Milton Glaser, dizajner: Vizuelna historija svijeta je moje igralište

Zalaganjem Mirka Ilića, grafičkog dizajnera i rado viđenog gosta naših prostora, zbirka ljubljanskog Međunarodnog grafičkog likovnog centra (MGLC) postala je bogatija za 35 plakata legendarnog njujorškog dizajnera Miltona Glasera. Poklon je javnosti predstavljen izložbom ikoničkih Glaserovih djela, koja proslavljaju umijeće crtanja rukom u dobu digitalizacije.

Piše: Tamara Zablocki

Najcjenjeniji živući američki dizajner i jedno od najslavnijih imena dizajna u cijelom svijetu, Milton Glaser rođen je u Bronxu 1929. godine, ali mu činjenica da je odavno zagazio u poznu dob nimalo ne smeta u namjeri da i danas radi i predaje na Školi za vizuelne umjetnosti u New Yorku. Prvo umjetničko obrazovanje sticao je na Umjetničkoj školi Cooper Union u New Yorku, a Fulbrightova stipendija mu je potom omogućila da dospije na likovnu akademiju u Bolonji, gdje je upoznao svog mentora, italijanskog slikara Giorgija Morandija i ostao trajno pod njegovim uticajem. Na akademiji u Bolonji Glaser je usavršavao tehnike crtanja i slikanja, koje se ogledaju u svim njegovim radovima.

Po povratku u New York 1954, s kolegama sa Cooper Uniona, Seymourom Chwastom, Reynoldom Ruffinsom i Edwardom Sorelom, osnovao je čuveni studio grafičkog dizajna Push Pin Studios, koji je postao i jedan od prvih američkih studija za koje se pročulo i na našim prostorima. Revolucionarnost Push Pin Studiosa bila je u odbacivanju dotad dominirajućih modernističkih principa u američkom dizajnu, raskidu sa švicarskim racionalizmom, koji je počivao na modernizmu Bauhausa. Push Pin Studios je radije njegovao eklektičnost i ekscentričnost, crtež i boju, razlikujući se u mnogočemu od ostatka američke produkcije u grafičkom dizajnu koju je odlikovala racionalnost i naglasak na tipografiji.

Moraš biti informisan ako želiš postati revolucionar

Jedan od prvih plakata koje je Glaser potpisao, plakat za ploču Boba Dylana iz 1966. godine, ostao je do danas najčuvenije djelo nastalo u Push Pin Studiosu. Plakat predstavlja Boba Dylana iz profila, pri čemu je lice u sjeni, crno, a kosa sačinjena od psihodeličnih, razigranih boja u pokretu. Kao inspiracija za ovaj rad Glaseru je poslužio „Autoportret“ Marcela Duchampa iz 1957, kao i cjelokupno naslijeđe secesije. „Vizuelna historija svijeta, to je moje igralište“, pojasnio je Glaser kasnije. Čuveni plakat na kojem nema niti jednog muzičkog simbola u međuvremenu je zaživio na čak šest miliona primjeraka, te se prodaje za stotine dolara, budeći interes kolekcionara širom svijeta.

Glaser se s godinama zasitio popularnosti Push Pin Studiosa, koja je značila ispunjavanje unaprijed zadatih očekivanja medija i javnosti, te je 1974. osnovao vlastiti studio, Milton Glaser Inc. Želio je početi ispočetka, iz anonimnosti, koja bi mu omogućila rad bez pritiska i eksperimentisanje u različitim smjerovima, a o tome koliki je značaj Miltona Glasera na američkoj dizajnerskoj sceni bio već tada najbolje svjedoči komentar američkog stručnjaka za grafički dizajn, kritičara, urednika i umjetničkog direktora Stevena Hellera, koji je Glaserov odlazak iz Push Pin Studiosa uporedio s raspadom Beatlesa.

U prvim godinama samostalnog djelovanja Milton Glaser je najradije dizajnirao naslovnice časopisa, a njegova privrženost likovnom ali i sadržajnom oblikovanju novina i časopisa ogleda se u činjenici da je još 1968. suosnovao čuveni New York Magazine, a potom je otišao i korak dalje te s Walterom Bernardom, umjetničkim direktorom časopisa Time, osnovao firmu WBMG, specijalizovanu za grafičko oblikovanje časopisa. U WBMG-u Glaser je radio za svjetski poznate listove kakvi su The Washington Post, Esquire, La Vanguardia, O Globo, Paris Match, L'Express te Village Voice.

U međuvremenu, studio Milton Glaser Inc. proširio je svoje djelovanje na šire područje dizajna, od arhitekture i izložbi do cjelokupnih vizuelnih identiteta, oblikovanja knjiga, brošura i plakata, uvijek se držeći spomenutog otklona od modernizma i pratećeg minimalizma, te principa da prije svega treba poznavati naručioca i ciljnu publiku, a onda na osnovu tog znanja djelovati. Estetika je za Glasera uvijek bila kanal kojim se dolazi do suštine poruke. Osim toga, za grafičkog dizajnera koji je tvrdio da „moraš biti informisan ako želiš postati revolucionar“ duboko, suštinsko poznavanje historije umjetnosti se podrazumijevalo.

Računar je za dizajn ono što je mikrovalna za kuhanje

Glaserove plakate treba posmatrati uzevši u obzir sve navedeno iz njegove biografije, kao i u svjetlu činjenice da je riječ o 20. vijeku, o prelasku iz modernizma u postmodernizam. Riječ je o vremenu u kojem su ikonička djela grafičkog dizajna nastajala bez pomoći sofisticirane tehnologije kakvu danas poznajemo, ali i o vremenu kad je umjetnost izlazila iz galerija na ulicu i prenosila informaciju. Zbirka najpoznatijih plakata američkog dizajnera koja se do 3. marta 2019. može pogledati u ljubljanskom Međunarodnom grafičkom likovnom centru svjedoči o značaju koji je plakat imao u takvom vremenu, te koliko je uticao na imidž događaja, festivala, institucije.

Na izloženim plakatima je vidljivo da Glaser upotrebljava različita oruđa u radu, pri čemu su tipografija i boja zasigurno među najvažnijima, ali je naglasak uvijek na crtežu. Crtež je, naprosto, način na koji Milton Glaser razmišlja. Crtež daje prepoznatljiv izgled plakatu, te kod Glasera rijetko nalazimo fotografiju, ili ako je nalazimo ona je upotrijebljena s vrlo jasnom namjerom. Računar Glasera nikad nije dovoljno uvjerio da bi mu priznao preimućstvo nad ljudskom rukom, te mu i danas u dijelovima rada koji zahtijevaju upotrebu računara pomažu asistenti, a poznat je i po izjavi da je „računar za dizajn ono što je mikrovalna za kuhanje“.

Boja je na predstavljenim plakatima često najvažniji komunikacijski element, što je zasigurno najvidljivije na Glaserovom plakatu „Sony Tape. Full Color Sound“ iz 1979. godine, gdje se na crno-bijelom listu nota za Beethovenovu Petu simfoniju poigrava bojama i crta male pastelne pejzažne prizore izrazitog kolorita, dajući živost i sasvim novi smisao čitavoj slici. Zahvaljujući boji, stojeći pred plakatom punim crnih nota na bijeloj pozadini, vidimo nešto sasvim novo, drugo, životnije, omogućujući sebi da čitavu historiju klasične muzike osmotrimo otvorenije, na drugačiji, osvježen način.

Upotreba humora i simbola koji računaju na određeni nivo poznavanja historije umjetnosti kod recipijenata također je važna u Glaserovom opusu, te tako za plakat izložbe kojom je obilježena stota godišnjica od rođenja Vincenta van Gogha kao referencu koristi poznati rad Renéa Magrittea „Varke slika“ (Ceci n'est pas une pipe) spajajući ga s drugim poznatim pušačem lule iz svijeta umjetnosti, Van Goghom. Glaser Magritteov rad za potrebe Van Goghove izložbe predstavlja koristeći sasvim druge likovne elemente, ponajprije boju – zaštitni znak holandskog slikara, naglašavajući ideju Van Goghove umjetnosti.

Pristup Miltona Glasera radu, koji objašnjava i zašto je još uvijek aktivan posmatrač i komentator svijeta oko sebe, mogao bi se sažeti u sljedećim riječima: „Svakog jutra odlazim na posao svjestan mogućnosti da bih mogao naučiti nešto što dosad nisam znao. Beskorisno je gledati na problem kao na priliku da pokažete ono što već znate. Svakom problemu biste trebali pristupati s mišlju ‘šta mogu naučiti radeći ovo?’. A ako mislite da nemate šta naučiti, onda nemojte to ni raditi.“ Prihvatanje grešaka, ostavljanje prostora za sumnju i nesigurnost također spadaju pod njegovu radnu etiku. „Da biste stvorili nešto novo, morate imati sumnje“, uvjeren je.

I love NY, poklon državi

Osim što u računaru ne vidi najmoćnije oruđe stvaranja, Glaser se još po jednom detalju razlikuje od stvaralaca koje je formiralo neko novo vrijeme: vjeruje da nije sve u novcu, a svojim ikoničkim radom „I love NY“ dokazuje da najbolji radovi nisu uvijek i najviše plaćeni. Te 1977. savezna država New York pozvala je Glasera da dizajnira logo koji će doprinijeti boljem imidžu New Yorka, u to vrijeme poznatog po visokoj stopi kriminala, ovisnostima i brojnim socijalnim problemima. Tri slova i srce, koji će postati najčešće kopiran znak svih vremena, Glaser je nacrtao na koverti koju je našao u džepu, vozeći se u taksiju, a za rad nije dobio ni dolara.

Glaserov poklon njegovom New Yorku postao je i ostao najpoznatiji rad koji je ikad stvorila njegova ruka, a njegova slava temeljena na jednostavnosti i istovremenoj upečatljivosti pronesena je širom svijeta. Popularnost rada dovela je do toga da danas državi New York donosi oko 30 miliona dolara godišnje, a Milton Glaser ne dobija ništa od tog novca. Rad je u međuvremenu postao pravi klasik umjetnosti, te se izlizana koverta na kojoj je logo „I love NY“ nacrtan danas nalazi u stalnoj kolekciji njujorškog Muzeja moderne umjetnosti (MoMA), vrijedeći vjerovatno kao kakav crtež Pabla Picassa.

„Uradio sam ga besplatno, a na početku čak nisam imao ni autorska prava, jer sam se složio da prvih deset godina ideja bude na raspolaganju svima kako bi zaživjela i postala dio kulture. Uradio sam ga besplatno jer je koristio državi“, ispričao je za britanski Telegraph. Nakon 11. septembra 2001. godine logo „I love NY“ pokazao se većim od popularnog znaka, postavši simbolom solidarnosti Njujorčana. Glaser je kao odgovor na teroristički napad dizajnirao novu verziju znaka, koji govori I love NY more than ever (Volim NY više nego ikada), pri čemu je „ranjeno“ crveno srce dobilo malu crnu mrlju.

Milton Glaser je 2009. postao prvi grafički dizajner ovjenčan najvećim američkim priznanjem u svijetu umjetnosti koje američka vlada dodjeljuje za „izuzetan doprinos izvrsnosti, rastu, podršci i dostupnosti umjetnosti u SAD-u“, Nacionalnom medaljom za umjetnost, dijelom za uspjeh „I love NY“, ali i općenito za svoj doprinos američkom grafičkom dizajnu i udjelu koji je decenijama imao u kreiranju vizualnog identiteta čuvenih američkih umjetnika i umjetnica, institucija, festivala, časopisa. Pet godina ranije, Glaser je dobio i Nacionalnu nagradu za dizajn za životno djelo, koje dodjeljuje Nacionalni muzej dizajna Cooper-Hewitt.

Nepatvoreni Njujorčanin, istinski amblem jednog vremena i cjelokupnog američkog dizajna, cijenjen u visokim umjetničkim krugovima svoje zemlje, Milton Glaser je bez obzira na sve to neumorni kritičar američke zbilje, te je za Document nedavno izjavio: „Vrlo cinično gledam na uvjerenja. Ako pogledate religijska ili politička uvjerenja, shvatate koliko su besmislena i opasna. Da biste u današnje vrijeme bili republikanac, morate biti luđak. Nikad nisam bio toliko svjestan ludosti kulture koliko sam svjestan danas u Americi, s idiotom Donaldom Trumpom, koji se šepuri s idejom „nativizma“ i sa svim ovim luđacima koji ga podržavaju, nadajući se da će im promijeniti živote objavljujući rat na Bliskom istoku.“