Piše: Tamara Zablocki

Foto: Anto Magzan

Ako me sjećanje dobro služi, Marka Tomaša poznajem petnaestak godina, a putevi su nam se ukrštali povremeno ali redovno, najčešće u Mostaru, gradu koji ga je zasigurno najviše obilježio među svim njegovim adresama, mostarskom Abraševiću, te na čitanjima i predstavljanjima njegove poezije po regiji. A kad nekog poznajete toliko dugo i kad ga redovno susrećete krećući se među istim ljudima, sasvim je moguće da vam se desi da ni ne primijetite kako je ta osoba u međuvremenu postala – zvijezda. Nesvakidašnja pojava među pjesnicima, čiji rad svi načelno cijene ali niko neće da ga plati, Marko Tomaš, pjesnik, kolumnista, beskompromisni, iskreni čovjek nespreman na dodvoravanje bilo kome, književnička je zvijezda koju zovu i plaćaju od Vardara do Triglava.

Pripadnost ovoj ranije političkoj, a danas tek geografskoj odrednici svakako je sasvim prirodna za nekoga ko je rođen u Ljubljani, stasavao u Mostaru i Vojvodini, kasnije živio i u Splitu, a danas se kreće na potezu između Zagreba, Beograda i Ljubljane. Tomaš je naprosto domaći na prostoru čitave bivše zemlje. Čitanja njegove poezije u Beogradu, gdje je u izdavačkoj kući LOM objavljeno nekoliko njegovih knjiga, posjećena su poput koncerata, u Ljubljani, gdje stoluje njegov slovenački izdavač Sanje, gostuje nekoliko puta godišnje i rijetko je pjesničko ime koje se izdavači još usude objavljivati, a u Mariboru, za čiji list Večer piše kolumne, uskoro će biti otvorena knjižara u potpunosti posvećena njegovom liku i djelu.

U međuvremenu se preselio u Zagreb, ali formalna adresa na kojoj ga može naći poštar Tomašu ne znači previše, jer većinu vremena ionako provodi putujući po prostorima nekadašnje Jugoslavije. I šire. Ovog puta se srećemo u Ljubljani, gdje slijeće iz Tirane, nakon što je u Albaniji proveo nekoliko sedmica, te se uskoro zapućujemo u Goriška brda, vinorodnu, bajkovitu slovenačku regiju u kojoj se svake godine održava festival Sanje u Medani na kojem je redovni gost. Od polaska se dogovaramo za intervju, planiramo uraditi dugi razgovor – o svemu. Jer s Tomašem, pjesnikom ali i predanim urednikom poezije u zeničkoj izdavačkoj kući Vrijeme, te komentatorom naše zbilje koji kolumne redovno objavljuje i za Žurnal, Lupigu i magazin koji upravo čitate, ima se o čemu pričati.

Povod za razgovor ovog puta su njegove dvije nove knjige koje su upravo izašle iz štampe, „Pjesme sa granice“ u izdanju sarajevske izdavačke kuće Buybook i „Želim postati terorist“, dvojezično izdanje koje je objavila ljubljanska izdavačka kuća Sanje. U oba slučaja radi se o knjigama koje objedinjuju nekoliko Tomaševih ranijih zbirki, te je Buybook u „Pjesmama s granice“ zajedno ukoričio knjige „Crni molitvenik“, „Regata papirnih brodova“ i „Trideset deveti maj“.  Na kraju, nakon pet dana provedenih u dobrom društvu i bogatstvu prirode i gastronomske ponude, intervju radimo u onih posljednjih pola sata koliko nam je ostalo prije Markovog polaska na avion za Sarajevo, gdje gostuje na festivalu književnosti Bookstan.

Ništa zato, jer čitalačka publika neće ostati uskraćena za bilo šta – dovoljno je samo da se malo zainteresuje za ovdašnju književnu produkciju i rijetke medije u kojima se još uvijek da nešto pročitati, pa će na Marka Tomaša lako naići. Prvo pitanje koje postavljam jeste o njegovom pogledu na vlastitu popularnost i uspjeh koji je već toliki da mu, nakon sabranih izdanja i neprestanih, lančanih gostovanja, preostaje samo još to, kako smo se prethodnih dana šalili, da mu počnu već na početku četrdesetih godina života dodjeljivati nagrade za životno djelo i pronađu mjesto za spomenik. Sam na uspjeh koji se pjesnicima rijetko dešava gleda daleko skromnije.

„Prihvatam stvari onako kako dolaze. Sa strane se čini da bi te stvari mogle mijenjati nešto značajno u životu osobe kojoj se to događa, ali nije tako. Naravno, to ne znači da živim isto kao prije petnaest godina, osjećao bih se glupo da je tako, ali puno je bitniji sadržaj. Recimo, ta sabrana izdanja su dobra jer se njima zaokružuje određeni period i pristup stvarima. U njima je data sinteza mog načina razmišljanja i odnosa prema književnosti, a i promjene odnosa mene prema svijetu i svijeta prema meni u posljednjih nekoliko godina, nude uvid u organski razvoj koji se u tom periodu desio.“

‘Živimo u periodu tehnološkog barbarizma’

Na moju ocjenu da uspjeh pjesnika i poezije u kapitalističkom svijetu djeluje kao greška u sistemu odgovara odrično. Poezijom se moguće i potrebno baviti u kapitalizmu, baš kao što je to bilo moguće u svim ranijim sistemima. „Kapitalizam jeste strašan, kao neki veliki pas koji izgleda opasno, te ako počneš bježati od njega, ako ga mršneš, on će zarežati, ali ako malo bolje pogledaš, on je, kao i svaki drugi sustav koji je čovjek osmislio, pun rupa. Nije to neki pametan sustav, kao što nije nijedan koji su dosad ljudi oprobali. Dapače, smatram ga vrlo primitivnim i priglupim, u toj primitivnosti i prigluposti je svakako i perfidan, ali ima i tu dozu naivnosti u čijem okviru čovjek može raditi bilo što, samo mora iznaći način.“

Kako kaže, vjeruje da sve što je oduvijek postojalo na svijetu, u bilo kojem drugom sistemu, postoji i u kapitalizmu, pa je tako i s književnošću. „Samo se mijenjaju razina vidljivosti i društveni status stvari, ali suštinski, danas čita isti postotak ljudi, osamdeset do devedeset posto od ljudi koji čitaju su žene, a osamdeset do devedeset posto ljudi koji pišu – muškarci. Oduvijek je tako bilo, isti broj knjiga se prodavao u bilo kojem eksperimentalnom sustavu. Jer, svaki je sustav eksperimentalni, pa tako i kapitalizam. Mi živimo u društvenom eksperimentu, a referiramo se na druge, oprobane i neoprobane, zamišljene sustave, te to određuje i naše pozicije.“

Zvuči pomirljivo. Tomašev pjesnički subjekt, s druge strane, često mašta o uništenju svijeta i uspostavljanju novog poretka, o „paklenim strojevima kojima želi dokusuriti demokraciju i uspostaviti kaos u kojem će svi ljudi postati gerila i ljubavnici i predsjednici vlastitih života koje će okončavati samosmaknućem po nalogu vlastite savjesti“, kako stoji u pjesmi „Želim postati terorist“. Moj sagovornik vjeruje da je svaki sustav, pa i kapitalizam, ovdje ionako na određeno. „Iz činjenice da čovjek stvara sve, pa i društvene odnose, prema sebi, rođena je i ona teorija da je „bog stvorio čovjeka prema svom liku“. A ako čovjek stvara sustav prema sebi, taj sustav mora biti smrtan, ima određeni rok trajanja i tu je privremeno.“

Ističe kako taj eksperimentalni sistem ograničenog trajanja nije do kraja dorađen, već više liči na niz skica i referenci pokupljenih usput, na nedovršenu skicu za roman. Slika svijeta koju dobijamo naposljetku je ona u kojoj, kako u tom trenutku saznaje na informacijama s aerodroma, „avion za Sarajevo iz Ljubljane leti preko Tirane“. Ukratko, haos i besmisao. „Taj kaos možemo gledati kao katastrofu, ali ga možemo gledati i kao zabavu, kao nepristajanje na ono što bi trebalo biti unaprijed propisano. Već se događa sve što se ima dogoditi, i ono što se već dogodilo. Ili kako je to rekao jedan od, pored Margaret Thatcher, najvećih krivaca za stanje u kojem se nalazimo, Harry Truman, u budućnosti će se dogoditi samo ono što smo propustili pročitati u historiji.“

Haos i besmisao koje živimo još su samo jedan takav period kakvih je historija bila puna, smatra. „Periodi emancipacije i blagostanja u ljudskoj povijesti uvijek su bili kratki, a periodi barbarizma jako dugački. Sada smo u periodu barbarizma, samo što je barbarizam tehnološki, a tehnologija nam daje privid reda u sveopćem kaosu. Na pojedincu je odluka da li će, kao što to ja radim, kod sebe izazvati kompleks Petra Pana pa ići po svijetu kao vječni dječak i smijati se svakoj nadolazećoj katastrofi ili će ovaj barbarizam shvatiti ozbiljno pa se uključiti u jednu od vojski, naoružati se i krenuti ubijati. Mislim da je puno manja šteta od ove prve odluke.“

‘Jugoslovenstvo je iz područja političke misli prešlo u vjersko područje’

Jednako prihvaćen i neprihvaćen na čitavom prostoru nekadašnje Jugoslavije, što sasvim ide jedno s drugim kada na prostoru opljačkanih nacionalističkih državica nastalim raspadom spomenute zemlje izmičete nacionalnim malograđanskim odrednicama i pripadajućim im vrijednostima, Tomaš ne pristaje na današnje koncepte granica. „Koliko su današnji nametnuti koncepti primitivni i prevaziđeni najbolje svjedoči primjer moje obitelji u Mostaru, koja se nije promijenila već sto pedeset godina, a za to isto vrijeme se na tom istom prostoru izmijenjalo valjda deset država. To dovoljno govori koliko je državni okvir nebitan i kratkotrajan, smrtniji čak i od čovjeka – ponovo zato što čovjek sve stvara prema svom liku. Uzbuđivati se oko tih stvari je odraz jedne duboke duhovne zapuštenosti. A bojim se da je ta duhovna zapuštenost, koja je započela ratom, od svih nas stvorila barbare i označila barbarski period“, ističe.

Jugoslavija je kao koncept, s druge strane, predstavljala kratki period emancipacije koji smo zajednički živjeli. „I zato nam i jeste tako duboko važna referenca – plašimo se ovog kaosa i čini nam se da nam je onaj okvir davao nekakve čvrste uporišne točke. Jugoslovenstva se ne treba plašiti – Jugoslavija više ne postoji. Meni je fascinantno koliko se danas ljudi plaše nečega što ne postoji, to je u suštini smiješno. Jugoslovenstvo je iz područja političke misli prešlo u vjersko područje, postalo religija, više ono što možemo izmaštati nego ono što jeste stvarno. Ali ljudi su se uvijek plašili babaroga koje ne postoje.“

U svojoj poeziji, Tomaš, najčešće iz svog rakursa nihiliste i anarhiste, sagledava vječna pitanja naše civilizacije, pitanja slobode, ljubavi, samoće, smrti. Težnju ka slobodi smatra, reklo bi se, egzistencijalnim pitanjem. „Danas, kad je sve lakše putovati, čovjek je, čini mi se, sve skučeniji, zato što više nitko ne postavlja i ne preispituje pojam slobode. Čovjek je slobodan dok god se pita o slobodi, ostvariti je ne može, ali dok god pomjera granice u sebi i oko sebe, to jeste sloboda. Nikad nećemo dokučiti šta ona zapravo jeste, niti će ikad čovjek do kraja živjeti ideju potpune slobode, ali težnja ka tome jeste oslobađajuća. No, puno ljudi biraju da ne budu slobodni“, zaključuje.

‘Malograđanske koncepte treba razbijati’

Važnost težnje ka slobodi Tomaš ne podcrtava samo u svojim pjesmama već i vlastitim načinom života od kojeg ne odustaje ma šta ko mislio o tome. Reklo bi se da potkopavanje malograđanskih propisa, koji se uvijek temelje na seksualnoj represiji, smatra svojom dužnošću. „Najveća klopka je u malograđanskim konceptima iz kojih proizlazi propisani moral i naše građansko ponašanje, a svjedočili smo kako se mirni susjedi koji grabuljaju lišće ispred kuće preko noći pretvaraju u ratne zločince. Koncept mirnih i lojalnih građana me jako zabrinjava, zato jer nam se taj koncept obio o glavu milion puta i zato jer je mirne i lojalne građane u svakoj vanrednoj situaciji najlakše regrutirati. U najboljem slučaju, ako i neće praviti zločine, mirni i lojalni građani će okrenuti glavu od zločina koji se događaju i morat ćeš provesti godine objašnjavajući im da su se zločini uopšte dogodili. I zato te malograđanske koncepte treba razbijati.“

Ne preostaje nam još puno vremena do Markovog polaska na Adrijin avion kojim će satima letjeti do Sarajeva premda bi let trebao trajati tek nešto više od pola sata, te svog sagovornika na kraju pitam zašto je prije nekoliko mjeseci nakon dugih godina provedenih u Mostaru odlučio da mu ondje više nije mjesto i za život izabrao Zagreb. „Zbog klaustrofobije“, odgovara. „Dugo sam mislio da je Bosna i Hercegovina neka vrsta velike umobolnice na otvorenom, a onda sam shvatio da su se sve opsade koje su se dogodile samo nastavile. To što je oružje sklonjeno iz igre ne znači ništa. Sada živimo unutarnje opsade. I dalje živimo mentalitet logoraša. A mentalitet logoraša je u svojoj knjizi „Zašto se niste ubili“ dobro opisao psihijatar Viktor Frankl koji je preživio Auschwitz i koji je zapisivao ponašanje ljudi u tim uvjetima. Zastrašujuće mi je bilo što sam, čitajući tu knjigu, modele ponašanja ljudi iz Auschwitza prepoznao u svojoj okolini kod ljudi koji su navodno slobodni. Tamo gdje bi čovjek očekivao solidarnost nje najmanje ima, jer se u borbi za goli život uključuje instinkt za preživljavanje i tu više niko nikom nije ni brat, ni drug, ni poznanik. Kad sam prepoznao da zapravo živimo u nekoj vrsti logora, morao sam otići. Svakako, Zagreb je također vrsta logora, ali kad smo već osuđeni na logore, onda biramo one najbolje. U svemu se da prepoznati opsada i zarobljenost, samo je u Bosni i Hercegovini to dovedeno na razinu kanibalizma. A ljude ne mogu jesti, nije mi u kulturi.“