Navijači imaju prenatalno sjećanje. Preciznije, emocije se, kao što se prenose obiteljske traume, prenose s koljena na koljeno, od jedne do druge navijačke generacije. Nove generacije počesto ne znaju navesti ni koji su točno datumi „krivi“ za takav odnos, niti koja je točno utakmica i konkretan razlog doprinio da se dva kluba „ne vole“, ali to im nije ni važno. Jebeš činjenice, povijesne fakte, emocije, strast, bilo mržnja, bilo ljubav ili poštovanje, toje ono što se računa. Takav je slučaj s animozitetom između klubova, a posljedično i navijača, za koji malo tko izvan kruga poštovatelja te dvijemomčadi uopće zna.

Između tuzlanske Slobode i Veleža, točnije između njihovih navijača, razvili su se veliki animozitet i netrpeljivost, a da stvarnog rivaliteta, sa sportskog aspekta gledano, nikada nije bilo. Sloboda se uvijek borila, bila klub s ruba prve i druge jugoslavenske lige, dok je Velež ipak bio nešto uspješniji i sportski rivalitet je izgrađivao sa sarajevskim i klubovima velike četvorke. Hajduk je uvijek bio Veležov arhineprijatelj. Kada kažem Hajduk i Velež, mislim pri tome i na njihove navijače. Zvezdu i Dinamo je bio poseban gušt maznuti. S Partizanom se donekle gajio skoro isključivo sportski rivalitet, vjerujem da je razlog tomu bio legendarni vratar Ivan Ćurković, koji je bio spona između dva kluba, pa je tako Partizan jedne godine, kada je stadion JNA bio suspendiran, svoje domaće utakmice u europskim natjecanjima igrao u Mostaru. Ali otkud Slobode u cijeloj toj priči?

U navijačkoj mitologiji Sloboda je isključivi krivac što se Velež jedne predratne godine nije okitio titulom prvaka. Mostarska momčad nije uspjela pobijediti na Tušnju i to ju je koštalo već unaprijed, mostarski nadmeno, upisane titule. Od tada se svaki Veležov navijač mršti na spomen Slobode. A prije nekoliko godina uslijedila je i osveta, toliko je dugo zlopamćenje u nogometu. Sloboda je ispala u niži rang jer su Rođeni prijateljski odigrali utakmicu s GOŠK-om iz Gabele. Od tada tuzlanski klub i navijači preziru Velež. Nije da je i prije tu bilo neke ljubavi, ali sada i jedni i drugi imaju razlog za otvorenu netrpeljivost. Nebitni su datumi, nebitni su neposredni akteri tih utakmica, bitno je da znamo tko je kriv za naša osobna posrtanja. Blentavo je takvo razmišljanje, ali je, isto tako, sasvim u skladu s čovjekovom prirodom.

Ne pratim više domaći nogomet kao nekad. Tek krajičkom oka svakog vikenda pogledam rezultate, kao da se skrivam sam od sebe, ne znam zašto to činim, kako bih vidio kako je Velež odigrao. Pa ipak, cijeli je ovaj uvod napisan kako bih opravdao sam sebe što u rubrici o nogometnim legendama pišem, evo već drugi put, o istinskim legendama ove igre koje su ponikle u tuzlanskoj Slobodi.

Nekad su nogometaši bili uglavnom pristojan, skroman svijet. Barem je to bio slučaj s jugoslavenskim nogometašima. Rijetki su od njih mogli sebi priuštiti bahaćenje u privatnom i javnom prostoru. Jedan od tih pristojnih, a jedan od najvećih vratara s ovih prostora bio je Tuzlak Rizah Mešković. Umjeren i odmjeren, ali svjestan svoje veličine, takav dojam ostavlja taj, za vratara neobično smireni i razložni čovjek.

Rizah Mešković dugo je godina u djetinjstvu trenirao rukomet. Već tu je iskazivao izniman vratarski talent. Došle su tinejdžerske godine i Rizah je naglo izrastao. Događalo mu se da pri svakom manjem skoku udari glavom u prečku. Rukometni gol i rukometni teren bili su, čini se, premali za Rizaha. Bio je neizmjerno tužan jer je shvatio da od njegove rukometne karijere neće biti ništa. Njegova konstitucija jednostavno nije spadala u taj sport. Za vanjske igrače u rukometu nije problem ako su gromade, ali golmani su druga priča.

Već je pomislio kako bi trebao potpuno bataliti bavljenje sportom, jer prva je njegova ljubav nestala a da on nije bio, što se kaže, ni kriv ni dužan, kad ga je jedan prijatelj pozvao da mu se pridruži na probi u jednoj od mladih kategorija fudbalskog kluba Sloboda. Na redu su taman bila njihova godišta, a Rizah je, čovjek se valjda rodi kao golman, odmah pokazao izniman vratarski talent. S obzirom na to da je dugo trenirao rukomet, stil mu je bio neobičan, ali ovdje se njegova konstitucija pokazala kao prednost i u mladom Meškoviću ponovno je počela tinjati djetinja vatra. Rizah se zaljubio u nogomet.

Mešković kasnije svjedoči kakvi su bili odnosi u tadašnjem jugoslavenskom nogometu. Svi su se kleli u igrače iz vlastite škole, ali ih nisu tretirali jednako kao one koji su pridošli kao pojačanja sa strane. Mešković je, prema vlastitom svjedočenju, u vrijeme dok je branio za Slobodu bio, što se kaže, gotovo frontalni kokuz. I nije samo to bio problem. Svom se klubu davalo srce. Srce je i Mešković dao Slobodi, ali je zauzvrat očekivao barem fer odnos i nadao se transferu u neki od klubova koji bi ga pristojno plaćali. Sretao je tada na reprezentativnim okupljanjima igrače iz drugih klubova i činilo mu se da pripadaju potpuno drugačijim nogometnim razredima. Za nekog igrača Slobode, ako je htio sebi obezbijediti život, jedini je izlaz bio prelazak u neki od većih klubova(čitaj: „velika četvorka“). Otuda su se igrači prodavali u inozemstvo. U to vrijeme iz nekog manjeg kluba otići vani bilo je ravno čudu. Rijetko se to događalo. Meškoviću je njegova Sloboda omogućila sve osim slobode izbora. Smatrao je da je klubu dao dovoljno i da je vrijeme da ode, ali se šokirao kada je shvatio da je prigodom potpisa ugovora stavio potpis na desetogodišnju vjernost tuzlanskom klubu. To je, dakako, učinjeno malom smicalicom tako što je na poleđinu već potpisanog ugovora dotisnut aneks prema kojem je Rizah Mešković sebe obvezao da će u Slobodi provesti veći dio svoje karijere, točnije njezinih 10 godina.

No, to se nekako razriješilo. Govorkalo se, a bogami i pisalo, da Mešković prelazi u beogradski Partizan, kad je na godišnjem odmoru u Tučepima dobio telefonski poziv kojim ga se pozvalo da dođe u Split. Tamo se u to vrijeme kuhao jedan od najvećih europskih nogometnih eksperimenata na čelu s Tomislavom Ivićem, čovjekom koga je Rinus Michels osobno označio kao svog nasljednika u onovremenom avangardnom Ajaxu. Bio je već legenda Slobode, a potpisom za splitski klub zakoračio je u nogometnu besmrtnost. Postao je vratar jedne od najboljih europskih momčadi onog vremena, zlatne generacije splitskog Hajduka. Hajduk je sedamdesetih nizao trofeje, bilježio solidne europske rezultate, a Mešković jedne sezone cijelih 798 minuta nije primio pogodak. Bio je neizostavni kotačić Ivićevog stroja. Nizozemska je tih godina bila dom avangardi svjetskog nogometa, a predstave u Hajduku Meškoviću su omogućile nastavak karijere upravo u zemlji otetoj od mora. U Hajduku je, kao i većina igrača koji dođu u Split, dobio nadimak Mate. Tim ga nadimkom i dan-danas zovu neke nove generacije ludih splitskih navijača, jer i priče o legendama se prenose s koljena na koljeno. Hajduk Mate je iz Splita otišao u AZ Alkmaar. Tamo je proveo 4 sezone, da bi se vratio u svoju Slobodu. Već je odavno bio jedan od najboljih vratara svog vremena.

Čudan je golmanski život. Dok se njegove kolege ubiše da postignu pogodak, njima je najbitnije ono suprotno. Oni su ti koji, u igri koja se igra za golove, moraju imati strast prema tome da gol ne prime. Mešković je bio od strastvenijih po tom pitanju, pravi posvećenik. Zato je valjda i bio izbor Ivice Osima za trenera vratara u onoj čudnoj ukletoj, posljednjoj pravoj generaciji jugoslavenske reprezentacije. Gledao je sklupe kako njegov štićenik Ivković brani penal Maradoni, ali morao je gledati i kako Piksi promašuje, a Goykoechea brani penale Brnoviću i Hadžibegiću. Sjajan je dan to za vratare bio. Nažalost, popularni Goyko je imao više sreće od Meškovićevog pulena Ivkovića. A Mešković je bio rijetki vratar koji se nije plašio penala. I dan-danas tvrdi da je svaki penal moguće obraniti. Kaže da se igrača može navesti da puca upravo tamo gdje vratar želi. Teško je to učiniti životu, okrenuti ga tako da ide u tvoju korist, ali Mešković i danas, barem u rijetkim prigodama kad se pojavi u medijima, djeluje kao netko kome je to uspjelo.