Neki ljudi za još aktivne karijere postanu legende. Danas je to lakše nego nekada. Puno je statistike, puno više medija upetljano u cijeli nogometni cirkus, neki igrači su toliko u fokusu da je, naprosto, puno lakše proglasiti ih legendama.
Za njega kažu da je znao jako nervirati suigrače. Izgovorio je to jedan od njegovih trenera, legendarni Marcelo Lippi. Njegovi su suigrači znali doslovno pizditi jer ih nikada nije gledao. Činilo se kao da je potpuno izvan igre, uvijek djelujući hladno, pomalo nezainteresirano, sporo, a onda bi odjednom prosuo svoju magiju. Istina je, dakle, bila drugačija – Andrea Pirlo je uvijek sve vidio, i to bolje nego bilo tko drugi na terenu, a lopte je dijelio košarkaški, ne gledajući u smjeru igrača kojem odigrava pas. I to je od njega učinilo legendu. Doduše, to je samo jedna od stvari koje su od njega učinile legendu.
Zrači i dalje – danas, kada igra za New York City – njemu svojstvenom hladnokrvnošću. I dalje djeluje nezainteresirano, tromo kao da mislima luta tko zna gdje. No, svi znamo da Pirlo vidi sve, da ima, što se kaže, oči i na leđima. Mnogi u tom i takvom Pirlovom izgledu i načinu igre vide nedostatak strasti, ali možda najupečatljiviji trenutak, jedan od onih tužnih u njegovoj karijeri govori suprotno. Sjetite se samo njegovih suza, njegove neutješnosti nakon što je Italija izgubila finale Eura u Poljskoj i Ukrajini. I to ga nije izgubila bilo kako, Španjolci su ih demolirali, rijetko se to događa u finalima, ali azzurri su tada pometeni s četiri gola u mreži, a svijet je obišla slika velikog „registe“ Andrea Pirla kako se guši u suzama.
Sjetite se onda i načina na koji se radovao golovima na Mundijalu u Njemačkoj. Bilo je to 2006. godine. Mundijal je to koji će ostati upamćen najviše po oproštaju Zinedinea Zidanea, ali mnogi zaboravljaju koliko je dobra bila ta Italija, Italija koju su predvodili Cannavaro i Pirlo. Pirlo je itekako strastven. Pirlo obožava igru koju igra. I jedan je od najboljih koji ju je ikada igrao.
Nogomet je počeo igrati u Brescii. Bio je sitan. Nikada ga nije krasila posebna brzina. Svi su ga gledali sumnjičavo, ali on je s Bresciom ušao u Serie A. I onda je uslijedio Inter. Taj nesretni Inter koji često upropasti igrače, neki se jednostavno ne snađu u vječnom kaosu koji vlada među nerazzurrima. Klupska je politika nekonzistentna, struka uvijek luta i olako se odriče igrača, sami sebi nabijaju pritisak te jednostavno nemaju dovoljno strpljenja. Isti je to Inter koji se odrekao i Dennisa Bergkampa, recimo. Otpisali su i Roberta Carlosa. Clarencea Seedorfa, recimo. Svi znamo što su napravili ti ljudi nakon što su napustili pomalo ukleti Interov brod.
Pirla su seljakali po posudbama. U Reggini je igrao jako dobro. Potom je išao i u svoju Bresciu. Kod kuće je uvijek najljepše, kažu. U to vrijeme Pirlo je bio desetka, ofenzivni veznjak. Snalazio se dobro na toj poziciji, ali upravo tu je njegov nedostatak snage i brzine dolazio do izražaja iako je redao asistencije, a znao je nizati protivnike kao da ih ponižava svojom prividnom nezainteresiranošću za ono što se zbiva oko njega.
Uskoro se događa ključni trenutak njegove karijere. Pirlo je imao 22 godine kada je 2001. iz Intera transferiran u Milan, gdje ga je dočekao vjerojatno najbolji trener današnjice Carlo Ancelotti. Don Carlo vuče jedan potez koji će stubokom promijeniti Pirlovu karijeru. Povlači ga na mjesto centralnog veznog igrača. Ancelotti je to objasnio time da mu se činilo da će Pirlo tako dobiti više prostora za igru i lakše diktirati igru svog tima. Andrea Pirlo tako postaje „regista“. Pozicija je to koja taj naziv dobija upravo zbog njegove majstorske igre na mjestu metronoma, onoga koji diktira tempo igre, režira ju, mijenja joj tijek. I sada svi pamtimo igrača za koga nam se čini da nikada nije napustio onaj krug koji označava središte terena. Kretao se uvijek u tih nekoliko kvadrata i otuda upravljao igrom momčadi za koje je nastupao. Nitko u suvremenom nogometu, osim možda Xabija Alonsa, nije imao tako mekan dodir, Pirlo izgleda kao da miluje loptu i uvijek je šalje baš tamo gdje ona i sama po prirodi želi i treba ići. Uvijek s tim nezainteresiranim izgledom slao je loptu tamo gdje ju nitko drugi na terenu nije mogao zamisliti, slao ju je na pravo mjesto i tako otvarao do tog trenutka neviđene i nezamislive pozicije za svoju momčad.
Izuzev onog finala protiv Španjolske na istočnoeuropskom Euru, bilo je još tužnih trenutaka u Pirlovoj karijeri. Sjetite se onog čuvenog istanbulskog finala koje je Milan izgubio od Liverpoola nakon što je vodio s tri prema nula. Nikada svijet nije vidio luđu utakmicu, pa su igrači Milana više nego u očaju stajali u čudu potpuno zapanjeni onim što im se dogodilo. Ali osvetu su servirali 2007. godine. Ponovno je na drugoj strani bio Liverpool, i to će finale ostati upamćeno kao utakmica u kojoj je Pippo Inzaghi uputio svega jedan udarac prema golu, a postigao dva pogotka. Zvuči nemoguće, ali u nogometu je sve moguće. Prvi gol Inzaghi je postigao tako što ga je lopta očešala po leđima. Pirlo je doživio olakšanje. Rekao je kasnije da ga je sve do te noći onaj poraz iz Istanbula pekao kao kakva otvorena rana. Ali to je bio samo jedan od trofeja koje je Pirlo u životu osvojio uvijek bivajući jedan od ključnih igrača u svojima momčadima, onaj koji čini razliku i jednim svojim pasom rastvara protivničke koncepcije. A njegovi slobodni udarci bili su najmekše udarene lopte ikada, tako je to izgledalo, a lopta bi često odsjedala tamo gdje se najviše voli koprcati, kao kakva naduvena okrugla riba, u mreži.
I njegov ga je Milan otpisao smatrajući da je prestar za njihove ambicije. Juventusu su ga doslovno poklonili 2011. Predvođen Pirlom, klub je počeo ponovni uspon na vrh talijanskog nogometa. Pirlo ne može ostariti. Ne sa svojim stilom i načinom igre. Zato je, dok još uvijek trčkara nogometnim travnjacima, i postao legenda čiji će se potezi prepričavati i prenositi s koljena na koljeno među nogometnim zaljubljenicima.
