„Jednom ćemo se riješiti užasa u okruženju. Ali šta ćemo s onim što u nama ostane?“
Adnan Repeša, Godina bez proljeća, Buybook, 2023
Piše: Mirna Paočić
Adnan Repeša je autor koji ima šta da kaže, koji umije to da kaže na potpuno miran, neopterećujući način, jednostavnim stilom, ali rečenicama dubokoumnog značenja koje u čitaocu uspijevaju da pobude čitav niz misaonih reakcija, s kojima se nastavlja živjeti i koje je nemoguće zaboraviti.
To je, prije svega, postigao svojim fokusom na ljude, a ne samo na događaje. To su ljudi poput Haska, Roberta, Alme, Sabrine, Milenka, Nedžada, Pere, Suada… Ljudi iz njegovog okruženja, iz njegovog života, koji su uspjeli da postanu književni likovi. Njegov fokus je na njihovim licima, kroz svakodnevne, najprostije susrete i najobičnije situacije. Jer fokus i treba biti na ljudima, a ne na retoričkim pričama. Šta god da se radi, ukoliko u konačnoj bilanci čovjek nije ta računica, nema pozitivnu konotaciju.
Naziv djela je vrlo simbolički osmišljen. Početkom rata ne samo da je uništeno proljeće, nego i cijela godina, sve godine. Ako je mladost proljeće života, onda je time uništeno i ljudsko proljeće, a uništenom mladošću uzdrman je čitav temelj budućnosti. Rat je uzeo mnoga proljeća, uzeo je bezbrižna djetinjstva.
Posebno zanimljiva komponenta djela je što je ono zapravo svojevrsno pismo autora njegovoj prijateljici iz razreda, Nermini, koja je spletom nesretnih okolnosti zauvijek otišla. On kroz žaljenje za njom kao da ujedno žali i za svojom mladošću i životom bez nade koju su drugi ubili. Pišući pismo, zadovoljio je potrebu da kaže istinu, ali tu istinu nema ko da pročita. Sve je rečeno, ali riječi nema ko da čuje.
Pišući o drugima, a ne o sebi i svojoj porodici, kao da ne želi da prihvati i potvrdi i svoju i njihovu patnju, i da sebi potvrdi da su, nažalost, i oni dio rata i patnje.
Prvi dio knjige sadrži mnogo više opisa ljudi i mjesta, uz vrlo malo spominjanja rata, kao da ni samu Nerminu nije želio da opterećuje ružnim stvarima (ili se možda ipak nadao da će se sve brzo završiti), ne dajući potvrdu da se on ipak događa.
Bunar iz kojeg uzimaju vodu u djelu postaje i simbol nade (jer je izvor pitke vode – života) i simbol ponora (svojom dubokom tminom). Zaroniti u tminu da bi se dostiglo svjetlo.
Lijeganje na tlo tokom granatiranja, da bi se pokušao sačuvati život, autor je opisao kao poniženje iz kojeg je potrebno, uz nečiju ruku, ustati kada opasnost prođe.
Nevjerovatno je kako je Repeša, na prvi pogled jednostavnim rečenicama, uspio izgraditi dubokoumnu misao i pomoću takvih rečenica opisati sve ono što rat sa sobom nosi: GLAD (Kad bih se najeo hljeba, ne bih žalio poginuti), PREŽIVLJAVANJE (Ako zanemarimo potrebu za preživljavanjem, mi smo ljudi bez izazova), STRAH (Hoću li živ stići do gasulhane?), IZBJEGLIŠTVO (Tamo gdje jesi ne znači da tu i pripadaš), USKRAĆENA SLOBODA (Biti sveden na prostor koji u jednom danu možeš prohodati), BEZVRIJEDNOST ŽIVOTA (Kopne u tuđem podrumu), UMIJEĆE SNALAŽENJA (Pitam se koliko je čovjeku potrebno vještina da svoj život u miru proživi), RUŠEVINE (Tamo gdje smo proteklih godina posjećivali izletišta danas su bunkeri), PUSTOŠ (To je put koji lako pređem jer nema nikoga s kim bih se u razgovoru mogao zadržati).
Rečenicom „U brdu sam vidio psa kako pohlepno pase travu” pojasnio je koliki je apsurd cijele situacije u kojoj su se našli, ali koja će se duboko urezati u budućnost, od koje će se, i ukoliko budu trčali naprijed, samo vraćati nazad.
Danas, kada, čini mi se, sve više zaziremo od ratne tematike, mogu da kažem da je Adnan Repeša autor koji je ovu tematiku tako lijepo književno predstavio: jednostavnim rečenicama, stilski vrlo minimalistički, „tihim“ tonom, nenapadno, ali s toliko dubokoumnih rečenica da je prosto neizostavni dio savremene bosanskohercegovačke književnosti.
