvu bh. novinarku Milenu Mrazović, a priliku da pokaže svoje umijeće u ilustrovanju knjiga je najprije dobila u radu na bajci Ništa bez princes torte iz serijala Avanture Trbe i Dugog autorice Jelene Kojović Tepić, a zatim i na slikovnici Uspavana ljepotica za Kreativni centar. No njen interes za ilustraciju ne završava na slikovnicama. Ništa bez princes torte značilo je veliko iskustvo, prva slikovnica koju sam ilustrovala, i zaista sam duboko zahvalna Jeleni Kojović Tepić i Mladenu Đukiću na sjajnoj saradnji. U radu na slikovnici Uspavana ljepotica mnogo mi je pomoglo prethodno iskustvo rada na Avanturama Trbe i Dugog. Voljela bih da ilustrujem još slikovnica, ali bih željela da naučim i više o animaciji, stripovima i dizajnu karaktera.“
Upitana koliko se može živjeti od ilustracije kao profesije, naša sagovornica odgovara: „Može, i to veoma lijepo. Problem je što većina umjetnika očekuje da odmah po završetku studija bude fantastično plaćena za svoj rad, a to baš i ne ide tako. Ja nekako nisam ni tražila poslove, uvijek su oni mene nalazili putem preporuka, ali na samom početku sam prihvatala i slabije plaćene poslove jer je bitno steći iskustvo. Ono što je takođe bitno jeste konstantan rad i portfolio vidljiv na internetu. Znam da je to nešto od čega bježe mladi umjetnici, ali kako da neko ko je potencijalni klijent sazna o vašem radu ako su selfiji jedine fotografije koje može da vidi na vašem profilu? To je ok, ali onda nemojte očekivati angažman u struci.“
Prilike za rad za ilustratorice i ilustratore su brojne jer ilustracija spada u domen primijenjene umjetnosti i podrazumijeva daljnju aplikaciju u knjizi, na cekeru, plakatu… No s novim trendovima uređenja enterijera printovima, koji su daleko pristupačniji od slike na platnu, sve više ljudi želi i ilustraciju na zidu, a širenju područja rada pomažu i savremene estetske preferencije Natašine generacije, jer su oni, ljudi koji su jedva zakoračili u tridesete, i najbrojniji među klijentima.
‘Murali oplemenjuju sliku jednog urbanog pejzaža’
Konjević je iznimno aktivna i u slikanju murala, te je u posljednjih nekoliko godina oslikala zidove širom Evrope, a njeni murali, od Utočišta koji je oslikala u Kozarskoj Dubici pa do kolektivnih projekata poput Dire Nous koji je radila u belgijskom Vervijeu, uvijek fasciniraju umijećem izvedbe. Izvrstan mural koji nosi ekološku poruku oslikala je nedavno na Osnovnoj školi „Edhem Mulabdić“ u Zenici, u okviru Uličnog festa, što je bio i povod za naš razgovor jer monumentalna djela ulične umjetnosti poput ovog rijetko dobijaju prostor – na zidovima ali i u medijima.
„Slogan Uličnog festa u Zenici ove godine je bio ‘Najbolji sistem je ekosistem’. To mi je bila ideja vodilja dok sam radila na prijedlogu za mural. Ja sam tom muralu dala ime ‘Čuvaj me!’, jer to je ono što sam željela da poručim. Čuvajmo prirodu jer je ona dio nas, kao što smo i mi dio nje. Djevojka kao predstavnica ljudske rase, ali i kao majka priroda drži gusku u kojoj je oslikan pejzaž želeći da ukaže na neraskidivo jedinstvo čovjeka i prirode. Često kada govorimo o prirodi ne vidimo ljude u toj slici, smatramo da smo entitet izolovan od prirode, a to je toliko daleko od istine.“
Proces rada na muralu počinje puno prije dolaska na lokaciju zida, naglašava Nataša. „Potrebno je naravno najprije napraviti skicu. Zatim se ta skica prenosi na zid i to je nešto gdje treba imati možda i najviše fokusa jer ako tu dođe do većih grešaka sve u konačnici neće izgledati baš kako smo zamislili. Fizički najzahtjevniji dio je klasično molerisanje, odnosno farbanje većih površina. To je ujedno i najdosadniji dio oslikavanja jednog murala, bar meni.“
Murale je, osim u spomenutoj Belgiji i kod kuće, radila i u Njemačkoj, Srbiji i Italiji, ali ističe da se dosad nije morala baviti uobičajenim procesom dobijanja dozvola za oslikavanje zida, jer je većinu murala radila u okviru radionica čiji su se organizatori pobrinuli za tehnikalije. „Moram da budem potpuno iskrena i da kažem da sam do sada sve zidove dobijala ‘gotove’. Nikada nisam ja bila ta koja je ganjala sve potrebne dozvole, ali znam da se traži odobrenje i grada i zajednice etažnih vlasnika. Murale koje sam radila u inostranstvu uglavnom sam radila u sklopu međunarodnih radionica ulične umjetnosti za mlade u kojima sam učestvovala. Jedan od izuzetaka je mural koji sam radila na All girls Street art jamu u Beogradu na poziv fantastične umjetnice TKV. Cijeli događaj je bio dio zvaničnog programa Noći muzeja.“
Na čiju god inicijativu nastali, murali su važan dio života grada jer su izložba slika na otvorenom, dostupna svim žiteljima mjesta, ističe za kraj naša sagovornica. „Izmještanje slike iz galerije u otvoreni prostor znači približavanje umjetnosti svim građanima i primoravanje ljudi da konzumiraju umjetnost, htjeli oni to ili ne. Smatram da svakako oplemenjuju sliku jednog urbanog pejzaža. Murali razbijaju monotoniju i cenzuru bijelih zidova i u stanju su da isprovociraju mnogo više stavova nego neoslikane bezlične fasade.“