Piše: Dijala Hasanbegović
Foto: Haris Čalkić/VTF studio
Nema osjećaja koji se s njom može uporediti. Ništa joj nije slično. Nije joj slično ni to što nikad nismo sigurni je li to ljubav ili čudo neko što nas obuzme i čini da živimo, zaista živimo, više i jače nego ikad. Je li to ljubav? Kad mislimo da smo jači od svijeta. Kad sve prestane biti važno. Kad su svi problemi sićušni, a mnogo smo zbog njih patili. Sve nestane kad dođe ljubav.
Jači smo od svijeta. Od svemira. Od svih drugih ljudi. Od svijeta smo jači. I ništa, baš ništa nije važno. Osim nas samih. Ljubav, ta plemenita emocija, čini te većim od drugih ljudi. Sebična si. I svakako, uvjerena da je tvoja ljubav drukčija od svih drugih. Bolje. Veća. Jača. Nesalomiva.
Sve prestaje biti važno. Jedino što misliš si ti. I on/ona. I u tome nalaziš sebe. No ljubav se samo tako osjeća. Kao emocija, ljubav nije ništa drukčija od mržnje ili pakosti. Kao svemir za sebe, ljubav je nezamjenjiva i ni s čim uporediva.
Pišem o ljubavi jer dolazi ljeto. Dolazi pakleni žar u kojem gorimo kao da smo od pruća. Je li ljubav istina ili nešto što želimo da bismo preživjeli život? Umišljamo li je? Kao da je važno. Osjećamo je. Dođe i prođe.Ljubav nije žar, kako mislimo. Ljubav je život. U dobru i zlu, je li tako? U bolesti i zdravlju. U muci i u sreći. Ljubav je ogroman teret, jer život isplete mreže i spletke koje ne možemo predvidjeti. Zavjetovati se nekome na vječnu ljubav – ozbiljnija je stvar od smrti. Ali o smrti nećemo. Juni je. Bit će sunca. Bit će ljubavi. Izgorjet ćemo i pod julskim suncem. I trebamo. I moramo. Prijatelj je rekao mnogo puta: „Ovo je život, nije generalna proba.“ I moramo osjećati, jako osjećati, jer kad bude kasno, kasno je. Bit ćemo ogorčeni. Tužni. Možda i sami. Moramo voljeti, ma kakva ljubav bila, ma šta o njoj bila istina. Jer ništa, baš ništa nije kao ona.
