„Cijelo mu je igralište moglo stati u kopačke. Teren je prosto izranjao i rastao iz njegovih stopala.“
Tako je o njemu pisao veliki urugvajski pisac Eduardo Galeano. A navijačka pjesma je glasila: „Pomozi, Bože, pikira kao tane,/tu ne pomažu ni dvije obrane!“
Kad je netko rođeni Argentinac, dečko iz Buenos Airesa, a France Football ga, još prije doba marketinške korupcije, proglasi najboljim europskim igračem dvadesetog stoljeća, onda vam je jasno o kakvom se igraču radilo. On je pisao nogometnu romantiku. Teren je, kako je Galeano pisao, naprosto bio njegovo vlasništvo. Zvali su ga Don Alfredo. Nazivali su ga Plava strijela. Zvao se Alfredo di Stefano.
Njegovi suvremenici, također velikani igre, Eusebio i Just Fontaine smatrali su ga najkompletnijim igračem svih vremena. A veliki igrač/mali čovjek Michel Platini nazivao ga je najvećim među velikima. Kakve bih poslije njih ja komplimente mogao sipati na nebesku adresu Alfreda di Stefana? Pogotovu jer je on za mene legenda, samo priča, mit iz kojeg je dijelom izrasla moja opsjednutost igrom.
U jednoj epizodi stripa Mister Nou, koji je jedan od mojih idola, pominje se nogometni klub Millionarios. Bila je to tužna epizoda o jednom indijanskom dječaku koji treba zaigrati za kolumbijski klub. Cijelo sam djetinjstvo bio uvjeren da je klub izmišljen za potrebe stripa. Već sam pomalo zanemario „crtane romane“, kada sam otkrio da je u Kolumbiji stvarno postojao klub Millionarios i da su za njega igrali neki od najvećih svih vremena, između ostalih Alfredo di Stefano. U Kolumbiju je otišao iz River Platea, argentinskog velikana, kluba srednje klase iz argentinske prijestolnice, čiji je nemezis Maradonin Boca Juniors.
Di Stefano je i u Argentini i u Kolumbiji osvajao titule. Igrao je za argentinsku i kolumbijsku nacionalnu vrstu, nekada pravila nisu bila kruta i igrač je mogao mijenjati reprezentacije. Tako je i Di Stefano najviše reprezentativnih utakmica odigrao za Španjolsku. Za tu ga zemlju i vežu njegovi najveći uspjesi. Otuda je Di Stefano otišao u legendu, iz Madrida je pisao nogometnu romantiku bivajući vjerojatno prvi box to box igrač u povijesti i vrstan strijelac, koji je s Ferencom Puskasem činio najslavniji onodobni napadački tandem. Trebalo je, uostalom, čekati velikog Raula Gonzalesa, kako bi netko skinuo Di Stefana s trona najboljih strijelaca Real Madrida.
Trpao je nemilice. To je možda neprikladna i nepristojna riječ za način na koji je Alfredo di Stefano postizao golove. Plava strijela je bila elegantna. Onako, južnoamerički, ali bio je i uporan, nikada nije odustajao, bio je čuven po svojoj izdržljivosti. Tko zna čemu to ima zahvaliti. Možda su u pitanju njegovi geni. U ono je vrijeme znao što je obvezna igra. Znao je oduzeti loptu. Bio je ipak dijete prve generacije talijanskih doseljenika, s jedne strane. Ali ona upornost, nju možda ima zahvaliti irskim korijenima svoje majke. Viziju, lepršavost sigurno su u njega utkale lude ulice Buenos Airesa, senzualnost tanga. Kao i u svemu lijepom, tako i u plesu i u igri postoje natruhe melankolije. Melankolijeima i u driblingu, jer to je rijetka pobjeda života nad smrću, tek trenutak u kojem dotaknemo vječnost unatoč punoj svijesti o vlastitoj smrtnosti. Di Stefano je bio jedan od onih koji su mogli učiniti da se sretnemo s vječnošću, činio je to svojim potezima na terenu.
Igrao je za omraženi frankistički klub, ali to nije moglo zatamniti njegovu zvijezdu. Davne 1963. godine Real Madrid je bio na predsezonskoj turneji po Južnoj Americi. Vijesti su bile strašne. Jedne je noći iz hotela nestao Alfredo di Stefano. Caracas, Venezuela. Hotel se zvao Potomac. Te iste godine u Španjolskoj je pogubljen komunist Julian Grimau Garcia. Ljevičarska brigada nazvana po njemu preuzela je odgovornost za otmicu. Dva dana je Di Stefano bio u zarobljeništvu. Nitko nijeplatio otkupninu. Don Alfredo je bio neozlijeđen. Rekao je da su otmičari prema njemu bili korektni. Jedan od njih se zvao Paul del Rio. Kasnije je postao čuveni umjetnik.
Godine 2005. snimljen je film „Real, la pelicula“. Marketing ne preza ni od čega. Premijera ovog filma morala je privući pažnju na neki način. Netko se dosjetio kako bi sjajna ideja bila da se prvi put nakon 41 godine susretnu Alfredo di Stefano i jedan od njegovih otmičara iz Caracasa Paul del Rio. Pažnju medija ljudi privlače zaista na različite načine.
Alfredo di Stefano bio je jedan od onih koji su Real učinili najvećim klubom na svijetu. Preko njegovih leđa se lomila i politika. Bila su to čupava vremena, ali crno-bijela. Dobro je bilo jasno odijeljeno od zla, ili se barem tako činilo. Di Stefano je bio Real sam, njegova prisutnost u klubu do samog kraja svim je zvijezdama novog doba govorila da je taj klub veći od njih i da ih samo taj, Di Stefanov Real može upisati među najveće, među one koji su prevarili smrt i stupili u vječnost. Uostalom, nitko nikada nije i pitanje je hoće li srušiti jedan njegov rekord. Di Stefano je postigao pogodak u pet finala Kupa prvaka, zaredom. I svih pet je njegov Real dobio. I tako je postao najveći. I Real i Di Stefano. Uostalom, Pele je, htijući pomalo i bocnuti Maradonu, rekao da je upravo Di Stefano najveći argentinski nogometaš svih vremena. I možda je bio u pravu. Osim što je Di Stefano i najveći španjolski igrač svih vremena. Ovaj je svijet napustio 2014. godine. Možda je tog dana bio smak svijeta koji nismo primijetili jer Di Stefano je oduvijek i zauvijek bio tu. Na početku, u sredini i na koncu svake akcije koja bi završila klimaksom, tako što bi se lopta zakotrljala u mreži.
