Razgovarala: Majda Turkić
Naslovna fotografija: Majda Turkić

Lejla Tahirović za sebe kaže da je još jedna obična žena u vrtlogu borbe za svoju stvaralačku subjektivnost u svijetu koji nas uči da ne obraćamo pažnju na tu svoju potrebu. Ova arhitektica i dizajnerica interijera diverzificirala je svoj rad na polju umjetnosti kroz pisanje, poeziju i muziku. Povod za naš razgovor je nastanak i rad autorskog benda “Opatica i komesar”, čiju ćemo povezanost sa kultnim jugoslovenskim filmom istog naziva istražiti do kraja intervjua.

Prije razgovora o tvojem muzičkom stvaralaštvu, zanimljiva je putanja tvojih drugih afiniteta i rada. Studirala si arhitekturu, imaš iskustva kao dizajnerica interijera, i ponekad objavljuješ tekstove kojima na duhovit način predočavaš svoju stvarnost, i tvoje okolice. Možeš li opisati kako je započeo tvoj let na polju umjetnosti?  

Studij arhitekture je bio kao život na Olimpu, pa je let bio prirodan vid saobraćaja. Predmet “slobodno crtanje” srijedom ujutro, miris snijega dok hodam prema ulazu u fakultet noseći dasku za crtanje, kaput koji sam nosila – to pamtim bolje nego jučerašnji dan. Imali smo jednog profesora koji je pričao o renesansi u Firenzi kao da je lično bio tamo. Na Olimpu sam se upoznala sa ljudima koji su oblikovali moje razmišljanje i ja njihovo, to je bilo pet godina koje je trajalo dvadeset godina. Teško bi mi bilo živjeti da ne vjerujem da nas i dalje iskustva mogu dotaknuti na najdublji način, ali to se kasnije u životu ne dešava svaki dan. Postoji samo taj jedan prozor kroz koji može ući uragan i za mene je to bio period studiranja arhitekture. Sve što sada nosim i čime doživljavam svijet, za svoju se glavnu konstrukciju odlučilo u tom periodu.  Raditi u arhitekturi bio je silazak s Olimpa na agoru, i mislim da nisam arhitekturi to nikad u potpunosti oprostila.

Raditi enterijer znači ulaziti ljudima u sve sobe, pa ponekad neplanirano izađeš iz toga sa novim lijepim dugoročnim međuljudskim odnosima. To je dobra strana, a loša je što ti razum i čovječnost ne daju da tvrdiš da ljudima možda ne treba kuhinja i nacrtaš na tom mjestu biblioteku s toboganom koji vodi u neku crvenu sobu oslobođenu funkcije. Arhitektura je svrsishodna – nacrtaš kuhinju, i to na način da ima što više mjesta u elementima, ali onda se u sitnoj dosjetki, bljesku neke boje ili kontrastu dva dobra materijala desi malo čudo, i budeš s tim sretan.

Ako mogu birati između dva čuda, biram ono veće. Tekst je moja kuća, strastveni sam čitalac, manijački vodim dnevnike i provodim pola slobodnog vremena “na drugoj strani”. Objavljivala sam tekstove na blogu, zaboravila sam lozinku, ali ovih dana planiram “provaliti” nazad. Radio Sarajevo je objavio nekoliko satiričnih tekstova s tog bloga.

Paralelno s pučem u muzički svijet, oslobodila sam se i ideje da slikanje treba ostaviti slikarima. Trebalo bi nam svima sto života, avanture se ne trebaju požurivati, skupljam uljane boje i čekam.

Foto: Alen Hadžić Morris

U periodu lockdown-a si, kao i mnogi, smišljala način kako da održiš produktivnost i kontinuitet u komunikaciji sa prijateljima putem društvenih mreža, podsticala si ih na jednu razmjenu različith stvaralačkih materijala. Kao proizvod takve hibridne interakcije nastao je band Opatica i komesar. U kojem trenutku je tačno kliknulo da napravite takav iskorak?

Lockdown za mene nije bio izazov da održim kontinuitet nego prilika da ga prekinem, i da proživljavam prave stvari relativno neometena tehnikalijama. To je bio zlatni rudnik za ljude koji životnu energiju pronalaze unutar sebe – nama uvijek nedostaje momenat prekida vanjskog signala. Izostanak tehnikalija oslobađa ljude i za istinsku interakciju. Druženje, inače, doživljavam na pomalo dječiji način, mislim da je važno ponijeti igračke. To znači da u odnos s drugom osobom imam obavezu nešto donijeti i očekujem da oni urade to isto – onda možemo stvarati zajedno. Ne zanimaju me odnosi koji nisu produktivni. Odnos je produktivan ako se momenti psihičkog kaleidoskopa i pogledi na život dijele slobodno, bez rezerve prema sebi i opreza prema drugome. To je izuzetno rijetko i traži odustajanje od mnogo koncepata. Produkt ovakvih odnosa su autentični životni momenti, a nusprodukt je dobar humor.

U ovom slučaju je među nusproduktima bila i jedna pjesma – slali smo jedni drugima muzičke kanale i sastavili ih u pjesmu “Sama”, koja se tada pojavila u toj svojoj dragoj pompeznoj proto-verziji bez naročite sinteze. Pokazat će se da je ta pjesma bila fatalna, jer me je postavila na padinu na kraju koje sam napravila bend.

Foto: Alen Hadžić Morris

Opiši nam tu padinu, ako možeš – da li si imala strmoglavljenje ili slobodan pad?

Bio je slobodan pad. Kroz jednu online razmjenu dijelova pjesme upoznala sam Berina Tuzlića, i on je odmah počeo da mi čupa padobran iz ruku. Profesionalni animator, bubnjar iz hobija, Berin je svestrani kreativac, jedan od ljudi koji su očuvali dijete u sebi. Zahvaljujući njegovom ludilu, ovaj bend se formirao i opstaje, unatoč svim našim životima.

Kad već padaš treba prestati neorganizovano mlatarati rukama i zauzeti neki povoljan položaj, recimo iglicu. Mladenu Tvrtkoviću sam poslala na Facebook užasno smiješnu poruku: “Poštovani, ja sam ta i ta, da li ste zainteresovani da budete gitarista u mom bendu, u prilogu je moja kupus-pjesma”, i on je nekim čudom pristao. Mladen je jedini profesionalni muzičar u bendu, profesor violine. U bendu ima ulogu muzičke kičme i korektiv je ostalima. Dopada mi se njegov karakter, istinoljubiv je i strpljiv. Ponekad vrati u tor moje odlutale akorde/ovčice, a sa naročitim nestrpljenjem na probama čekam njegov solo i pratim kako vremenom evoluira.

Sa trusne pozicije basiste “Opatice i komesara” mnoge hrabre mladiće je gravitacija neke druge planete odnijela u svom smjeru. Nedavno je na to mjesto došao Faruk Zulić, koji zbog iskustva klasične gitare ima odličnu tehniku, a zbog njega smo u prosjeku sada dosta mlađi bend. Možda pronađemo i srodnu dušu na klavijaturama ili saksofonu, to bi bilo uzbudljivo. Dakle, još uvijek slobodno padamo.

Oduševljava me ideja povremene saradnje sa drugim pjevačima i muzičarima, ti eksperimenti su puni iznenađenja. Snimila sam jednu pjesmu, Infrared, sa divnom Esmom Numanović, koju kao bend ne izvodimo. Pjesma to za sada nije htjela.

Foto: Alen Hadžić Morris

Autorica si pjesama koje izvodite. Da li je moguće stvoriti nešto zaista novo?

Iluzija je da je nešto naše – svi smo mi jedna jedina (malo duža) riječ. Mene je bas linija pjesme “Sama” prvi put “opsjela” glasom trube, jednom dok sam sušila kosu. Basista me je obavijestio da je došla iz bas linije La Grange od ZZ Top, što joj, po meni, stvarno služi na čast. To znači da je na mene niz tonova ostavio takav snažan podsvjesni dojam da je učinio je da se jedan pasus iz Žižekove knjige “Sublimni objekt ideologije” (gdje opisuje zašto doživljava Antigonu “sveticom” a njenu sestru samo “svećenicom” i šta elementarno razlikuje te dvije vrste ljudi) progura kroz mene i pojavi ponovo u svijetu u vidu jednostavnih stihova pjesme “Sama”. Ta melodijska linija je glas kojim se ona meni objašnjava, i kojim mi se objašnjava Galileo – šta mu je trebalo da vikne “Eppur si muove” umjesto da se negdje na dugom putu do lomače “sjeti” da je sve to jedan nesporazum. Strahujem da bih tako razumno ja postupila, ali imam potrebu afirmisati rijetke momente kada osjećam da možda nije tako i, evo, sada imam i pjesmu da ih proslavim.

Pjesma “Ja sam tu” puna je opet sličica iz Bogdan Bogdanovićeve “Zaludne mistrije” ugrađenih u progresiju akorda koja se kreće kao noćni autobus. Svaka moja pjesma nastala je u vlastitom nizu asocijacija i rekombinacija. Obožavam ovakve igre i živim za njih, a nisu moguće bez da si nešto kvalitetno čitao i slušao, dakle ugradio u sebe, bez da si sebi osigurao momente mir da se to u tebi neometano krčka. Nisu moguće bez mističnih mehanizama rekombinacije koji su u svakome od nas jedinstveni, i bez bazične životne sile radoznalosti koja želi da to vidi u stvarnom svijetu i da se zabavlja pokušavajući prepoznati refleksiju one primordijalne “stvari” unutra od koje je niz počeo. Osobno stvaranje ovako vidim, i zato mislim da autentičnost nije u rezultatu nego u procesu stvaranja.

Rekla si da je tekst tvoja “kuća”. Zbog sjajnog ritma, riječi tvojih pjesama se sjedinjavaju sa muzikom, pitam se da li imaš osjećaj da riječi uspijevaju do dođu do izražaja zbog ovog spoja?

Pozicija teksta u ukupnom doživljaju pjesme pitanje je ustrojstva slušatelja na kojeg će pjesma naići, a svjesna sam da dosta ljudi ne primjećuje tekst osim kao spretan “ritam” i svoj doživljaj pjesme potpuno kapitaliziraju kroz muziku.

Ja sam slušalac druge sorte, u svakoj pjesmi tražim tekst, a zaista me osvaja onaj koji je reflektiran u muzici i gdje osjećam to jedinstvo. Volim neodvojive cjeline. Indexi su jedna od stvari koje grade moj univerzum, ali ne mogu izvući potpuni užitak iz pjesama “Predaj se srce” i “Sanjam” jer ne uspijevam doživjeti esenciju tih tekstova kroz melodije refrena- meni djeluje neprilično i neistinito u onako vedrom tonu pozivati svoje srce na predaju i proglašavati svoj jedini život promašenim. To su neki problemi koje ja sa sobom imam, a druga će osoba sigurno bez smetnji doživjeti te pjesme u punoj snazi muzičkog genija Indexa. Moja opterećenost tekstom išla je do toga da sam rado prevodila sa portugalskog da legitimišem činjenicu da mi se plače. Voljela bih se znati predati muzici bezuslovnije.

Moji tekstovi su prvo stihije, a onda ih prolazim ispočetka i dotjerujem formu rime i ritma koji “čujem” u osnovnom osjećaju od kojeg je sve krenulo. Na kraju tražim akordski autobus u kojem osjećam da će taj tekst pristati da putuje u svijet. Možda bih znala raditi i drugačije, ali za to ne bih mogla pronaći motiv.

Foto: Alen Hadžić Morris

Sada ste zvanično band koji je produkt jednog perioda društvene izolacije – a odupirali ste joj se razmjenom misli i zvuka –  kako se snalazite u stvarnom svijetu sa probama i produkcijom?

Na probama se sretnemo negdje na visećem ostrvu između dva dnevna životna zahtjeva, samo rjeđe (po jednom rijetko za svakog člana benda, a onda to treba pomnožiti, a ne sabrati). Novu pjesmu predstavim bendu pjevajući uz gitaru, koju sviram na žalosno bazičnom nivou. Put koji taj koncept, ispjevani tekst, prođe od tog momenta dok se ne bude mogao nazvati “pjesmom”, za mene je fascinantna nepoznanica. Kada ruda koju donesem prođe kroz ruke bendu, postaje nešto sasvim novo, sa svojim ovozemaljskim karakterom.

Nisam zaljubljena u razvojne faze, od njih se mora lako odustajati, ali uvijek iznova upoređujem pjesmu sa osjećajem od kojeg je sve krenulo. Kad na probama osjetim prepoznavanje, to je za mene sretan kraj, i možda od tog momenta pomalo izgubim interes za pjesmu. To je nesreća, jer tada tek nastupaju snimateljske i produkcijske peripetije, što za nas radi Kemal Sulejmanović iz studija Space Echo, u kojeg se sto posto pouzdajem da se neće zadovoljiti sa osrednjim rezultatom. Mi smo za njega sporedni u odnosu na pjesmu, i to pjesme vole.

Snimanje spotova sam također isprva zamišljala kao obično pakovanje, ali doživjela sam sa Alenom Hadžićem Morrisom i stilisticom Gashom Miladinović vrhunsko kreativno iskustvo, provocirano i nadahnuto tehničkim i finansijskim ograničenjima. Palili smo papire na aluminijsksim folijama, pravili toranj od monografija, mahali kartonima kad ventilator nije radio, šuljali se noću u neka tehinčka postrojenja, ponavljali scene jer nisam mogla održati ozbiljno lice. Alenov talenat je hobotnica i imam veliku želju na kraju idućeg spota napisati sedam funkcija i svaki put ponoviti njegovo ime, a Gasha pripada u Hollywood ali srećom nema pravde na ovom svijetu.

Tako se sve vraća na proces interakcije i na ljude, i na čistu radost tog kreativnog druženja koje mi je obogatilo život, i na tome sam im beskrajno zahvalna.

Vjerovatno je film Opatica i komesar inspiracija za naziv vašeg benda. Možeš li povezati kontekst filma sa muzikom koju stvarate?

Mogu. ali neću, jer bila bi to notorna izmišljotina. Istina je da mi je naslov zvučao dovoljno bizarno i privlačno da ga zapamtim. Nisam gledala film, a što se duže tako zovemo stvarno postajem znatiželjna.