Piše: Tamara Zablocki
Foto: Maja Topčagić

Rođena i odrasla u Bihaću, fotografkinja Maja Topčagić već u tinejdžerskim godinama pokazala je interes i nadarenost za različite vrste umjetnosti. Crtala je grafitom, slikala, zakoračila je i u kiparstvo. „Zanimljivo je da sam se najradije držala grafitne olovke, crne i bijele, dok su fotografije koje danas radim prepoznatljive upravo po pregršt boja koje sadrže“, prisjeća se svojih prvih koraka u svijetu umjetnosti Maja Topčagić.

Fotografije u to vrijeme nije bilo među njenim hobijima jer joj kao četrnaestogodišnjakinji jednostavno nisu bila dostupna sredstva za fotografski rad. I pri upisu u srednju školu je Majin prvi izbor bila Srednja umjetnička škola, te ju je namjeravala pohađati paralelno s gimnazijom koja je bila želja njenih roditelja. Na prijemnom u Srednjoj umjetničkoj školi se zaljubila u modelovanje gline. Premda je postigla najbolji rezultat pri pokušaju da bude primljena u školu, roditelji su smatrali da će joj paralelno pohađanje dvije srednje škole biti prenaporno, te se naposljetku odlučila samo za gimnaziju. „Danas razmišljanje roditelja na neki način razumijem, željeli su da imam bolje šanse za različite karijere koje u budućnosti budem željela“, navodi.

Topčagić vjeruje da Bihać, zahvaljujući očaravajućoj rijeci Uni, ima posebnu sposobnost da nadahnjuje ljude na stvaranje. „Iz ovog grada, koji nije veliki, poteklo je nevjerovatno mnogo ljudi koji slikaju, vajaju, sviraju, koji naprosto stvaraju. Vjerujem da je to zbog Une, njene nestvarne ljepote u koju mi, Bišćani, neprestano gledamo, svakog dana svog života. Ona nas inspiriše, čak i kad nismo svjesni da to čini. I za sebe smatram da sam „pod uticajem“ Une počela da se interesujem za stvaranje i umjetnosti.“

Kad je došlo vrijeme za studij, upisala je matematiku i informatiku na Pedagoškom fakultetu u Bihaću, premda je zapravo željela studirati dizajn, ali studija dizajna u njenoj blizini nije bilo. „Zaista me zanimala umjetnost sve to vrijeme ali u vrijeme školovanja nije bilo prilike da se razvijam u tom pravcu. Matematiku sam, uostalom, jako voljela, čak sam jednu godinu poslije studija provela radeći kao profesorica informatike i matematike. Ali, nešto mi je tu nedostajalo“, priča nam Maja.

Ljubav prema umjetnosti je u studentskim danima uspijevala održavati tako što je posuđivala fotoaparat od prijateljice i na taj način počela tragati za vlastitim stilom, a nije bježala ni od fotografisanja mobitelom. Ipak, za prekretnicu koja je istinski označila početak Majine fotografske karijere zaslužna je njoj nepoznata osoba koja joj je odlučila pokloniti fotografsku opremu sasvim dovoljnu za početna učenja i eksperimentisanja.

„To je priča mog života. Taj čovjek je na forumu, na kojem su mladi ljudi objavljivali svoje početničke fotografije, objavio da želi pokloniti svoju opremu nekome kome je ona potrebna i ko je zaslužuje, a naposljetku je izabrao mene. Opremu vrijednu tri, četiri hiljade maraka, što je cifra koja je za mene tada bila nezamisliva, poslao mi je na adresu. Nikad nisam upoznala tog čovjeka, on je naprosto imao najbolju namjeru i pomogao mi je da započnem karijeru, a taj fotoaparat i danas stoji na počasnom mjestu na mojoj polici. Nikad ga nisam htjela ni dati ni prodati, jer sam emotivno vezana za njega“, pojašnjava.

I prve prilike da živi od svog umijeća fotografisanja Maja Topčagić je dobila u rodnom Bihaću, najprije kao fotografkinja na vjenčanjima. „I tada me zapravo interesovala portretna fotografija ali sam znala da za nju trebam bolju opremu, pa sam vrijedno radila da bih je mogla kupiti. U fotografisanju vjenčanja nisam najbolja, nisam toliko emotivna osoba da bih se znala uživjeti onako kako se znaju uživjeti najbolji fotografi i fotografkinje vjenčanja“, priznaje.

U potrazi za boljim prilikama u fotografiji, poslije završenog studija se preselila u Sarajevo, a prvi međunarodni proboj omogućili su joj ugovori s agencijom Trevillion iz Velike Britanije i agencijom koja vrši licenciranje fotografija za Vogue. Njene fotografije uskoro su zaživjele i na naslovnicama knjiga. „Prva fotografija koju sam prodala za naslovnicu knjige bio je moj autoportret, i kad sam je vidjela uživo u Švedskoj – radilo se, naime, o švedskom izdavaču – nisam mogla doći sebi. Dolazim iz skromne porodice koja nije vezana za umjetnost i to je u tom kontekstu zaista nesvakidašnji uspjeh“.

Najvažnijom tačkom svoje dosadašnje karijere Topčagić smatra svoj ciklus fotografija Pjegice, koji su požurili objaviti svjetski mediji poput Huffington Posta, Telegrapha, Daily Maila, ali i zvijezde poput Ashtona Kutchera. „Djevojke s pjegicama su kroz historiju doživljavane kao drugačije, ružnije, pjegice su se prekrivale puderom, postojali su čak sapuni i pilinzi čiji je zadatak bio da te pjegice „izbrišu“. Umjesto da prigrlimo tu njihovu prekrasnost i drugačijost, mi kao društvo smo ih nastojali učiniti uniformisanima, istima svima ostalima. Nakon što su Pjegice posvuda objavljene, dobila sam dvjesto, tristo mailova zahvale od djevojaka širom svijeta koje su mi se željele zahvaliti jer sam istakla njihovu ljepotu na taj način. Te fotografije odišu nevinošću, djevojke su prikazane kao nevine ljepotice u cvijeću i zato su privukle pažnju.“

Djevojka koju je fotografisala za ciklus je nakon tih fotografija dobila ugovor s agencijom Midikenn iz Zagreba, a sama autorica je dobila nove međunarodne angažmane koji i danas čine glavninu njenog rada, poput angažmana za kanadsku agenciju Stocksy. Nedugo potom, Canon Europe joj se javio sa željom da snimi kratki dokumentarni film o njenom radu. Belgijsku i britansku ekipu Canon Europe, doduše, nije osvojila neka od djevojaka s pjegicama već fotografija željezničke stanice u Sarajevu.

Topčagić danas ima studio u Sarajevu s kreativnom agencijom Purple Key, bavi se prvenstveno studijskom, modnom i portretnom fotografijom, ali naglašava da ne voli samu sebe ograničavati strogom kategorizacijom. Premda se njen stil kroz vrijeme mijenjao, ostala je privržena drugačijim licima. „Volim kad modeli izgledaju drugačije, kad na licu imaju nešto specifično, kao što sam bila fascinirana modelima s pjegicama i zelenim očima jer se radi o samo 1% ljudi na svijetu, a u našim krajevima su još i rjeđi. U posljednje vrijeme sam, osim kreativnim portretima koji podrazumijevaju brojne i zanimljive rekvizite, dosta posvećena i autoportretima. Vodilja mi je želja da portret osobe ili moj autoportret prikaže osobu u sasvim drugom svjetlu i upravo zbog te kreativnosti i spremnosti na igru u radu me većinom i angažuju“, ponosna je Topčagić.

Kako to već savremeno doba nalaže, naša sagovornica je aktivna i u digitalnom marketingu, ne samo kao fotografkinja već i kao model, te ima ugovore s različitim kozmetičkim brendovima za promociju na Instagramu. Još uvijek rado istražuje u drugim područjima fotografije, te je prije nekoliko godina, pišući svoj magistarski rad o fraktalima, shvatila da ih želi prikazati i kroz matematiku i kroz fotografiju. „Fraktali se nalaze u prirodi, ali se mogu iskazati kroz matematičke formule. To su, recimo, pahulje snijega, borove iglice ili vene u našem tijelu. U fotografiji se fraktali prikazuju kroz makro fotografiju. Taj spoj me jako zanimao jer dolazim iz oba svijeta, iz matematike i iz fotografije“, priča nam.

Topčagić vjeruje da su u fotografiji vizija, ideja i specifičan pogled koji traga za posebnostima najvažniji, te da ih ne može nadoknaditi ni najskuplja oprema, ni najbolji studio. „Svako od nas vidi stvari na svoj način, a moj način je oduvijek bio taj da sam posvećena određenom detalju na licu osobe. To može biti kosa, mogu biti oči, može biti bilo koja „nesavršenost“ koja je meni savršena i u kojoj vidim karizmu i prirodnu ljepotu. Recimo, jako su mi zanimljivi ljudi s heterokromijom, koji imaju oči različitih boja. Često se ljudi oko mene čude kako sam uopšte pronašla neku osobu s takvom specifičnošću, ali ja te specifičnosti naprosto – vidim, dok su za nekog skrivene i kad izravno gleda u njih.“