Izložba u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku vrijedno je priznanje jugoslovenskoj arhitekturi i dizajnu u međunarodnim okvirima, a medijska recepcija izložbe dokaz da arhitektura koja je na našim prostorima nastajala u drugoj polovini 20. vijeka zaslužuje svoje mjesto u svjetskom kanonu. No, jugoslovenska arhitektura je već u vrijeme svog nastanka bila svjesna vlastite kvalitete, istaknuto je na konferenciji u Ljubljani.

Piše: Tamara Zablocki

U njujorškoj MoMA-i 13. januara je okončana izložba Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia 1948 – 1980. Naslov izložbe, koja obuhvata period od raskida socijalističke Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom do smrti Josipa Broza Tita, mediji i javnost na prostoru bivše Jugoslavije shvatali su dvojako, a tako je i mišljen, referirajući se na Ernsta Blocha: Prema betonskoj utopiji i Prema konkretnoj utopiji. Kao simbolični zaključak izložbe koja je u MoMA-i trajala neobično dugo – pola godine – ljubljanski Muzej za arhitekturu i oblikovanje (MAO) dan poslije zatvaranja organizovao je konferenciju na kojoj su stručnjakinje i stručnjaci koji su radili na njujorškoj postavci, kao i na pisanju tekstova za istoimenu monografiju koju je MoMA objavila povodom izložbe, govorili o odjeku koji je pratio izložbu kod nas ali i u svijetu.

Konferencija, podijeljena u dvije panel sesije, Arhitektura u Jugoslaviji: snovi, uništenje i zaostavština te Jugoslavija po Jugoslaviji: spomenici, sjećanje i kanon, ugostila je brojne, većinom hrvatske i slovenačke, arhitektice i arhitekte, historičarke i historičare umjetnosti te druge istraživače i istraživačice uključene u nastanak njujorške izložbe. Jedan od kustosa izložbe, Vladimir Kulić, koji se prisutnima obratio putem videolinka, kritičar arhitekture Maroje Mrduljaš, antropologinja Svetlana Slapšak, profesorica na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani Petra Čeferin, historičar arhitekture i profesor na Sveučilištu u Rijeci Luka Skansi i drugi nastojali su odgovoriti na pitanja koja je izložba u MoMA-i nametnula; ponajprije o vrijednosti jugoslovenske arhitekture.

Prema mišljenju organizatora, Muzeja za arhitekturu i oblikovanje, izložba u MoMA-i, koja predstavlja vjerovatno najveće priznanje arhitekturi i umjetnosti s naših prostora u međunarodnim okvirima budući da je postavljena u jednoj od najznačajnijih muzejskih institucija u svijetu, za sobom je ostavila brojna pitanja. Da li je postavka označila prelomnicu u vrednovanju ovdašnje arhitekture nastale u periodu od 1948. do 1980. godine? Je li se vrednovanje jugoslovenskog modernizma s ovom izložbom u globalno uticajnoj instituciji kulture promijenilo? Kakvo je bilo i kakvo je danas mjesto jugoslovenske arhitekture i monumentalne spomeničke plastike u svijetu? Kakve kulturno-političke i epistemološke implikacije ima ovakva globalna historizacija i kanonizacija jugoslovenske umjetnosti i arhitekture kod kuće? No, neke od odgovora ćemo dobiti tek u budućnosti.

‘Gradilo se naveliko, mislilo se naveliko’

Njujorškoj publici izložba u MoMA-i predstavila je brojne ikoničke primjere arhitekture, spomeničke plastike i industrijskog dizajna koji su nastajali u zemlji smještenoj između dva suprotstavljena bloka hladnog rata, u periodu u kojem je ona na političkom ali i umjetničkom planu krenula vlastitim, „trećim“ putem, počinjući govoriti o samoj sebi. To je arhitektima, obučavanim većinom u Skandinaviji, omogućilo da, odgovarajući na zadatak ostvarivanja društvenih ideja, slobodno stvaraju i reinterpretiraju međunarodne dosege u dizajnu usklađujući ih s različitim lokalnim tradicijama. Smatrajući da u Sjedinjenim Američkim Državama ovaj značajan dio arhitekture modernizma dosad nije dobio zasluženu pažnju niti je podrobnije istražen, autorice i autori su se u postavci ali i u spomenutoj publikaciji pozabavili jugoslovenskom arhitekturom, urbanizmom, te društvenim procesima čiji su neodvojivi dio bili.

Kreirana uz pomoć stotina objekata, fotografija, nacrta, mapa i filmskih inserata koje je MoMA prikupila iz vlastite kolekcije, arhiva bivših jugoslovenskih republika te porodičnih kolekcija i muzeja širom regiona, izložba je publici predstavila radove čuvenih imena jugoslovenske arhitekture, među kojima su Bogdan Bogdanović, Juraj Neidhardt, Vjenceslav Richter, Svetlana Kana Radević, Edvard Ravnikar i Milica Šterić. Priča o nastanku objekata arhitekture ispričana je uzimajući u obzir kontekst postratne izgradnje zemlje čiju je ubrzanu industrijalizaciju i urbanizaciju valjalo provesti u skladu s formiranjem čitavog novog društva, a u čemu su učestvovali i građani, putem doprinosa i omladinskih radnih akcija. Na konferenciji je posebno istaknut autonomni karakter jugoslovenske arhitekture.

„U Jugoslaviji tih godina, postratnoj, ruralnoj zemlji, nastajali su projekti kakvi se nisu gradili ni u daleko razvijenijim državama, građeni vlastitim sredstvima i materijalima. Gradilo se naveliko, što znači da se mislilo naveliko. Velikih autonomnih projekata kakav je, recimo, Trg Revolucije u Ljubljani danas nema“, navela je Petra Čeferin. Zajedničko, društveno vlasništvo je u Jugoslaviji generiralo sasvim drugačiji pristup arhitekturi, potvrdili su arhitekti starije generacije prisutni u publici. Zahvaljujući posebnosti gradnje koja nije zavisila samo od tržišnih pravila, te su naručioci bespogovorno pristajali na zamisli arhitekta, kao i na poštivanje prirode, ova arhitektura se ističe i danas. „Trg Revolucije je jedno od rijetkih mjesta u gradu na kojima ne morate ništa kupiti, ništa platiti, možete biti sami sa sobom u tom velikom prostoru“, istakla je Čeferin, dodajući da je riječ o prostoru koji građani sami osmišljavaju, protestima i sličnim okupljanjima.

Zasluženo mjesto u postavci dobili su veliki urbanistički projekti poput blokovskih naselja Novi Beograd i Split 3, kao i izgradnja Skoplja poslije zemljotresa. Publici su predstavljeni i kiosk K67, legendarno djelo jugoslovenskog dizajna koje je svojom širokom upotrebnom vrijednošću – budući da se koristio za prodaju štampe, knjiga, ulaznica za različite događaje, kao i hrane – doprinosilo društvenom životu, spomenik Narodnooslobodilačkoj borbi u Sutjesci, na Tjentištu, autora Miodraga Živkovića, spomenici u Kruševu, Kozari, Petrovoj gori, Ilirskoj Bistrici, Partizansko groblje u Mostaru Bogdana Bogdanovića, arhitektonsko rješenje Trga Revolucije, današnjeg Trga Republike, te poslovna zgrada S2 u Ljubljani, TV toranj na Avali, Muzej savremene umetnosti u Beogradu, Šerefudinova Bijela džamija Zlatka Ugljena u Visokom…

Baveći se monumentalnim arhitektonskim, urbanističkim i spomeničkim projektima koji su nastajali do 1980. godine, dakle prije raspada Jugoslavije, njujorška izložba ipak nije zanemarila ni razaranja i propadanje usljed nemara koje su pojedini od predstavljenih objekata pretrpjeli tokom raspada zemlje, u ratovima devedesetih i usljed smjene sistema, te je na jednoj od fotografija bilo moguće vidjeti ratom uništenu zgradu sarajevske Elektroprivrede, djelo arhitekta Ivana Štrausa, a u dijelu izložbe koji predstavlja spomeničku plastiku posvećenu Revoluciji opljačkani, očerupani spomenik Narodnooslobodilačkoj borbi u Petrovoj gori, djelo Vojina Bakića, jednog od najvažnijih kipara modernizma koje su ovi prostori imali.

Dio izložbe posvećen je dizajnu svakodnevnih upotrebnih predmeta, koji su u procesu opšte modernizacije i porasta broja stanovnika u malim stanovima u zgradama postajali praktičniji, manji, laganiji i jednostavniji za upotrebu. Jedan od najuspjelijih primjera praktičnog dizajna istaknutih na izložbi je sklopiva drvena stolica Rex autora Nike Kralja – jednog od pionira industrijskog dizajna s naših prostora – čija udobnost nije trpjela pod imperativom lakoće i sklopivosti, trpezarijska stolica Lupina istog autora, kao i Iskrin televizor Minirama. Osvrćući se na dizajn i svakodnevni život Jugoslovena, izložba se putem filmskih inserata autorice Mile Turajlić dotakla i masovnosti jugoslovenskog preseljenja stanovništva u gradove, u vlastite stanove, te slobode ali i problema koje je ovaj društveni proces sobom nosio.

‘Jugoslovenska arhitektura je bila svjesna svoje vrijednosti’

Glasan medijski odziv na izložbu Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia 1948 – 1980 za svih mjeseci trajanja izložbe, većinom pozitivan, nemoguće je zanemariti. O izložbi su pisali Guardian, New Yorker, Arch Daily, New York Times, Wall Street Journal, pružajući svojim čitateljkama i čitaocima i dodatne informacije o ovom dijelu Evrope, političkom uređenju Jugoslavije i zemljama nastalim poslije njenog raspada. New York Times, osim o „socijalističkom chicu“ koji izložba tematizuje, tako spominje i društveno-političke reperkusije krvavog raspada zemlje, ponavljanje historije na mjestima stratišta iz Drugog svjetskog rata, a New Yorker piše o političkom identitetu socijalističke zemlje „trećeg puta“, radničkom samoupravljanju i pravu na stan.

„Veliko postignuće Jugoslavije bilo je u tome što je uspijevala držati kolektivizam i individualizam u svojevrsnom balansu. Sistem samoupravljanja je bio daleko od savršenog – bio je birokratski i obično je nagrađivao partijske aparatčike više od ostalih – ali je ipak rezultirao rastom i progresivnim društvom sa sredstvima i pristupom robi široke potrošnje. MoMA-ina izložba je pravovremena zbog toga što smo izgubili svaki osjećaj kako bi balans između društvenog i individualnog mogao izgledati. Također smo zaboravili da su alternativni politički sistemi mogući. Za one zainteresovane za oblike direktne demokratije ili za narod, Jugoslavija ostaje zanimljiv netipični predstavnik. Povrh svega, izložba nas podsjeća da dizajn može biti oruđe društvenog progresa“, zaključuje New Yorker.

Zbog svega navedenog, izložba, koja je nedvosmisleno označila međunarodni pečat potvrde značaja jugoslovenske arhitekture i dizajna, označava i početak istraživanja vrijednosti jugoslovenske arhitekture u novoj generaciji istraživačica i istraživača na ovom polju. Naime, ne treba zanemariti činjenicu da su na iscrpnom istraživačkom radu koji je prethodio izložbi u MoMA-i, kao i na samoj postavci, radili odreda ljudi koji pripadaju generaciji koja je, u najboljem slučaju, išla u školu prije raspada Jugoslavije i koji su osjećali potrebu da bolje razumiju cjelovitost modernizma na ovim prostorima, kako je naglasio Maroje Mrduljaš. „Potreba da razumijemo modernizam svojih današnjih nacionalnih država dovela je do toga da moramo razumjeti jugoslovenski modernizam.“

Izložba u MoMA-i je epohalna jer je sveobuhvatna izložba o socijalističkom društvu postavljena u trenutku jačanja desnice u cijelom svijetu, ali ona nije provokativna, niti inovativna, već veoma slična drugim MoMA izložbama o arhitekturi, istaknuto je u Ljubljani. Za naše prostore, izložba jeste važna jer stavlja jugoslovensku arhitekturu na svjetsku mapu i otvara pitanja našeg odnosa do tog perioda. No, Tamara Bjažić Klarin sa zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti podsjetila je da je jugoslovenska arhitektura bila svjesna vlastite kvalitete još u vrijeme svog nastanka, a Svetlana Slapšak je skrenula pažnju i na pitanje kulturnog kolonijalizma. „Nama je sada zanimljiva ova tema jer ju je legitimizirala MoMA – još nisam vidjela izložbu kod nas koja bi kritički posmatrala zapadnjačku umjetnost i legitimizirala je“, zaključila je Slapšak.