Piše: Lejla Panjeta

Magija, religija i politika počivaju na vjeri o uticaju čovjeka na stvarnost. Ako vjerujemo u nešto, ambiciozno to želimo, može se desiti samoostvarujuće proročanstvo i pokrenuti Macbethov efekat.

Kada glasamo na izborima, naša svijest se rukovodi apstraktnim kriterijumima kakvi su dobro, sloboda, boljitak, prosperitet ili zaštita. Dokaz ovih kriterija biće ekvivalent uspješnosti vlasti koju smo izglasali. Glasamo prema svojoj savjesti u odnosu na ono što očekujemo od vlasti u svojoj državi. Vrlo rijetko pomišljamo na to da su osobe koje ćemo postaviti na čelo države i u čijim će rukama biti moć, ipak samo ljudi sa svojim manama i vrlinama, bolestima, porodicom, snovima i zavistima, ličnim uvjerenjima ili religijskim predubjeđenjima. U njihovim rukama će biti naša budućnost. Malog efekta u odnosu na čovječanstvo ima kakvog ćemo predsjednika postaviti mi u Bosni i Hercegovini, ali kada se radi o najvećim svjetskim silama kod kojih se nalaze mogućnosti za uništenje planete jednim potezom na obaraču nuklearnog oružja, onda stvari postaju ozbiljnije. Nije samo u pitanju šta će izglasati narod Amerike ili Rusi za sebe. Oni bi trebali imati svijest o tome da glasaju za planetarno vođstvo budućnosti.

Predsjednik Kennedy je u fazi kubanske krize bio pod većim dozama amfetamina. Njegove psihičke i motoričke funkcije bile su ubrzane, nepromišljene i proganjala ga je misao da će brzo umrijeti. U filmu “Blondie”, prikazan je u izuzetno šovinističkom svjetlu u odnosu na njegovu aferu sa Merlin Monroe. Stimulansi koje je uzimao nisu se samo manifestovali na njegovom tijelu, koje je tijelo običnog čovjeka. Oni su neodvojivi od onoga što on radi, pa je tako mogućnost izbijanja nuklearnog rata u tom dobu njegovog života dosegla vrhunac. Krizu je spasio njegov brat Bob dogovorom sa ruskim ambasadorom. Daleko od toga da su lijekovi koje je trošio bili uzrok međunarodne krize, ali su u svakom slučaju mogli imati neki uticaj na njeno razrješenje. Slična priča postoji u vezi sa Hitlerom, kao teorija zavjere, po kojoj je diktator stvoren dopingom Edmunda Forstera, a u jeku svoje “karijere” dr. Morell ga je drogirao pervitinom i trovao strihninom. Hitler je vjerovao da je pozvan da stvori “kraljevstvo pravednosti”.

Lijekovi se mogu kontrolisati, kao i prosudbe ljekara o receptima koje izdaju, kada su u pitanju ljudi – institucije moći. Ali za uvjerenja i vjeru ne može se dobiti recept za suzbijanje simptoma. Ronald Reagan, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, bio je vjernik i vjerovao u Sudnji dan, onako kako je opisan u proročanskom tekstu iz Biblije – Ivanovom otkrovenju. U ovom proročanstvu Nebesko kraljevstvo i Sudnji dan dolaze nakon strašne Armagedonske bitke, za koju mnogi vjeruju da treba da se odigra negdje na Bliskom istoku. Moguće špekulacije su da je to današnja džamija Al-Aksa, tj. u blizini ostatka Solomonovog hrama Zida plača. Sa tako moćne pozicije ovaj čovjek je politiku kreirao i mogao dovesti svijet na rub novog nuklearnog rata, time ispunivši proročanstvo o smaku svijeta. Ista situacija je danas sa Putinom. Reaganov palac na dugmetu koje aktivira nuklearno oružje, koje bi moglo uništiti cijeli svijet kakav poznajemo, može povući okidač, čiji će uzrok biti efekt fenomena self-fulfilling prophecy (samoostvarivo proročanstvo).

Manipulacija budućnošću

Psihološki fenomen sugestibilne ljudske svijesti, koja sama srlja u propast na osnovu zadate budućnosti, nije nimalo bezazlen ukoliko se radi o ljudima koji u rukama drže sudbinu planete preko moći koju im daje nuklearno naoružanje i novac. Proročanstvo se ostvaruje zahvaljujući sugestiji naše psihe. Ukoliko gatara kaže da će se nešto ružno desiti ili ukoliko čovjek ubijedi sebe da je bolestan, to se ostvaruje zahvaljujući ovom himeričnom mehanizmu. Macbeth sam sebe vodi u propast zahvaljujući strahovima i željama koje se obistinjuju kroz moći koje pridaje gatarama, tj. vjeri u budućnost. “Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah” (Biblija: Knjiga o Jobu 3:25).

Ovaj magbetovski mehanizam funkcioniše na osnovu dva elementa u koja je dovedena svijest čovjeka. To su strah i ambicija. Elementi samog proročanstva su značenje (koje je po pravilu alegorijsko) i tumačenje (proces odmotavanja zagonetke, reakcija na podtekst proročanstva). Primarno značenje proročanstva se tumači na način koji je nama blizak i poznat. To tumačenje je najbitniji element koji tjera čovjeka na izvršenje proročanstva.

Kažu da je hazreti Fatima gledala u grah, kada se na vratima pojavio njen otac. Ona je pokrila grah, skrivajući ga od njegovog pogleda. Poslanik Muhammed je navodno rekao: “Nekad ti bilo, nekad ti ne bilo!” U tome je čar proročanstva i gatanja. Ono je mehanizam koji može biti, ali ne mora. Upravo su na taj način i formulisana značenja raznih gatanja. Od gledanja u kafu do tarota, operiše se pojmovima briga, put, dobitak, sreća, glas itd. Ova metaforična značenja koja nude proročanski tekstovi dešavaju se svima i uvijek, pa je malo vjerovatno da bi ispunjenje moglo da “ne bude”. Svi brinemo, povremeno nam se otvaraju novi putevi, svakodnevno čujemo neke vijesti i ponekad dobijamo neka sredstva za život. Dolazak penzije ili poklon susjede, ima isto značenje kao i dobitak milijarde na lutriji. Proročanstvo nikada ne griješi. Vjera u ispunjenje zadatog proročanstva sama po sebi dovoljno je jaka da ga ispuni djelovanjem naše energije svijesti na svijet oko nas. Sugestibilnost osobe kojoj se gata postići će sama od sebe ostvarenje budućnosti zapisane u mističnim listićima čaja, zato što se u njega vjeruje i jer je element tumačenja kroz vjerovanje natjerao takvu budućnost da se desi.

Veliki košmar

”Zdravo, Macbethe! Glamski tane… tane kodorski… koji poslije bit ćeš kralj!” Ovo proročanstvo vještica upućeno Macbethu jeste okidač akcije njegovog ostvarivanja u psihološki najvažnijoj i najdubljoj Shakespeareovoj tragediji. Njegova tragična krivica je u mehanizmu košmara u koji je zapletena njegova svijest kroz tumačenje ovih riječi prema kojima on stupa u akciju i ostvaruje samoispunjenje zadatih alegorija u proročanstvu. Macbethu je jasno da je trenutno glamski tan, ali će kroz nekoliko minuta saznati za izdaju tana kodorskog, čime je on ostvario pravo i na tu titulu. Vještice su unaprijed znale šta se desilo i on upada u mehanizam realizacije onoga što znaju da će se desiti. On vjeruje, pa u skladu sa tim i djeluje. Ubija kralja, ubija svjedoke ubistva i one koji sumnjaju u njega, ubija njihove porodice i prijatelje. Sam izaziva pokolj, jer ne može da pristane da bude čovjek koji je mogao, a nije učinio. Ovo je pitanje bitka čovjeka 21. vijeka. Sigurno da se u svakom velikom proročanstvu, pa tako i onome o Sudnjem danu nalazi pokolj kao bitan element zla i patnje, nakon koga dolaze dobro i sreća. To je osnov manipulacije svake religije – patnja na ovom svijetu biće nagrađena blagostanjem na onom. Dakle, ostvarivanje mogućnosti da nešto bude zavisi od nas. Možemo, ali ne moramo.

Macbeth Jo Nesboa je policijski inspektor u korumpiranom sistemu koji čeka napredovanje u službi. Paranoja neuspjeha izaziva u njemu potrebu da stvar preuzme u svoje ruke i ubije sve one koji bi mogli da mu stoje na putu do njegove pozicije. U ovoj modernoj interpretaciji nema vještica i kotla u kome kuhaju svoje sihire ili predviđaju budućnost. U 21. vijeku Macbeth je vođen halucinacijama i proročanskim predviđanjima, zbog čijeg pogrešnog tumačenja postaje suštinska suprotnost onoga protiv čega se borio. Nažalost, ovaj efekat poznat je kroz istoriju kod mnogih političkih figura koje se domognu vlasti i moći. No, ne moramo ići u istoriju, dovoljno je pogledati vijesti. Američko-ruski sukob i dalje je izuzetno aktuelan. Nažalost, nesvrstani nisu više u modi, a istorijsko “ne!” nema više ko da kaže. Krvava proročanstva nude nam se iz medija. Nadajmo se da nisu samoostvarujuća!

Znaci kraja

Mehanizam velike krvave more, koji je Shakespeare na najbolji način oživio u Macbethovoj krvavoj tragediji, zapravo sa ovog ubice skida tragičnu krivicu. On je požderan ljudskošću zločina koji čini. On je čovjek koji vjeruje. Međutim, ovo nije samo lik iz neke drame već paradigma košmara modernog svijeta. Vjera u predskazanu budućnost i značenje koje pridajemo tumačenju stvarnosti u vezi sa njim može dovesti do njenog ispunjenja. Istim psihološkim mehanizmom (sugestijom) koji se manifestuje kroz planiranje budućnosti, putem nametanja straha i ugroženosti kroz medije u 21. vijeku, moglo bi se ostvariti i proročanstvo o Sudnjem danu, koje je sa stanovišta racia obični mit, jedna priča, jedan oblik umjetničkog, fiktivnog doživljavanja prirode i stvarnosti. To je blebetanje vještica. Ali koje su već predvidjele nesreće predznaka kraja! Ovo ali predstavlja otvorena vrata u mehanizam samoostvarenja proročanstva. Pitanje je ko će biti Macbeth na vanjskopolitičkoj sceni i po čijem nacrtu. Prema čijem planu ćemo imati pokolje za ostvarivanje boljitka i dolazak Kraljevstva nebeskog?

Čiji je Bog bolji?

Jahači apokalipse (kuga, rat, glad i smrt) već su pripremili teren za globalizovani Sudnji dan. Vjernicima ostaje da vjeruju, predsjednicima da upravljaju budućnošću i kontrolišu mehanizam samoostvarivanja proročanstva, a budućim generacijama da sude i smišljaju svoja tumačenja alegorija zapisanih u svetim knjigama. Ronald Reagan nije izazvao Armagedon, što ne znači da neki drugi vlasnik nuklearnog naoružanja neće. “Ne bih mogao da budem guverner kad ne bih vjerovao u božanski plan koji je veći od svih ljudskih. Vjerujem da Bog želi da ja budem predsjednik”, izjavio je nekadašnji predsjednik najmoćnije sile svijeta George Bush.

U današnjem konceptu vladavine vrhovnog zapovjednika najvećim arsenalom oružja na svijetu i ikada u istoriji planete, nije više upitno “čiji je Bog ispravniji”, jer su Ishvar, Jahve, Allah ili Bog na svim drugim jezicima i u drugim varijacijama iste jednobožačke teme, potčinjeni jednom Bogu – Onome koji je najmoćniji vladar danas. Kada je prst Njegovog Izabranika u mogućnosti da pritisne samo jedno dugme kojim će napraviti Armagedon ili Sudnji dan, nije više pitanje koji je Bog jači, već čiji je Izabranik luđi.

Ukoliko onaj za kojeg On hoće da bude predsjednik vjeruje u Sudnji dan opisan u Bibliji ili bilo kojoj religijskoj verziji smaka svijeta, neće li onda pokušavati vidjeti svoju božansku svrhu u tom imaginativnom događaju? Nakon 1990. godine u kojoj su Amerikanci uzeli pravdu u svijetu i medije u svoje ruke, nastao je novi svjetski poredak sa jednom moćnom supersilom, koja u svojim rukama danas ima budućnost. Nije li onda samo pitanje očekivanja vještački glorifikovanih i demoniziranih značenja stvari na političkoj sceni svijeta, koje treba posložiti da bi se obistinio mit koga se bojimo. Putin ili Biden? Ko će biti Macbeth na političkoj sceni nuklearnog kraja svijeta?