U ljubljanskoj Galeriji Jakopič postavljena je izložba jednog od najranijih fotografa agencije Magnum Photos Marca Ribouda, čiji ikonički prizor američke demonstrantkinje protiv rata u Vijetnamu koja se s cvijetom u rukama suprotstavila bajonetima vojnika poznajemo kao jednu od najmoćnijih antiratnih fotografija ikad nastalih. Riboud je većinu karijere proveo kao samostalni fotograf putujući svijetom i donoseći sa svojih putovanja nezaboravne reportaže o društveno-političkim promjenama kroz koje su prolazile Kina, Iran, Jugoslavija, Tibet, ali i o svakodnevnom životu njihovih žitelja. Izložbu u Galeriji Jakopič, ako vas put nanese, možete pogledati do sredine oktobra.
Marc Riboud (1923–2016) francuski je fotograf svjetskog glasa koji se fotografijom prvi put zarazio početkom pedesetih, kada je, uzevši sedmicu dana odmora od inženjerskog posla u fabrici u Lyonu, otišao na put s fotoaparatom. Poslije toga nije bilo povratka: uskoro se preselio u Pariz i ondje upoznao Henrija Cartier-Bressona, Roberta Capu i Davida Seymoura, osnivače čuvene agencije Magnum Photos. Riboud je član agencije bio od 1953. do 1979, kad se odlučio na samostalni put, ali se do kraja svog djelovanja držao osnovnih postulata Magnum Photosa. Njegove moćne kompozicije, poput one koju poznajemo sa slavnog uratka Ličilac Eiffelovog tornja, na kojoj je, dok mu se od visine samom vrtjelo u glavi, zabilježio rasplesanog radnika, objavljivane su u nekim od najznačajnijih svjetskih časopisa: Life, National Geographic, Paris Match, Stern, Géo.
Publici iz naših krajeva zasigurno će biti zanimljiva informacija da je prva destinacija ka kojoj se Riboud zaputio s namjerom stvaranja fotoreportaže bila Jugoslavija, te njom počinje i ljubljanska izložba. Bio je to početak pedesetih godina 20. vijeka, kad se ruralna zemlja oporavljala od rata i doživljavala početke modernizacije. Riboud je jugoslovensko putovanje započeo u Dubrovniku, a nastavio ga boravkom na Braču, Hvaru, Splitu, selu Vrlika, zaključivši ga u Zagrebu i Beogradu. Uhvativši obilježja života na primorju i veselje đaka u velikim gradovima po završetku školske godine, Riboud je svojim lucidnim okom hvatao i prizore društvenih promjena, poput dolaska bikinija u naše krajeve, prema kojem su starije generacije, očekivano, bile skeptične. Evropski zapećci bili su zanimljivi, ali Riboudu, ipak, nisu bili dovoljni.
Mladi fotograf se zato 1955. pozdravio s porodicom, Evropom i ustaljenim načinom razmišljanja i otisnuo na put po Aziji. Činilo mu se da će na tom putu, koji je trebao okončati u Indiji, otkriti istinsku slobodu upoznajući različite kulture i istovremeno produbljujući znanja o fotografiji, za koju je govorio da „nije njegova profesija već strast“. Od prijatelja fotografa Georgea Rodgera kupio je stari Landrover i u društvu sestre krenuo na put. Prva stanica bila im je Turska, te je Riboud neko vrijeme ostao u živahnom i glasnom Istanbulu fotografišući dječiju igru, život na ulici, gradilišta i sjenke njihovih radnika. Francuski fotograf se prije odlaska iz Turske, u kojoj je, igrom slučaja, usljed povrede morao ostati duže nego što je planirao, zadržao i u živopisnoj Kapadokiji, ne propustivši priliku da zabilježi njene prirodne ljepote.
Idući dalje Putem svile Riboud je u Iranu tih pedesetih bilježio težak život na siromašnim selima i dugovječne džamije Isfahana, prije nego što je put nastavio ka Afganistanu, Pakistanu, Indiji i Kini. Već svjestan da će sve vrijeme koje ima na ovom svijetu provesti putujući planetom, Riboud je 1957. kao jedan od prvih evropskih fotografa, zahvaljujući dragocjenoj vizi koju je uz malo sreće dobio, stigao u Kinu, kojoj se potom vraćao mnogo puta, sve do kraja života brižljivo dokumentujući njene društvene mijene, najprije njenu zatvorenost pred vanjskim uticajima, zatim Kulturnu revoluciju i njene posljedice po svakodnevicu, a na koncu i tranziciju ka potrošačkom društvu. Riboud je tako više od četiri decenije bio najpažljiviji posmatrač kineskog društva, obično nevidljivog stranom oku.
Na njegovim prvim putovanjima po Aziji, u Indiji su mu pažnju zaokupljali trgovci na kamilama u radžastanskoj pustinji, na Tibetu nomadi i pastiri, u Japanu život žena u njihovim domovima, na ulici, u restoranima. Šezdesetih je Riboud, ipak, počeo više pažnje obraćati na politička previranja u svijetu i načine na koje se ona odražavaju na svakodnevni život ljudi, te je, naoružan svojim fotoaparatom, pratio prve nezavisne godine afričkih država koje su se oslobađale kolonizatora, Gane, Nigera i Nigerije, ali je i u tome najviše pažnje posvećivao običnom čovjeku i samoj određenoj kulturi: ribarima u Gani ili plemenu Bororo u Nigeru. Brojnim od navedenih zemalja se više puta vraćao, te je tako u Iran došao 1979. kako bi zabilježio Iransku revoluciju, a potom i Iransku talačku krizu.
Riboudov autorski pristup najrazličitijim društvima svijeta koji je, prema shvatanju ovog autora, obavezno podrazumijevao podrobnije razumijevanje kulture u kojoj se nalazi, izložba u Galeriji Jakopič predstavila je izloživši ukupno 212 fotografija koje svjedoče o njegovom jedinstvenom načinu obilaska svijeta, Azije, Afrike, Evrope, sela i gradova. Marc Riboud je u svakoj zemlji koju je posjetio ostajao dugo, jer mu se činilo da se kultura ne može razumjeti naprečac, da ljude treba upoznati i s njima proživjeti. Na taj način je decenijama oštrio svoje fotografsko oko, ali i cjelokupan pogled na šaroliki svijet koji nas okružuje. „Fotografija ne može promijeniti svijet, ali ga može pokazati, naročito u vremenima promjena“, smatrao je, ostavivši nam u zavjet obavezu da se neprestano trudimo bolje razumjeti nepoznato, Drugo.
