Povod za naš razgovor s modnom dizajnericom Ljiljanom Majkić bio je njena četvrta samostalna, retrospektivna izložba u Galeriji Collegium artsiticum. Na izložbi su predstavljeni radovi nastali u posljednjih deset godina iz ciklusa i kolekcija koje na fascinantan način čine rijedak i uzbuđujući spoj mode, arhitekture, umjetničkog dizajnerskog izraza i osobnog rukopisa. Izrazito pozitivne reakcije publike na samom činu otvaranja, kao i onih koji su izložbu vidjeli i posjetili tokom tri sedmice, govore da je ova decenijska autorska retrospektiva bila događaj koji po mnogo čemu podsjeća na postavke kakve se viđaju i u svjetskim kulturnim i modnim centrima, Pariza, Milana, New Yorka…

Piše: Duška Amidžić
Foto: Vanja Lisac/Mila Melank

Izložba ima veoma zanimljiv naslov Architouch. Zašto Architouch?

Ova samostalna, retrospektivna izložba imala je za cilj da prikaže i oslika osnovni pravac koji kontinuirano slijedim deset godina u svom radu, a to je dodir mode, arhitekture i umjetnosti. Uvijek se trudim da napravim nešto što je u rangu nosive umjetnosti. Zato stalno eksperimentišem u svom radu i pokušavam napraviti što neobičniji i inovativniji odjevni predmet. Želim da sam po sebi izgleda kao skulptura, a sa onim ko ga nosi kao šetajuća skulptura. Dakle da ima elemente skulpturalnosti ali i arhitekturalnosti, na koju sam u kolekciji Architouch posebno obratila pažnju. Osnovni konstruktivni koncept ove kolekcije sastoji se od geometrijskih oblika koji su isprepleteni i u 3D modele. Pošto je konstrukcija osnov same arhitekture, upravo u tome je i taj dodir sa arhitekturom, pa je tako nastao i naziv kolekcije.

Zašto modni dizajn? Posao ili ljubav? Ili oboje? Gdje nalazite inspiraciju?

Modni dizajn je nešto sa čim živim i nešto čemu se radujem. Dakle, to je moja igra, nekada je to bio hobi, koji sam sa velikim užitkom pretvorila u svoje zanimanje. Uspjela sam da izartikulišem svoj unutrašnji talenat i usmjerim ga u pravom smjeru.

Ja mislim da kada volite svoj posao, naročito ovako kreativan, inspiracija uopšte nije problem. To je npr. često sama arhitektura, pa bih mogla reći da me inspiriše okruženje. Nekad je to fotografija, kao u slučaju kolekcije Cinque Terre, oblasti u Italiji koja se sastoji od pet malih priobalnih mjesta sa predivnim kućama u boji, naslonjenim jedna na drugu na liticama obale. Tako su nastali moji modeli kao kuće i sa kućicama na njima. U slučaju kolekcije Na fete inspiracija je bila keramika, Fashion bend je inspirisan muzičkim instrumentima.

Nekada je to sam radni naziv koji dam kolekciji, pa me to povuče i odvede u tom pravcu. Volim konkurisati na tematske izložbe jer me i te teme inspirišu. To je bio slučaj sa radovima Open the Book, tema je bila riječ, a na temu identitet sam uradila rad Slagalica identiteta, po kome je poslije nastala kompletna kolekcija.

Pratim rad mnogih svjetskih dizajnera, kao što su Rei kawakubo, Rick Owens, Isay Miaky, Junija Watanabe, ali i mlađe dizajnere Kei Ninomija, Robert Wun, i jako volim njihovu slobodu i zaigranost u smišljanju potpuno novog dizajna. Oni me inspirišu beskrajno, otvaraju vidike i potpuno oslobađaju od straha i dvoumljenja u stvaranju i kreiranju mojih kreacija. Zato se bez straha upuštam u nove eksperimente.

Vaš poziv znači putovanja, nova poznanstva, susrete s različitim kulturama.

To što ste nabrojali ustvari jako obogaćuje svaki kreativan posao. Ali ovaj poziv zahtijeva konstantnu predanost i veliki rad, bar u našim uslovima. Kada puno toga zavisi samo od vas, onda nema čestog odvajanja od posla. Ali jedno od takvih putovanja doživjela sam upravo početkom ove godine. Sa prijateljima sa kojima sam provela cijelo školovanje otišla sam u Južnu Afriku, Johanesburg, Cape Town i Rt dobre nade. To će biti putovanje koje ću dugo pamtiti upravo zbog susreta sa drugačijim kulturama, predivne flore i faune Južne Afrike, ali i po našem nezaboravnom druženju.

Postoji li neki poseban događaj, trenutak koji biste s nama podijelili? Jesu li kultura i sport zaista mostovi koji spajaju ljude?

E da, postoji baš neobičan događaj koji neću zaboraviti upravo s tog putovanja. Jedan dan smo nas sedmero odlučili da se popnemo žičarom na Table Mountain u Cape Townu. To je planina koja je posve ravna na vrhu, tako da kad padnu oblaci preko nje izgleda kao sto prekriven stolnjakom od oblaka.

Na žičari tamnoputi dečko koji nam uzima karte na ulazu pita nas pojedinačno odakle smo. Pošto moji prijatelji žive širom svijeta, odgovarali su: Johanesburg, Montreal, Edinburg, Ženeva, i ja na kraju kažem: „Sarajevo“, i dodam: „Bosnia“, kao, da mu pomognem. Istog trena on povika: „Edin Džeko!!!“ Iz mene je izletjelo: „Bravo!!!“ Bio je to divan doživljaj. Pogotovo jer su svi moji prijatelji dobacivali da su i oni iz Sarajeva :))). Dugo smo se tome smijali. E, ovaj događaj je meni velika potvrda da su sport i kultura najbolji ambasadori svojih zemalja.

Najznačajnije nagrade dobili ste upravo za kolekciju Cinque Terre?

Da, za nju sam dobila Grand Prix na Collegium artisticumu 2012. A na Banja Luka Fashion Fairu za tu kolekciju sam dobila nagradu koja je bila odlazak u Miami i učešće na Miami Beach Inernational Fashion Weeku.

I Vi i publika reviju u Miamiju pamtite još po nečemu. Šta je to?

Rekla bih da je to muzika koju je za moju reviju je napravio Enes Zlatar… On je snimao svog sina Nizara Zlatara, koji je tada bi jako mali, pa još i nije znao čisto da govori, Ali je stalno nešto pjevao, na svoj način, pa je Enes snimio muziku za njegovu izvedbu. Slučajno sam to čula i sa oduševljenjem sam zamolila Enesa da je koristim za reviju u Miamiju. Organizatori su bili oduševljeni, a publika je reagovala velikim aplauzom na kompletan događaj. Enesova muzika se jako lijepo uklopila u moju kolekciju Šetajuće skulpture.

Opišite nam svoj proces rada. Prelazite li uobičajeni put od skice do kreacije ili i ovdje postoji neki Vaš „touch“?

Ja izgleda u svemu imam neki svoj način. Najčešće radim direktno u materijalu. Posebno nove modele. Čak lakše sve vidim u odrazu u ogledalu ispred sebe nego na lutki. Prosto sam navikla da se igram sa materijalom na taj način i da ga tako oblikujem. Skice radim samo da ne zaboravim neku ideju, jer sam u tom momentu u izradi nekih drugih stvari.

U svom timu vjerovatno imate modele i fotografe s kojima najviše volite sarađivati. Šta je najvažnije pri tom izboru? Je li „klik“ između fotografa i modela važan za dobar posao?

Od fotografa sam najčešće sarađivala sa fotografkinjom Vanjom Lisac, koja voli neobične stvari, a i sama eksperimentiše u svom radu. Uvijek naglasi ono što mi je najvažnije, a to je skulpturalnost samog modela.

U posljednje vrijeme sam uradila nekoliko zanimljivih photo shootinga sa grafičkom dizajnericom Milom Melank. Ona također voli da radi nešto što je novo i drugačije.

Odabir djevojke uvijek ide uz konsultaciju sa fotografima. Mislim da je to jako bitno, kao što i odnos fotografa sa modelom ima jako bitan uticaj na ishod fotografije. Važno je da fotograf usmjeri modela u pravom smjeru i da djevojka bude opuštena. Po meni se na liku modela na fotografiji može vidjeti odraz karaktera fotografa. Njihov odnos je jako bitan. Do sada to nisu bile profesionalne manekenke, nego djevojke koje su radile to iz hobija. Jedna djevojka je sada pravnica ali i slikarka, jedna je dramaturginja ali i pjesnikinja, a jedna profesorka biologije. Osim što su zanimljive fizički, one su i obrazovane.

Da li je pandemija uticala na Vaš rad, je li Vas izolacija i sve poslije nje blokiralo u Vašem radu?

Nastanak svake moje kreacije ili osmišljavanje i kreiranje cijele kolekcije zahtijeva neko povlačenje i usmjeravanje samo na to. Shvatila sam, iz iskustva, da najviše uradim i dođem do najboljih rješenja u nekoj svojoj izolaciji. Po povratku iz Afrike, u februaru, odmah sam se dala na izradu kolekcije Africart, za koju sam donijela autentične afričke materijale. Ona je trebala biti prikazana na samostalnoj izložbi u Galeriji ULUPUBiH-a 14. avgusta. I retrospektivna izložba Architouch je poslije svih odgađanja zakazana za 25. avgust. Dakle, bila sam u velikim poslovima kada je proglašeno stanje nesreće u BiH. U početku sam kao i svi bila zbunjena i pomalo uplašena, ali sam morala da se posvetim poslu, što me je i spasilo. Ovaj put sam bila primorana na izolaciju, ali sam tu situaciju iskoristila na pravi način. Usmjerila sam se na izradu kolekcija i dane provodila radeći. Jedino što sam dva mjeseca morala biti uskraćena za pomoć šnajderice, ali smo to poslije nadoknadili.

Obje izložbe su uspješno završene i na moje veliko zadovoljstvo odlično prihvaćene i medijski propraćene. Bilo je i poslije zatvaranja dosta obaveza vezanih za izložbu, ali to je prošlo uz neko opuštanje i odmaranje od svega toga.

Sada mi se već otvaraju novi zadaci. U modi se sve brzo odvija i smjenjuje. Velike modne kuće u svijetu već dugo ne izbacuju po dvije kolekcije godišnje, nego četiri. Naravno, to je jako teško pratiti, ali ja se trudim, u granicama svojih mogućnosti, da idem nekako u korak sa savremenom modom i svjetskim brendovima bez obzira na uslove u kojima živimo i radimo. Mislim da sam to uspjela dokazati upravo ovom izložbom Architouch.