Pjesnikinja i fizičarka Monika Herceg rođena je u Sisku 1990. godine. Danas živi u Zagrebu i majka je dvoje djece, a majčinstvo je jedna od motivacija za aktivistički, feministički pristup koji njeguje u svojoj poeziji ali i u javnim nastupima. Jer djeci moramo ostaviti bolji svijet, a kćerkama naročito. Monikine zbirke poezije „Početne koordinate“ i „Lovostaj“, ali i kratke priče koje piše, nagrađene su nizom književnih nagrada u Hrvatskoj i šire, između ostalih „Kvirinovom nagradom“, nagradama „Goran za mlade pjesnike“, „Fran Galović“, te „Lapis Histriae“, a čitateljice i čitaoce osvojile su smjelošću i beskompromisnošću kojom pjesnikinja pristupa važnim temama doma, bolesti, smrti, nasilja nad ženama. Za Urban magazin Monika Herceg govori o stvarnosti koja ju je nagnala da piše o nasilju koje žene trpe, o ženama koje u svojim pjesmama čuva od zaborava, o važnosti ličnih ispovijedi, o načinima na koje nas književnost čini boljim ljudima.

Piše: Tamara Zablocki

Foto: Adrijana Vidić

‘Kolektivna memorija žena je velika rana’

U prvoj zbirci, knjizi „Početne koordinate“, riječ je o portretu djetinjstva, porodice i rodnog kraja, života na selu zimi zametenom debelim snjegovima koji je poslužio kao okvir za univerzalne teme porodice, smrti, djetinjstva. U „Lovostaju“ crvena nit je pak iskustvo bivanja u tijelu žene. Kako sami vidite ovaj pomak fokusa?

U jednoj maloj, nepoznatoj zemlji, koja se povremeno voljela igrati s fašizmom, pravima manjina, bacati izbjeglice s granice okolo i sve ostalo što već rade neke mlade državice koje nipošto ne bi znale u maloj državici prepoznati pleonazam, jer tko još treba obrazovanje i reforme istoga, u takvoj maloj zemlji živjeli su mnogi fašistoidni i mizogini muškarci koji su se klanjali po takozvanim mjestima mira i ljubavi, crkvama, koji su govorili puno o djeci, a doma svoju mlatili i zanemarivali, koji su mislili da je ženama mjesto  u kuhinji, a možda ni tamo, možda ženi nije nigdje mjesto. Voljeli su, kao, i svoje žene, tukli ih koliko su ih voljeli jer to je bila najveća žrtva koju su radili, zamislite, volite nekoga toliko da ga morate tući da ga naučite pameti. Ukratko, bila je to mala država za velika ljudska govna.

Živjela je tu tako i jedna kvazikraljica koja je krenula u marš za pravo da ženama netko naredi kada trebaju roditi, krenula je, iz ljubavi za sve žene, u kampanju da ih se može još više mlatiti i sve ostalo, iz ljubavi. Ona, najveća ljubiteljica žena, najviše se brinula za tu nerođenu djecu, ma sigurno je, ne  budite skeptični, i sama uplaćivala milijune od svoje brige za npr. napuštenu djecu. Kvazikraljica, nazovimo je Mizoginica, imala je to poslanje da se petlja ljudima u život i da im nameće svoje mizogine stavove. Kakvo veliko poslanje za tako malu ženu u tako maloj državici.

Bila je tu i jedna seljanka-pjesnikinja. Kraljica Mizoginica, naravno, nije znala da ova i postoji, ali seljanku-pjesnikinju je kraljica jako nervirala. Tako nekako, u državici nekoj negdje počinje priča o pisanju jedne knjige. Točno se sjećam kada je nastala prva pjesma iz „Lovostaja“. Bio je lipanj, ja sam bila mama tromjesečne kćeri, a pripremalo se to iritantno hodanje za takozvani život, iako je to sve osim toga. Tada je nastala pjesma „Nada Sremac 1940. piše da žene po selima umiru od abortusa nekontrolirano kao u Africi“.

Nisam, recimo, vejerovala da bi referendum o braku ikada mogao proći, nekoliko nas čak je radilo akcije „PMF protiv homofobije“ ispred faksa i skupljalo potpise protiv homofobije, uvjereni da nismo takvo društvo koje bi zbilja moglo nametnuti takve vrste zabrana ili definicija. Referendum je prošao i tada sam prvi puta shvatila koliko su prava krhka i kako je potrebna samo dovoljno agresivna kampanja da se od idiotske, potpuno nevjerojatne ideje dođe do zabrane nečega što se nipošto neće nazvati zabranom, ali svi znaju da to jest.

Kako sam postala majka kćeri, shvatila sam koliko sam bespomoćna i kako je u svakom trenutku nama ženama moguće oduzeti ta teško stečena prava.

U „Lovostaju“ čitamo o, rekla bih, svojevrsnoj kolektivnoj memoriji žena u kojoj su zabilježeni abortusi iglama od kojih se umiralo, mastektomija, svakovrsno nasilje i oduzimanje tjelesnog integriteta, nasilje koje ponekad ne priznaje čak ni sud. Zašto Vam je bilo važno baviti se ovim temama?

Moja osobna povijest obilježena je nasiljem. Nasilje je uvelike jezik našeg društva. Uzimanje. Agresivni ulasci u osobni prostor. Nismo naučeni poštovati sami sebe i vlastiti mir, i često to činimo i drugima. Nasilje je vidljivo krenuvši od sitnica, kada ne možemo voditi razgovor jer ne dopuštamo nekome da govori, nasilje u nedavanju prostora u odnosima, nasilje kroz manjak ljubavi i potpore prema onim najslabijima, najčešće djeci i starijima. Nasilje prema ženama je tako često, od verbalnog, emocionalnog, do onog fizičkog, da smo u nekim situacijama prestali i reagirati na njega, više nas ne šokira. Postali smo anestezirani na takve vijesti. Ta anestezija koja je naše suosjećanje pretvorila u ravnodušnost je ono što me brine, činjenica da nas sve manje stvari dotiče, a ako nas ne dotiču nećemo imati potrebe mijenjati ih, bit ćemo ta žaba koja se polako kuha i ne reagira na vlastiti kraj.

Naravno, žabe zapravo iskoče van, i to je neka vrlo lažna metafora, ali bez obzira na naše metafore nisam sigurna da imamo kapacitete da reagiramo na vrijeme na mnoge stvari, krenuvši od klimatskih promjena pa do prava žena. Zato je bitno govoriti o nasilju na sve moguće načine, kao što je bitno govoriti i o ljubavi. Bitno je da se podsjećamo da je ta kolektivna memorija žena velika rana, da je duboka, i iako smo je pokušali zašiti osjećamo je i dalje, kad hodamo pa nam netko dobacuje jer mu se čini da je naša šminka prenapadna, kad radimo i plate nas manje nego kolege, kad rađamo i netko nas tretira kao smeće i šiva na živo, kad nas siluju jer smo ih izazvali načinom na koji smo ih gledali ili odjećom, kad nas ubiju jer smo preglasne ili smo možda pokušale otići, kad nas ubiju samo jer mogu. Bitno je govoriti i o ljubavi, o našim potencijalima da postanemo empatični, da reagiramo na ono loše čim ga detektiramo, da gradimo sebe i druge s razumijevanjem i prihvaćanjem, ali ne smijemo zaboraviti da je liječenje društva proces u kojem se mora preuzeti odgovornost, u kojem moramo biti svjesni te povijesti nasilja.

Možda upravo umjetnost može pomoći da se ta eutanazija umanji, izbjegne, jer nas ona još uvijek emocionalno povezuje s nama samima. Vjerujem kako se mnogima čini da umjetnost treba ipak biti sretnija, da bi trebala nositi manje mraka, ali kako ja to vidim imamo jedan svijet i jedno vrijeme, nemamo mogućnost ponavljati se u vječnim svemirima, i bitno je pokušati na sve moguće načine da ostanemo otvorenog srca, da pustimo da nas svijet i boli jer naša egzistencija ovisi o tome koliko ćemo suosjećati, bilo sa ženama, djecom ili stablima i životinjama, koliko ćemo jako pokušati promijeniti to što boli.

Za šta Vam je poslužio povremeni dokumentarni pristup, kojim posežete u medijske izvještaje o stvarnim slučajevima femicida oko nas i saopštenja pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o nasilju nad ženama?

Mislim da je bitno ponekad govoriti u tom kontekstu činjenica da osvijestimo da se to događa, da se događalo, da je dokumentirano, da je stvarno. Činjenice su teške cijelu stvarnost, cijele živote, i čini mi se je bitno imenovati stvari, dati im i brojke, kao u slučaju ubijenih žena. To nije nekoliko žena, to je gotovo tri stotine femicida u nekoliko godina, i bitno je shvatiti koliko je ta brojka velika i upravo zato opasna. Naravno, brojka bez konkretnog imena je i dalje brojka, možda i dehumanizacija žrtve, jer mi ne suosjećamo s brojkama, ali suosjećamo s pričama, i ako imenujemo te žene, ako govorimo o stvarnim slučajevima, čini mi se da nam je jasnije da su to mogle biti naše susjede, naše majke, sestre, kćeri.

Pročitana vijest je drugačija vrsta teksta i drugačije je čitamo, otvaramo druge stvari u nama. Kada čitamo poeziju, te riječi rade potpuno nešto drugačije, ulaze na druga mjesta jer samo čitanje književnih tekstova od nas unaprijed očekuje naš senzibilitet i imaginaciju. Tako da se snaga onog što je u članku može u književnom tekstu dovesti do nečeg puno jačeg i osobnijeg jer ćemo ga drugačije čitati.

Zašto tako rijetko čitamo o ovim ženama, zašto se tako rijetko usuđujemo govoriti o univerzalnim iskustvima nasilja koje žene dijele kroz historiju, koja povezuju naše juče, danas, a vjerovatno i sutra? I koliko je opasno neosvještavanje tog historijskog kontinuiteta? Da poznajemo živote svojih prabaka i baka bolje, možda bi nam bilo jasnije koliko je nužno boriti se za očuvanje stečenih prava koja se u trenutku dok razgovaramo nalaze na udaru?

Naše žensko iskustvo je toliko skriveno, najčešće i samim ženama. Čini mi se da bi neke stvari kroz koje sam prolazila puno lakše prošla da sam o nekim stvarima s majkom pričala prije deset godina, da sam je pitala o nekim njenim iskustvima, da je možda ona učinila taj korak. Mislim da bi se u mnogo slučajeva izbjeglo toliko straha i izgubljenosti da smo mogle prenositi otvoreno naše znanje, naše borbe, boli, ono što nas je izjedalo, udarce, branjenje od udaraca. Nisam mislila dugo o sebi kao o ženi, a kad se ta promjena i dogodila nisam bila spremna ni na to ni na svijet koji me čekao kao ženu.

U školama ne učimo o tome koliko dugo žene nisu imale prava, ne učimo o feminističkoj borbi, samo dobivamo očekivanja od okoline kao djevojčice da budemo dobre i poslušne, uvijek dobre i poslušne, da trpimo i šutimo. Možda je upravo to ono što je ženama zatvaralo usta, čak i prema njihovim kćerima, to da ih se od malena učilo da trpe, šute i gutaju. Sve što su nosile, sve što nose nema šanse izaći van jer kad nam netko cijeli život drži usta zatvorena teško je progovoriti i kada se ta ruka makne jer zaboravimo kako govoriti. Kako je moja mama mogla govoriti sa mnom o tome što znači biti žena kada niti ona sama nije imala tu potporu?

U mom slučaju, naša majka jest jedna od najjačih žena koje znam, ona nas je dizala i odgojila tijekom rata, u izbjeglištvu, siromaštvu, svađajući se s mojim vječno pijanim i nasilnim djedom, kasnije i ocem kad se vratio iz rata, kad je počeo i on piti. Ja sam najstarije dijete i imala sam petnaest godina kada je moj otac umro, a naša majka je nastavila sama podizati nas na selu koje je bilo već tada skoro potpuno napušteno jer se skoro nitko nije ni vratio nakon rata. Moja mama možda nije znala kako sa mnom razgovarati o toliko toga što je meni bilo potrebno, ali mi je pokazala koliko žena može biti jaka i koliko može nositi.

Možda bi bilo dovoljno da kao mladi barem poznajemo našu stvarnu povijest, povijest koja nije štedjela žene, povijest koja im nije dala prava. Da znamo borbu, da ovo što danas imamo nije dano, nego je izboreno. Mislim da bi već taj korak ohrabrio djevojčice, a senzibilizirao dječake. Stvari nisu nepromjenjive, i moramo svoju djecu učiti kako da budu bolja, otvorenija i veća od nas. Moramo djevojčicama pokazati da mogu što žele sa svojim životom, da su jake, da su bitne, i da iza njih stoji cijela povijest nevjerojatnih, velikih žena.

‘Trebamo heroine koje možemo imenovati’

„Lovostaj“ je upravo svojevrsna posveta mnogim ženama iz naše stvarnosti, spomenute sadašnjosti, ali i historije i mitologije, književnosti. Posveta pjesnikinjama, naučnicama, teoretičarkama, fizičarkama, matematičarkama, pa i borkinjama iz pop kulture kakva je Lisbeth Salander. Zašto je njih potrebno imenovati i pamtiti njihove glasove?

Jer trebamo heroine koje možemo imenovati, više nego ikada. Trebamo Lisbeth koja se pobunila protiv cijelog svijeta i uvela svoja pravila, Veru Rubin koja je otkrila postojanje tamne materije bez obzira na sve poteškoće na koje je nailazila kao žena u znanosti, ili Adu Lovelace koja je u stoljeću kada žene nisu bile shvaćane ozbiljno napravila prvu ideju algoritama. To su mogući uzori svim djevojčicama. Ženama. To su te divne jedinke koju su preživjele i usprkos nemogućim uvjetima uspjele biti među najboljima u svojem polju. Naravno, Lisbeth primjerice nije stvaran lik, ali fikcionalni likovi u književnosti su jednako bitni kao i oni stvarni, oni znače da su žene došle do književnosti i da su tamo ne samo kao neodlučni sporedni likovi, nego su heroine koje same kroje svoja pravila i svoju povijest. U Lisbeth Salander sam se zbilja zaljubila nakon prvog čitanja i bila mi je jako bitna, njena inteligencija, odbacivanje društvenih normi, ona je bila ta žena s kojom sam mogla suosjećati i boriti se u tekstu.

Moramo se uvijek podsjećati da smo mi oni koji će normalizirati stvari za iduće generacije. Ako djevojčice i dječaci budu slušali o jakim i bitnim ženama, to će za njih postati nešto svakodnevno i djevojčice će znati da i one to mogu, a dječaci da ih snažne žene ne ugrožavaju. Ginofobija je danas toliko raširena da ćete je sresti mnogo puta ako ste jaka, samostalna, pametna žena, i ona je prvenstveno pogonjena našim neznanjem, kao i u slučaju svih drugih strahova.

Osim referenci na žene iz svijeta prirodnih nauka, zbirka „posuđuje“ i terminologiju iz drugog područja na kojem ste domaći, fizike. Fizika se u poetskoj zbirci vrlo dobro snašla, ali je istovremeno, makar meni, i dalje fascinirajući spoj Vaših interesa. Fizika, odnosno STEM područje, još uvijek je rijetki izbor djevojaka pri izboru studija, a osim toga se djelovanje na ovom području smatra obrnuto proporcionalnom interesu za „neunosna“, skrajnuta polja kakvo je poezija. Kako fizika i poezija koegzistiraju u Vašem životu i radu? 

Meni se, kao nekome tko nekako pokušava biti u oba svijeta, čini da je to blisko i da je i fizika svojevrsna poezija, samo na drugačijem jeziku, jednadžbama. Fizika je za mene nulta pozicija, mjesto s kojeg promatram svijet i sebe, uvijek imajući na umu sva ta čuda kojima smo okruženi, od činjenica da je samo u našoj galaksiji od 200 do 400 milijardi zvijezda, da u svemiru ima oko 2000 galaksija, svaka tolike milijarde zvijezda s jednako toliko šansi za neke druge ljude, civilizacije, a s druge strane znajući da smo svi mi većinom praznina jer atom je 99.999 posto praznog prostora i da smo ovako živi i skupljeni u predmete ili bića samo jer sve to vežu jake privlačne sile. Na kraju krajeva, mi sami imamo više bakterijskih nego svojih stanica i kada govorimo ja, teško je reći tko smo zapravo mi.

STEM područje je područje koje je i dalje, da, uvelike područje u koje ne ulaze djevojke tako često, ali i to se zapravo počelo mijenjati i danas problem u znanosti nije možda više na samom upisu fakulteta, nego onom nakon, jer je bavljenje znanošću radi sustava mnogim ženama veliki problem, jer uvelike nije fleksibilno. Tako da na doktoratima još i postoji određen postotak žena, ali nakon toga on se često drastično smanji jer je za potrebe znanstvene karijere potrebno ići na postdoktorate u različite države po nekoliko godina i mnogim je ženama i dalje jako problematično pomiriti osobni, često obiteljski život i znanstveni. Znanost sama po sebi kao sustav nije fleksibilan za žene i to je možda ono što najviše žena odnosi iz znanosti.

Razlike između poezije i fizike nisu toliko velike, obje su izrazito kreativne i zahtijevaju da mislimo izvan okvira, da pokušamo na trenutak razbijati ono što mislimo da je stvarnost kako bismo došli do nečega novoga. Naše obrazovanje je ono što ih je toliko udaljilo, način na koji nismo u mogućnosti približiti djeci ni fiziku a ni poeziju. Napravili smo bauk od fizike, koja nam može pomoći da razumijemo svijet i da možda, samo zbog činjenice koliko smo neznatni, promislimo o svom čovjekocentričnom svijetu, a s druge strane smo djecu udaljili i od književnosti, koja ima taj potencijal da razvija našu empatiju, da nas dovodi u dijalog s nama samima.

U intervjuima otvoreno govorite o svom socijalnom porijeklu, siromaštvu života na selu, klasnim preprekama koje su Vam dobro poznate i iz iskustva Vaših roditelja, ali i iz vlastitog. Socijalna dimenzija postoji i u Vašoj poeziji, tu su minusi na bankovnim računima i podsjećanje da se „ne umire od ljubavi, već od neplaćenih računa“. Zašto Vam je važno ličnim primjerom podsjećati da je lično – političko? Koliko je u okolnostima iz kojih potičete bilo još i teže doći do feminističke svijesti koja danas dominira Vašim djelovanjem?

Mislim da je taj osobni primjer najbitniji ako želimo negdje početi jer mnogi smo u istim pozicijama. Pozadina određuje uvelike život, siromaštvo, uvjeti zbog kojih se rad bira umjesto obrazovanja, i ništa od toga nije naša krivnja. Danas smo u sustavu poremećenih vrijednosti, mi smo potrošači i mi smo roba, nemamo svoje ime i prezime, imamo samo te račune u banci na kojima su brojevi koji označuju koliko vrijedimo koji mjesec, mi smo postali ti brojevi koji zapravo ne znače ništa, ali bez njih nam je nemoguće micati se u svijetu jer nećemo moći jesti, nećemo imati gdje spavati. Siromaštvo, prekarni rad koji dovodi do kaotičnih i nesigurnih života, naše rastezanje po svim mogućim mjestima kako bismo živjeli, kao brojka na računu neke banke. Mislim da je istupanje bitno jer ono nas od brojke dovede ponovno do čovjeka, do imena i prezimena, do stvarne priče, do činjenica da nismo sami i da se svi borimo kako najbolje znamo. U Hrvatskoj postoji veliki broj dječaka, a najviše djevojčica koje nikada nisu ni imale šansu da se maknu od svoje sredine, od mentaliteta koji će govoriti za što je žena, a za što je muškarac, nisu imali šansu za obrazovanje i neki bolji život.

Ja nisam znala što je feminizam niti sam bila svjesna da u povijesti žene nisu imale prava do iza upisa fakulteta. Da nisam imala neki prirodni impuls otpora, i mnogo ludosti tada, možda nikad ne bih ni došla do feminizma, možda bih ostala u slici disfunkcionalne patrijarhalne obitelji, možda bih uvijek duboko unutra nosila to što sam gledala cijeli život, da žena ima svoje mjesto, možda bih i ja sebe sama stavila na takvo mjesto. Mislim da je svim djevojkama iz ruralnih siromašnih sredina teško doći do takvih spoznaja i osim obrazovanja, koje bi trebalo pomoći u tom osnaživanju, ne vidim drugi način da se od rane dobi djevojkama govori kako mogu sve. Sve ostalo je, kao i u mom slučaju, svedeno na slučajnost i sreću. Imala sam sreće što sam u nekom trenutku dovoljno preispitivala  stvari i postala feministica.

Na koji način Vam je književnost, poezija pomogla u tome? I je li u tome njena snaga, što, iako možda ne može promijeniti svijet, može promijeniti pojedinca, onoga ko piše, a potom i onoga ko čita?

Knjiga je za mene mjesto na kojem se može dogoditi bolje čovječanstvo. Naš kapacitet za suosjećanje je nešto što se razvija, a knjige su ta savršena materija koja uključi našu imaginaciju, mogućnost da se stavimo u tuđe cipele, naše prihvaćanje.

Meni su knjige od djetinjstva bile prijatelji. Kako sam odrasla u selu koje je bilo izolirano, na vrhu brda usred ničega, knjige koje sam dovlačila iz knjižnice tada su mi bile utočišta, kao i šuma i prijatelji s kojima sam prolazila sve ono bitno što mi se događalo. One su me uzimale, tetošile, davale mi svijet u kojem sam se mogla osjetiti sigurno, dopuštale su mi da moje  priče koegzistiraju s njihovima. I dan danas najveći mir osjećam u šumi i u knjižnici, kada se zavučem među police i samo bivam među knjigama, gledam ih, prelistavam. Na kraju krajeva, i one su djeca šume, i mislim da je to jedino što bi nam stabla mogla oprostiti, što smo im dali nove živote u knjigama.

Jesmo li bolji kada čitamo? Duboko sam uvjerena u to. Mislim da postajemo nježniji, osjećajniji, da imamo više razumijevanja. Čitanje poezije je specifično, čini mi se da ono ima tu jednu meditativnu moć koja dolazi još od davnih vremena kada su zapravo prve pjesme bile molitve bogovima, naša želja da pomirimo prirodu i nas same. Poezija čini da u malo riječi udahnemo duboko, da se povežemo s nama samima, i kada uspostavimo taj dijalog mislim da možemo biti svjesniji sami sebe, a time i drugih, i krenuvši samo od toga bolji mi možemo biti bolji prijatelji, bolji roditelji, bolji učitelji itd. I to je možda onaj rub na kojem se može dogoditi i neki bolji svijet.

Ana Magaš useljava u zvijezdu nakon ubojstva muža zlostavljača u samoobrani

Sudac poručuje:

Mi smo ovdje u jeseni, nepovratnom padu

Plesala si s čovjekom

koji je stigao s drugog planeta

Njegove su oči naborane zavičajem

u kojem nema kisika

Što je trebao reći tvoj muž

na prizor takvog neposluha?

Ana poručuje:

Ja sam ovdje da pokažem ožiljke,

imate li teleskop da pogledate

udarce kojima mi je odrvenio gipkost?

Nož je samo posljedica

Sudac poručuje:

Nebitno, gospođo.

Plesala si, ponavljam, sa strancem

nemoguća kao hladna fuzija

Zbilja misliš da nisi napela kuću do pucanja?

Ana prešućuje:

Moja kuća spirala je okamenjenih masnica,

mrtva mi gospođica stanuje

u krivo zarasloj lakatnoj kosti,

mrtva gospođica je i podstanarka

u dvaput lomljenim rebrima

U mojoj lubanji trajni sudski sporovi

Mokru od suživota s uganućima

neka me nose u pravokutne sobe,

u pravokutne krevete

u tople, kalorične ručkove,

šetnje u pravokutnim amplitudama

da pogled izađe iz opsega straha,

da novostečena sloboda nadglasa

bijeli šum tuđih katastrofa

 

1940. Nada Sremec piše da žene po selima umiru od abortusa nekontrolirano kao u Africi

U miraz dobiju propuh krletke i dugu, dugu iglu koja,

prišapne baka i namigne, nije za pletenje

Kad crvena zatrese čela do pucanja seizmograma,

preobražene u aveti pokušaju

ustati u grlima susjeda

i zamole da odu u ljekara

Od šamara uskoče kosti u obraze

Kako mogu druge, možeš i ti

Više i ne broje, barem jednom u srpnju ili kolovozu

prospu tegle nezdrave cikle

Po njoj gaze muška kopita, krda neobuzdanih cipela

timarenih poput tigrovih šara, jednako čvrstog ugriza

Često odu u baštu i nikad se ne vrate

Školarke bez majki pušu u jaglace

tako spretno da prošuplje pamćenje,

ukisele duge zimske hunjavice,

prodrhte tenkove i granate

gole kao platane

Poslije nametnute amnezije

ponegdje uskrsnu majke i nemajke

iz sudopera i pećnice,

nemoćna kolonija krtica

na danjem svjetlu

Grlo puno gelera